Sinoć je u Kulturnom centru Trebinje upriličena premijera petog dokumentarnog filma Nebojše Kolaka, ostvarenja ”Pruga života i smrti – Ko je bio Dušan Savović”. Film govori o nevjerovatnom podvigu Dušana Savovića, a u prvom planu su svjedočanstva logoraša, mahom djece, odvedene u Sisak, u akciji koju su sproveli nacisti pomognuti četnicima, kao odmazdu za ubijene Nijemce od strane partizana tog kraja. Film priča jednu trilersku priču, narator, tačnije autor filma, Nebojša Kolak, uvodi gledaoce u radnju, držeći ih u neizvijesnosti. Hrabri čin Dušana Savovića, pripadnika partizanskog pokreta, koji nakon rata završava na Golom Otoku, zaboravljeni je gest istinskog heroja i još jedan dokaz da ideologija na našim prostorima predstavlja vjekovnu omču oko vrata običnog stanovništva. U filmu Nebojše Kolaka nema pošteđenih, krivi su i partizani i četnici, a kroz svijetle primjere na obe strane jasno se stavlja do znanja da postoje samo dobri i loši ljudi i njihova djela. Pripadati nekoj ideologiji ili formaciji može biti sticaj okolnosti, stvar ličnih ubjeđenja, ali kako god, u teškim situacijama valja ostati čovjek. Da li je teško biti čovjek je pitanje koje postavlja Nebojša Kolak pred sami kraj svog petog po redu dokumentarnog filma.
Mještani sela Sedlari i Rapti u oktobru 1943. godine suočili su se sa krugom pakla koji je teško svrstati u jedan od Danteovih devet. Uslijed surovog smaknuća osam njemačkih vojnika od strane partizana iz ovog kraja Popovog polja, njemački vojnici pomognuti četnicima privode brojne stanovnike ovih sela i odvode u Dječiji koncentracioni logor u Sisku. U ovoj odmazdi nisu bili pošteđeni ni najmlađi pa veliki broj djece završava u ustaškom logoru čiji je zvanični naziv bio ”Prihvatilište za djecu”. U filmu svjedoče logoraši, tada djeca i pričaju bolnu priču o osudu naših prostora i krvoločnosti svih ideologija koje su se zaprimile u tom periodu među našim narodima. U filmu svjedoče i potomci stradalih kao i rođaci Dušana Savovića. Nakon tri mjeseca provedena u Sisku, pod izgovorom da se vraćaju kući, sisački zatočenici kreću u nepoznato – kreću u smrt, u ozloglašeni logor Jasenovac. Tamo bi vjerovatno i završili da se sticajem gotovo filmskih okolnosti na stajalištu u Slavonskom Brodu nije našao on – Dušan Savović!
Dušan Savović, pripadnik partizanskog pokreta koji je iz Zavale protjeran od strane njemačkih trupa odlazi u Slavonski brod gdje spašava dva vagona hercegovačke djece i žena tako što prazne vagone šalje ka Jasenovce a vagone koji su u sigurnu smrt slali stanovnike sela Rapti i Sedlara vraća ka Hercegovini. Prije tog čina ubacio je u vagone, kako se pretpostavlja, sav hljeb koji se u tom momentu mogao naći u Slavonskom Brodu. Čin je ovo koji je morao biti prepoznat i nagrađen još za Dušanovog života, ali kako je kod nas apsurd vjerovatno na prirodnom staništu, tako je ovaj istinski heroj Drugog svjetskog rata ”nagrađen” dvogodišnjim boravkom na Golom Otoku.
Partizanske trupe zvjerskim postupanjem prema osam njemačkih vojnika izazivaju gnijev okupatora koji potpomognuti četničkim pokretom prave krvavi pir u selima odakle su partizanski zapovijednici i učesnici ubistva osmorice njemačkih vojnika. Neke muške glave obješene su na kućnom pragu, u Petrovom Dolu, a da cijela stvar dobije još filmskiji obrt, na ovu odmazdu je partizane upozorio jedan četnik, Porobić, rekavši da se sprema krvoproliće i da ta sela budu iseljena što prije. Partizanski komandiri i zapovijednici ovo upozorenje nisu shvatili ozbiljno, smatrajući Porobića šarlatanom čime su mogli spriječiti krvoproliće i privođenje stotine žena i djece u logor Sisak. Nakon rata, Porobić je osuđen najprije na 20 godina, da bi u ponovljenom procesu bio osuđen na smrt vješanjem. Nisu rijetki slučajevi da su dobra djela kod nas osuđivala izvršitelje takvih djela na tešku robiju ili smrt.
