Nakon 18 godina neprekidne dominacije, uglavnom ispunjene potezima frustrirajućim za opoziciono orijentisane birače, Milorad Dodik je konačno nastupio sa gestom dobre volje prema građanima nesklonim njegovoj „čvrstoj ruci“. Pošto više nije mogao da posmatra njihovu patnju dok čekaju da se profiliše uspješna alternativa SNSD-u – pri čemu su povremeno bili toliko očajni, da su bili spremni da razmotre i varijantu sa mangupima u redovima vladajuće koalicije – predsjednik Republike Srpske je ponudio spasonosnu formulu za ovaj ne baš zanemarljiv dio populacije.
Naime, odlučio je da dobrovoljno ode u opoziciju. Za početak, samo na nivou Banjaluke, a ne kompletne RS, jer bi to, ipak, bio pretjerani poklon za nezahvalnu svjetinu. Kao konkretan povod za ovu odluku, označio je rezultate izbora 6. oktobra. Iznio je veoma jednostavnu računicu – kandidat za gradonačelnika Nikola Šobot je dobio 36.797 glasova, a podržali su ga SNSD, čija je odbornička lista imala 32.545 glasova, te SPS, uz koji je u Banjaluci bilo 5.084 osoba. U zbiru, te dvije stranke raspolažu sa 37.629 birača, što je gotovo identično Šobotovom „saldu“. Sve ostale stranke vladajuće koalicije su, naveo je Dodik osam dana poslije izbora, podržale Draška Stanivukovića, pa je logično da i njihovi odbornici u novoizabranom lokalnom parlamentu budu uz starog-novog gradonačelnika.
Iako za Dodikovu „statistiku“ može da se pronađe kakvo-takvo utemeljenje u ovim ciframa, realnost uopšte nije tako jednostavna. Znatno bliža istini, a i provjerljiva kroz razgovore sa reprezentativnim uzorkom birača, jeste teza da dobar dio glasača i u Banjaluci i širom Republike Srpske ignoriše liniju razgraničenja između vlasti i opozicije. Ova navika, prilično raširena u narodnim masama, šokirala bi razne (ne)stranačke „stratege“, kada bi obratili pažnju na nju. Umjesto što tretiraju većinu posjetilaca biračkih mjesta kao persone koje osam sati dnevno analiziraju svaku finesu ovdašnjih političkih procesa, a još toliko vremena posvećuju detaljnoj pripremi odluke o tome kome će dati svoj glas, bilo bi bolje da prihvate pojedine nesumnjive činjenice.
Naučna fantastika
Prije svega, to podrazumijeva uvid u okolnost da dominantni segment populacije u gradu pored Vrbasa, prilikom glasanja, do te mjere spaja nespojivo, da bi se svi pokušaji racionalnog tumačenja ovakvog galimatijasa završili očajničkim hvatanjem za glavu poklonika logike. Sami akteri tih bizarnih izjašnjavanja sigurno bi nazvali vlastite uvrnute kombinacije bog zna kakvim lukavstvom, iako je, u suštini, riječ o elementarnoj političkoj nepismenosti. Nije sporno, izvjesni procenat birača sa čudnovatim kombinacijama stranaka i imena na više listića čini takav „grijeh“, sa stanovišta „stručne javnosti“, vođen partijskim direktivama, ali izrazito preteže stihija, čiji je pokretač sitnošićardžijska psihologija, pred kojom, uglavnom, staje svaka pamet.
Ma šta ko mislio o njemu, Dodik je suviše iskusan političar da bi zaista vjerovao u „teoriju zavjere“ koju je lično plasirao. Biće ipak da je u pitanju specifična vrsta humora, te da „snijeg“ naprasnog odlaska SNSD-a u opoziciju u Banjaluci ne pada da bi prekrio „brijeg“ izbornih rezultata, navodno nepovoljnih za ovu stranku, već da se to dešava kako bi svaka „zvjerka“ unutar ostalih partnera u vladajućoj koaliciji sa republičkog nivoa pokazala svoj trag.
