BILEĆA – Četvrtak je dan u nedjelji koji je još iz prošlog vijeka za Bileću i Bilećane ostao rezervisan za pijacu. Tog dana bi iz okolnih sela dolazili mještani sa domaćim proizvodima koje su pokušavali da prodaju i na taj način zarade novac. Na pijaci se, tako, najčešće prodavala domaća hrana, u prvom redu mlijeko, sir i kajmak, ali i voće i povrće. Bilo je i prodaje ručno rađenog alata, vunenih čarapa, džempera i svega ostalog što su vrijedne hercegovačke ruke mogle i znale da naprave.
Bilećani, ali i stanovnici okolnih mjesta, rado su svraćali na bilećku pijacu i to ne samo kako bi trgovali, nego najviše da bi razgovarali, družili se, dijelili jedni s drugima i radost i muku.
Slika bilećke pijace danas izgleda potpuno drugačije. Prije nekoliko godina prostor je potpuno renoviran, postavljeni su novi štandovi za prodaju ali ti isti štandovi danas su poluprazni. Za njima smo zatekli tek po koju prodavačicu i prodavca. Svi su saglasni da su vremena u kojima je bilećka pijaca vrvila od naroda i u kojima se stajalo u redu da se kupi domaći kajmak ili sir davno prošla. Kako kažu, ljudi su izgubili naviku da dolaze, ali glavni razlog slabe posjete pijaci je nedostatak novca.
Dušanka Mićunović iz Podosoja kod Bileće, već 22 godine dolazi na bilećku pijacu svakog četvrtka. Dušanka prodaje mlijeko, domaći sir i kajmak, koje tokom godine vrijedno skuplja. Kako je ispričala za “Moju Hercegovinu”, potrebno je uložiti mnogo truda kako bi se dobili konačni proizvodi za prodaju. Vještinu pravljenja kajmaka i sira naučila je od svoje majke.
“Prodaja ide dobro, ali više prodam kod kuće, nego na pijaci. I ovdje imam stalne mušterije koje dođu da kupe. Sama pravim sve proizvode. Prodaja je ranije bila bolja. U Bileći je radilo svako preduzeće, pogotovo prije rata, bila je i vojna pošta, sve se moglo prodati. Danas narod nema para”, kaže Dušanka.
Iako je u Bileći ovih dana pravo miholjsko ljeto, ipak je kalendarski jesen i dolaze hladniji dani a sa njima i potražnja za vunenim čarapama i čajevima koje su danas kupci mogli da pronađu kod Ljubice Bjeletić iz Bileće. Ona već petnaestak godina dolazi na pijacu, ali, kako kaže, više zbog hobija i ljubavi, nego zbog zarade.
“Prodajem ljekovito bilje, čajeve, vunene čarape pletem, i tako. Sad kad zahladi, čajevi i vuna idu bolje. Nikakva je prodaja danas u odnosu na ranije kako je bilo. Sve bi se prodalo što se donese, a sad ne može, ne dolazi narod, nema para. Od čajeva ima svega: majčina dušica, kadulja, vrijesak, nana. Čajeve berem, sušim i pakujem sama”, priča Ljubica za “Moju Hercegovinu”.
Svoje poljoprivredne proizvode, uglavnom voće i povrće, na bilećkoj pijaci danas je izložio i Čedo Grbo iz Berkovića. I on nam se požalio da je prodaja mnogo slabija nego ranije, ali kaže da ipak ima neke računice.
“Bavim se prodajom uglavnom svojih proizvoda, nešto se i popuni kupovinom. Pijaca u Bileći, isto kao i standard građana, nije nimalo pohvalno. Prodajem nekih sedam-osam godina, svaka je lošija. Da prodajem samo na pijaci u Bileći, ne bi mi se isplatilo proizvoditi, ovako idem i po drugim pijacama, pa onda može”, kaže Grbo.
Četvrtak u Bileći odavno nije ono što je bio: sinonim za pijacu, za gužvu, za dovikivanje prodavaca i nadmudrivanje sa potencijalnim kupcima. Ipak, duh bilećke pijace još čuvaju malobrojne starije generacije Bilećana koje još uvijek njeguju naviku da četvrtkom posjete pijacu i pazare kvalitetan domaći proizvod.