Nebojša Kolak, autor filma ”Pruga života i smrti – Ko je bio Dušan Savović” je nakon premijere za naš magazin govorio o samoj ideji i tome kako je tekla realizacija filma. Trebinjskim vlastima poručio je da razmisle o nekoj aloj ulici koja bi ponijela ime velikog čovjeka.
”Prije nešto više od godinu dana saznao sam za ovu tužnu priču ljudi iz Sedlara i Rapti i zainteresovalo me jednostavno. Pogotovo ta priča o, moram reći, velikom gospodinu Dušanu Savoviću. Krenuo sam u istraživanje, neke stvari su se odmotavale, saznavale tokom snimanja, da bi film nastao morao sam se poslužiti i nekim arhivskim snimcima sa interneta. Film je urađen bez ičije pomoći, svi koje sam pitao za finansijsku pomoć su odbili. Ali, naravno, na to sam navikao pa se jednostavno i ne ljutim. Zahvaljujem se ljudima koji su skupili hrabrosti da sjednu pred kameru i ispričaju svoju priču, još uvijek se kod njih osjeti strah, ljudi, bez obzira na to što je prošlo sedamdeset i nešto godina, ne žele o tome da pričaju. Priča je zaokružena i ono što sada slijedi i što bi se trebalo desiti je da film krene po regionalnim festivalima i nadam se da će tako i biti.” – rekao je Kolak.
”Mislim da je Dušan Savović jedan od mnogih za koje nismo čuli, neću ulaziti u to ko je pisao istoriju, to je definitivno nebitno, tu odgovornost snose ljudi koji znaju za tu priču. Uraditi nešto što je Dušan Savović uradio, na jednoj željezničkoj stanici okrenuti prazne vagone u Jasenovac, a ljude vratiti kući, meni se to u glavi graniči sa naučnom fantastikom. Veliki čin, izuzetno značajno djelo, trebinjske vlasti bi možda mogle malo da razmišljaju da neka mala ulica u Trebinju ponese njegovo ime. Mala ulica za velikog čovjeka!” – Nebojša Kolak, autor filma ”Pruga života i smrti – Ko je bio Dušan Savović”
Ratne grozote su uvijek stravične a posebno u bratoubilačkim ratovima. Naši prostori su i dalje strogo omeđeni četničkim i partizanskim krajevima, i dalje je jako važno to da li je nečiji djed bio četnik ili partizan a u takvim okolnostima nije ni čudo što je jedan Dušan Savović potpuno zaboravljen. A Savovića je bilo mnogo, to je sigurno, bez obzira da li na strani četnika ili partizana. Film Nebojše Kolaka je film o ljudskosti, film o običnim ljudima koji su se našli u kovitlacu rata ne znajući šta sutra donosi, ili kao što reče jedan učesnik u filmu, kada je vidio obješene ljude, mislio je da je sve to igra. U jednoj opasnoj igri koja se zove rat, isključivo strada mali čovjek, a stradanje je veće što je zagrizlost u ideologiju strasnije. Svuda postoje ljudi i neljudi, neljude treba nazvati pravim imenom a ljude veličati na svakom koraku. Iz tog razloga film ”Pruga života i smrti – Ko je bio Dušan Savović” je itekako važan, Savovićevo djelo je izašlo na površinu, a misija filma će biti u potpunosti ispunjena ukoliko još ovakvih ili sličnih priča bude ”otkopano”, jer su one, nimalo slučajno, zakopane. Zakopane su jer govore o ljudskosti a ne o ideologiji, ovakvoj ili onakvoj, a takve priče često i ne smiju biti ispričane. Dok god ovakve priče ostaju zaboravljene ideološke podjele kojima je čovjek ovih prostora itekako sklon, još dugo će biti omča oko vrata i njemu i njegovoj djeci, a vjerovatno i unučadima. A ako sagledamo stvarnost iz pravog ugla, uvidjećemo da su tamo negdje, u nekom drugom svijetu, zagrljeni neki Porobić i tamo neki Savović, jedan pripadnik četničkog a drugi partizanskog pokreta, koji, iako iz suprotnih tabora pripadaju istom, sve nepopularnijem taboru dobrih ljudi! Stoga je ovo i film o četniku ”šarlatanu” koji je imao jaku volju da spasi partizanska sela od krvoprolića ali njegov čin nije shvaćen ozbiljno od šarlatana koji ga nakon rata osudiše na smrt vješanjem. Isti ti šarlatani su pomagali Nijemcima u odmazdi protiv svog naroda i isti ti šarlatani su poslali Dušana Savovića na Goli Otok. Danas isti ti šarlatani, ma na kojoj strani bili, sa nevjericom gledaju film u kojem nema jasno definisanih kaubojaca i indijanaca, film čiji su istinski heroji obični ljudi, bez obzira kojoj ideologiji pripadali.
Igor Svrdlin