Jer, šta se može dešavati dok sa „najvišeg mjesta“ ne stigne novo viđenje formiranja odborničke većine u Banjaluci? Skupština grada ima 31 člana. SNSD je osvojio 11 mandata, a SPS dva. Dakle, Drašku Stanivukoviću, u hipotetičkom pohodu na „kotu 16“, što je natpolovična većina, preostaje da, osim početnih sedam mandata PDP-a, ulazi u šeme sa navodnim pripadnikom crnogorske nacionalne manjine Sašom Čudićem, te sa jednim odbornikom Nezavisnog pokreta „Svojim putem“, pri čemu osnivač ove opcije Igor Radojičić tvrdi da će to biti on lično. Tu je i naglašeno opozicioni ugao, sa dva odbornika Narodnog fronta i jednim predstavnikom Liste za pravdu i red. Konačno, krug zatvaraju SP, DEMOS i Ujedinjena Srpska sa po dva mandata.
Zaista je „naučna fantastika“ očekivati da će Stanivuković, bez obzira na ranije demonstriranu vještinu „muljanja“, uspješno okončati pregovore sa svim ovim adresama i okupiti „rogove u vreći“. Naravno, u politici, pogotovo ovdašnjoj, ima smisla podsjećanje na znamenitu sintagmu „nikad ne reci nikad“, ali, teško je dokučiva magija sa kojom se dogovara blok PDP-ove sedmorke, šestorke iz trougla US – SP – DEMOS, te Radojičića i Čudića, pa još pride lokalnih filijala stranaka Jelene Trivić i Nebojše Vukanovića. Teoretski, ova heterogena ekipa bi činila zbir od 18 osoba.
Naravno, niko od njih se neće, samoinicijativno, usuditi da dogovori ovakvu „osovinu“, ma koliko to ne bilo mrsko Stanivukoviću i njegovom okruženju u PDP-u. Svi oni će čekati da Dodik da do znanja da se samo šalio, pa da se nastavi tamo gdje se stalo ovog proljeća. Dakle, na terenu potpune pat pozicije, a može se reći i paralize sistema, sa Stanivukovićem u kabinetu gradonačelnika, gdje radi sve ono za šta mu ne treba zeleno svjetlo iz skupštinske sale, te sa Đajićevim lojalistima među odbornicima, ornim da do kraja realizuju matricu „što gore – to bolje“.
Tamni vilajet
Međutim, sve ukazuje na to da će se Dodik pridržavati sopstvene najave dobrovoljnog opozicionog statusa SNSD-a u Banjaluci, bar dok se ne približe rokovi za izbor čelnih ljudi Skupštine grada, što je, po definiciji, prvi nedvosmislen signal strukture odborničke većine. Ako u ovoj „igri živaca“ pokažu znakove nervoze, pa ipak odvojeno uđu u pregovore sa Stanivukovićem, predstavnici trougla SP – US – DEMOS će zapečatiti vlastitu sudbinu, ne samo na gradskom, već i na republičkom nivou. Naravno, lider SNSD-a može da uđe u otvoreni obračun sa nevoljenim „saveznicima“ i bez javno prezentovanog povoda, ali će oprobana retorika o „izdaji“ biti efektnija od pukog hira, bar kad je riječ o entuzijazmu sopstvenog članstva i glasačke mašinerije.
Konstitutivna sjednica Skupštine grada ne mora da se održi naročito brzo. Prije četiri godine, izbori su održani kasnije nego inače, 15. novembra. Banjalučki parlament je formiran 5. januara 2021. godine, dakle, mjesec i 20 dana kasnije. Ovog puta će taj vremenski raspon biti veći, jer prvo treba sačekati da CIK objavi konačne rezultate, što se još nije desilo, a nakon toga teče zakonski rok od 30 dana za konstituisanje lokalnih skupština.
Dakle, ima još vremena da Dodik zateže konopac sa koalicionim partnerima do granice pucanja. To može da čini hladnokrvnim ćutanjem, ma koliko to bilo teško izvesti, u njegovom slučaju. Ukoliko mu to pođe za rukom, uslijediće mučni prizori, čak i za neutralnu publiku, nesklonu i SNSD-u i njihovim saveznicima iz trojke US – DEMOS – SP. Biće tegobno posmatrati ih dok se koprcaju, ne usuđujući se da pređu „crvenu liniju“ i pregovaraju sa Stanivukovićem, istovremeno se nudeći Dodikovoj stranci, bez odgovora. To je situacija kao iz Andrićeve priče o „tamnom vilajetu“, gdje važi fatalno pravilo: „Ko uđe, kajaće se, ko ne uđe, kajaće se“.
