U svim krajevima Bosne i Hercegovine, u dva entiteta i pripadajućem distriktu, nebrojeno je mnogo udruženja i pojedinaca koji se bore za ljudska prava. Mnogi od njih se svakodnevno susreću sa mnogobrojnim problemima i prijetnjama, pa se slobodno može reći da su borcima za ljudska prava u velikoj mjeri ugrožena upravo – ljudska prava.
Pravna savjetnica u Fondaciji „Udružene žene“ Banja Luka Lana Jajčević za MojuHercegovinu kaže kako su borci i borkinje za ljudska prava svugdje u svijetu ugroženi. S obzirom na to da je Bosna i Hercegovina duboko podijeljeno društvo u svakom pogledu, tako je, kaže ona, i borcima za ljudska prava sužen okvir djelovanja.
„Neki paradoksi vrlo slikovito oslikavaju ovu moju tvrdnju. Ljudska prava su univerzalna kategorija, ali samo u Bosni i Hercegovini imamo instituciju Ombudsmena za ljudska prava u kojoj se biraju ombudsmeni iz reda konstitutivnih naroda. To u prijevodu znači da u Bosni i Hercegovini postoje ljudska prava Srba, Hrvata i Bošnjaka. Iz toga slijedi da se ja kao građanka Bosne i Hercegovine koja se ne izjašnjavam kao pripadnica niti jednog od ova tri naroda nemam mogućnost zaštite, niti imam kome da se obratim. Toliko o univerzalnosti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini“, kaže Lana Jajčević.
Ona u ovom kontekstu navodi i primjer ratnog sukoba između Izraela i Palestine. Jedan entitet se, dodaje Jajčević, opredijelio za podršku Izraelu, a drugi za podršku Palestincima.
„Borci za ljudska prava su automatski ugroženi ako se odrede za prestanak sukoba i pruže javno podršku objema stranama u smislu zaštite života nedužnih ljudi na obje zaraćene strane. Ako im nisu ugroženi životi, a ne bih garantovala da nisu, svakako će njihovo djelovanje biti osuđeno ili podržano u zavisnosti u kojem entitetu žive i rade“, istakla je Jajčević.
Ona je kao aktivista civilnog društva počela da djeluje daleke 1996. godine i već tada se susrela sa određenim problemima i prijetnjama. Kada je prvi put nakon rata prelazila tada čvrsto definisane entitetske granice, bila je prozivana i etiketirana kao izdajnica u tada veoma čitanim novinama.
„Bio je to period kada smo moje kolegice iz Fondacije ‘Udružene žene’ provodili projekte koji su podrazumijevali povezivanje žena iz oba entiteta. Pisali su da smo pile kafu sa Atifom Dudakovićem. Bila nam je stavljana meta na čelo. To, naravno, nije bilo tačno. Niti smo ga poznavale niti smo s njim pile kafu, ali zlonamjerno izvještavanje nam je stvorilo mnoge probleme i strah za vlastiti život u Republici Srpskoj“, kazala je Lana Jajčević.
Predsjednik Ekološko-humanitarnog udruženja „Gotuša“ iz Fojnice Robert Oroz svojevremeno je golim tijelom branio rijeku Željeznicu pred vlasnicima malih hidroelektrana. Oroz i drugi aktivisti svojim tijelima su sprečavali ulazak mašina u korito rijeke i 325 dana i noći dežurali da bi mogli alarmirati lokalno stanovništvo i druge aktiviste da zajedno onemoguće radove na rijeci.
„BiH je jedna jako komplikovana zemlja u kojoj su pojedinci nedodirljivi, odnosno nalaze se ‘iznad zakona’, dok dobar dio stanovništva, koji nema političke stranke iza sebe, teško da može ostvariti sva svoja prava. Političke stranke u BiH se više ponašaju kao ‘karteli’ nego kao ‘predstavnici iz naroda’. Svi oni koji se usprotive vladajućim ostaju trajno obilježeni“, priča Oroz.
Borci za ljudska prava, dodaje on, trpe razne vidove pritisaka, a nerijetko dolazi i do prijetnji, pa čak i napada. Oroz je sve to sam doživio na svojoj koži – od samog zastrašivanja, prijetnji tužbama, pa sve do fizičkog napada.
„Od početka naše borbe protiv MHE u Fojnici koja je počela 2009. godine, većina aktivnih članova koji su tada jasno rekli NE pritiscima i ucjenama, sada su izvan naše zemlje. Naravno, osim onih koji su se ‘prilagodili’ i postali lojalni onima na vlasti. Uzrok tome su prvenstveno razne ‘egzistencijalne ucjene’, odnosno ostvarivanje nekih osnovnih prava kao što su adekvatno zaposlenje, pravo na stipendije i slično. Takve stvari su rezervirano samo za podobne“, rekao je Oroz.
Velikih problema svojevremeno je imala i Živana Sabljić, prva povratnica u Drvar, koja je bila aktivna u NVO sektoru. Njeni problemi su počeli kada je došla u posjed otpremnice koja je ukazivala na to da se otpad iz Italije istovara u Drvar. Ona je potom spontano objavila ovu informaciju, a uslijedila je i reakcija građana i građanki koja je za nju bila iznenađenje. Zbog svog aktivizma ona je trpjela razne gubitke i doživljavala neprijatne situacije.
„Uništena mi je i farma kokoški od koje sam živjela, ali me to nije obeshrabrilo. Najveća pobjeda za mene je ta što sam upoznala i dobila ljude koji možda ne pripadaju mom gradu, ali pripadaju mojoj zemlji, vidicima i vrijednostima“, kazala je Sabljić.
Evropski sud za ljudska prava donio je, zaključno s 1. decembrom 2020. godine, 395 presuda protiv Bosne i Hercegovine (BiH), pri čemu su tužbu podnijeli pojedinci ili više njih. Zbog nemogućnosti postizanja političkog dogovora, ni nakon više od desecenije, presude nisu provedene.
Evropski sud za ljudska prava je u četiri odvojene presude ocijenio i da je Ustav BiH diskriminatoran, praktično, prema svim građanima i građankama BiH, a kojim se garantuju sva prava iz Opšte deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, te iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
U BiH su, prema ocjeni sudova, stranih i domaćih vladinih i nevladinih organizacija, diskriminisani i konstitutivni i nekonstitutivni narodi, građani, manjine, žene, djeca, LGBTIQ+ i osobe s invaliditetom kao i stranci – migranti na putu prema Evropi.