Kada se ipak približi trenutak raspleta, uopšte nije isključena mogućnost da lider SNSD-a tvrdoglavo ostane pri retorici o dobrovoljnom opozicionom statusu u Banjaluci. Tada bi uslijedili, gotovo u isto vrijeme, udarci usmjereni na dvije političke adrese. Jedna je „potrošeni“ dio SNSD-a, personifikovan u Vladi Đajiću i njegovom okruženju. Druga je već pominjana „osovina“ US – DEMOS – SP.
Pri tome, ne treba olako otpisati Dodikovu najavu da će lično on odrediti ko će predstavljati SNSD u Skupštini grada Banjaluka. Iako su prvobitno uslijedile brojne skeptične, pa i cinične reakcije na ovu egzibiciju, zasnovane na tvrdnji da nije izvodljiva, niti realna, jer CIK određuje kome će pripasti odbornički mandati, to je samo djelimično tačno. Jer, CIK ne određuje ko će od kvalifikovanih u lokalne parlamente prihvatiti mandate, a ko će odustati od njih.
Naravno, odustajanje može biti gest slobodne odluke, ali i posljedica „ponude koja se ne odbija“. Konkretno, to podrazumijeva da lider SNSD-a može sam da izabere 11 osoba sa stranačke izborne liste, bez obzira na to koliko su glasova osvojili. Oni koju su se plasirali u Skupštinu grada, a ne nalaze se na šefovoj konačnoj listi, jednostavno mogu biti pozvani na razgovor, nakon kojeg će izaći „prosvijetljeni“, bez ideja o prihvatanju mandata, ako su im se eventualno motale po glavi. To automatski znači da mandate preuzima za sada nepredvidiv broj onih koji su na izborima ostali „ispod crte“.
Đurin oproštaj
Čini se da će nakon tog malog poduhvata najviše biti pogođeni Đajić i njegovi poslušnici, koji gube povjerenje predsjednika iz prostog razloga što nisu pobijedili na izborima za gradonačelnika. Pri tome, čitava situacija dodatno dobija na bizarnosti ako se zna da beskompromisni dio opozicije, sa priličnim utemeljenjem, tretira Stanivukovića kao drugog kandidata vlasti – ili prvog, svejedno – uz Nikolu Šobota.
U novom odborničkom sazivu, prekomponovanom timu SNSD-a dovoljan je samo jedan gest u maniru vlasti, onaj početni, sa izborom Ljube Ninkovića ili nekog sličnog na predsjedničku poziciju u Skupštini grada, uz adekvatnu selekciju potpredsjednika. Nakon toga, bez problema mogu da sa SPS-om nastave da simuliraju opozicioni status. Takva rola će, naravno, biti u znaku glume, jer se ova stranka već niz puta okušala u prikupljanju „preletača“. A glavne mete za ovu vrstu „magnetizma“ sada će se tražiti među šest odbornika US, DEMOS-a i SP-a.
To je matrica koja može da bude primijenjena i u drugoj fazi obračuna sa koalicionim partnerima, u skladu sa principom „Đura će ti oprostiti što te je tukao“. Baš kao što je Natalija Trivić uoči izbora napustila Ujedinjenu Srpsku i prešla u SNSD-a, odričući se čak i ne baš laskave titule direktora Aerodroma Banjaluka, tim putem će krenuti niz republičkih poslanika targetiranih stranaka sa banjalučkog gradskog nivoa.
U parlamentu Srpske, SNSD ima 29 poslanika, a aktuelni „miljenici“ iz SPS-a tri mandata. Njihovoj koaliciji sa 32 predstavnika nedostaje još 10 mandata do tijesne natpolovične većine u NSRS. Nema dileme da se u ne baš čvrstom ljudskom materijalu iz klubova DEMOS-a i SP-a, sa po pet poslanika, te Ujedinjene Srpske, sa četiri mandata, može pronaći deset ornih da napuste redove „kopija“ i pređu u „original“, odnosno u poslanički klub SNSD-a. Osim ovog trougla sa 14 mandata, ako baš zatreba, tu su i opcije koje će biti „usisane“ u drugom krugu ove čistke, jer NPS ima pet poslanika, a DNS dva. Napokon, ni SDS, PDP, pa čak i duet iz NF-a, nisu još potpuno „izbušeni“, pa bi se i tu, doduše uz malo napora, mogli pronaći novi akteri neuništive „preletačke profesije“ u RS.
Dakle, to su krajnji dometi Dodikove „strategije“ sa povlačenjem SNSD-a u opoziciju u Banjaluci. Iako dolazi od političara sa notornim raskorakom između onog što misli, govori i radi, paradoksalno je da u ovom slučaju ima elemenata da se „vizija“ prihvati kao tačna. Druga je stvar šta njom želi postići, jer, osim iracionalne dimenzije zbog teško pogođene sujete nakon još jednog poraza u Banjaluci u nadmetanjima za inokosne funkcije, postoji i ta proračunata strana čitave sage.
Bezvlašće i svevlašće
„Posljednji Mohikanac“ sa opozicionim gardom u „simbiotičnom“ PDP-u, Igor Crnadak, sigurno nije pogriješio kada je rekao: „Ne vjeruj Danajcima ni kad darove nose“, povodom iznenadne Dodikove ideje. Ali, po svemu sudeći, nije imao u vidu istu misao kao predsjednik RS, kada je to u pitanju. Jer, Crnadak je očito aludirao na otvaranje prostora da PDP formira odborničku većinu u najvećem gradu Srpske, dok je Dodikova projekcija drugačija, jer podrazumijeva – bezvlašće u Banjaluci i svevlašće na nivou RS, kao i u većini opština i gradova.
Da se sa ovakvim „eksperimentom“ neće ići dalje od Banjaluke, potvrdio je i Dodikov boravak u Bijeljini 30. oktobra. Tu nije bilo ni pomisli o opozicionom statusu, jer je Dodik nedvosmisleno najavio odborničku većinu oko SNSD-a, sa 20 mandata od ukupno 31. A da će se na isti način djelovati gdje god je to moguće, osim u Banjaluci, bilo je jasno nakon uobičajenog hvalisanja brojem izbornih „trofeja“, ovog puta kroz rečenicu da će SNSD formirati odborničke većine u 54 ili 55 lokalnih zajednica, od ukupno 63, kako je naveo. A Srpska ih ima 64, što može da bude lapsus, ali i nagovještaj posebnog plana za Banjaluku.
Znači, sve ide ka tome da će lider SNSD-a na prelazu iz 2024. u 2025. godinu funkcionisati kao – obrnuti Dragan Čavić. Podsjetimo, to je bio onaj predsjednik Republike Srpske koji je još 2005. dobrovoljno prepustio Dodiku kontrolu nad izvršnom vlašću, što se prvi i posljednji put desilo od nastanka RS. Čavićevo obrazloženje – da je šef SNSD-a skupio većinu i da je logično da mu da premijerski mandat – bilo bi razumljivo da se sve odvijalo, recimo, u nekoj od mirnih i stabilnih nordijskih zemalja. Ali, ne i u RS, istoj onoj u kojoj je Dodik samo sedam godina ranije razriješio duge tenzije sa Nikolom Poplašenom, koji nije htio da učini isto što i Čavić, tako što je prećutno asistirao u odluci OHR-a da ga fizički udalji iz kabineta predsjednika Republike.
Decenijama kasnije, u završnici 2024. godine, Dodik je odlučio da se „oduži“ nekadašnjim rivalima, i „destruktivnom“ Poplašenu i „kooperativnom“ Čaviću. To će izvesti tako što će opozicionarima u Banjaluci, makar ih formalno, ali ne i suštinski, zastupao Stanivuković, ovaj „poklon“ da prisjedne. Za utjehu, ovog puta će biti samo „kolateralna šteta“, jer će odbijeni „Danajski darovi“ zatrpati SNSD-ove manje ortake iz vladajuće koalicije. A tada će trouglu US – DEMOS – SP biti kasno da se vajka: „Pored takvih prijatelja, neprijatelji nam ne trebaju“.
