Po ko zna koji put, predsjednik Republike Srpske je povukao seriju oštrih poteza, a onda je, kada su skoro svi bili uvjereni da ništa više neće biti isto, pokušao da se vrati na početnu poziciju. Iznenadivši čak i značajan dio bespogovornih pristalica, Milorad Dodik je, ne tako davno, izrazio spremnost da “zamrzne” zakone kojima je NSRS proglasila “vanustavnim institucijama” niz struktura sa nivoa BiH, kao što su SIPA, OSA i VSTS.
Zauzvrat, ima skromnu želju – da se otvori “dijalog” sa nepoznatim ciljem, pri čemu se može pretpostaviti da bi u fokusu takvih hipotetičkih pregovora bila njegova sloboda kretanja, ne baš potpuno ležerna nakon famoznih potjernica iz Sarajeva.
Ovakav niz protivrječnih gegova mogao bi da se svrsta u kategorije “kreni – stani” ili “toplo – hladno”. U proteklim sedmicama i mjesecima, Dodik je predočio i dušmanima i fanovima dovoljnu količinu kontradikcija i nedosljednosti da čak i kategorija njegovih vatrenih pristalica ima dovoljno povoda za podizanje obrva, pa i zabrinuto odmahivanje glavom, uz pitanje bez preciznog odgovora: “Kuda sve to vodi”?
Jer, baš kada je publika svih provenijencija bila složna samo u jednom – da su predsjedniku RS odsječene sve odstupnice prema metiljavom “status kvo” i da će sada morati da sklizne ili u pravcu potpune propasti ili u smjeru neočekivanog trijumfa, još se nije desila nijedna od tih alternativa. Nisu došli na svoje ni zagovornici scenarija u kojem SIPA odvodi glavnu “metu” sa lisicama na rukama, niti imaju povoda za euforiju uporni vjernici u rasplet sa Dodikom na čelu nezavisne Srpske, dočekane nakon dvije decenije uglavnom jalovog manevrisanja.
Bez nervoze i panike
Ipak, za razliku od neveselog učinka Milorada Dodika na terenu nacionalne politike, postoji jedan domen u kojem je prvi čovjek SNSD-a zaista besprekoran. Riječ je o njegovom zalaganju da Uprava za indirektno oporezivanje BiH kupi zgradu firme “Grand trade” u Banjaluci za iznos nešto veći od 100 miliona KM. U tom slučaju zaista važi pravilo “Sve se može kad se hoće”. Jer, Dodik i njegovo okruženje djelovali su na način potpuno suprotan u odnosu na angažman o fahu nacionalnih interesa. Moglo bi se čak reći da su bili vođeni rezonom – bolje vrabac zgrade UIO u ruci, nego golub nezavisne Republike Srpske na grani.
Kada je u pitanju famozna zgrada, predsjednik Srpske sa saradnicima je pokazao impresivnu strpljivost i sistematičnost, a u situacijama kada je to bilo neophodno ova ekipa je baratala i zanimljivom argumentacijom.
Različite su procjene kada je počela saga o navodno urgentnoj potrebi da UIO u Banjaluci kupi kompleks za smještaj regionalnog centra i sjedišta Uprave. Najčešće se pominje 2007. godina kao hronološka tačka od koje se potencira ta tema, mada je u prvoj fazi razmatrana kupovina lokacije i podizanje zgrade od temelja do krova. Od toga se kasnije odustalo, pa je prvi konkretan korak, u suštini, napravljen krajem 2013. godine, kada je Savjet ministara BiH odborio 36 miliona maraka da bi se “pazario” već izgrađen objekat. Iznos je u međuvremenu porastao skoro tri puta, a i sam poduhvat je personalizovan, pošto je 2020. dostavljena ponuda osobe sa konkretnim imenom i prezimenom, ali i krajnje kontroverznom biografijom i zaleđinom u “biznis” sferi.
Fascinantno je da čitavo to vrijeme Milorad Dodik nije gubio živce i povlačio u afektu poteze kojima bi nepovratno srušio čitavu proceduru, neophodnu da bi se zamisao privela kraju. Nije sporno, imao je niz javnih istupa sa “slobodnijim” vokabularom o ovoj temi. Međutim, nikada nije prešao granicu, niti je porušio sve mostove. Mukotrpni “hod kroz institucije” nije prekinut, a šef SNSD-a je dokazao da je u stanju da čeka decenijama, ne pokazujući znakove nervoze i panike, samo ukoliko pred sobom ima cilj koji mu je zaista važan.
U tom periodu, na desetine puta je “zabranjivao” rad raznim zajedničkim organima sa nivoa BiH na prostoru RS. Slične statistike pratile su i njegov odnos prema iritantnim pojedincima unutar stranog faktora. Ali, čim bi ga prošle faze bijesa, bez trunke nelagode zaboravljao je sve te naoko dramatične gestove, fiktivno tretirane kao pohod u stilu “buldožera” prema cilju samostalnosti Republike Srpske. Umjesto davno obećane secesije, ležerno se vraćao u polje trulih kompromisa, a armija neumornih glasača pomirljivo ga je pratila u brisanju gomile takvih “lažnih uzbuna” iz memorije.
Međutim, ništa od ove sklonosti lakrdijama nije bilo na sceni kada se na dnevnom redu pojavljivala zgrada za UIO u Banjaluci. Osim epske strpljivosti, dostojne globalnih vedeta diplomatije, od Henrija Kisindžera pa nadalje, “vožd” SNSD-a je praktikovao i uvjerljivu sistematičnost, nimalo tipičnu za ovog šampiona improvizacije. Glavni autoriteti za finansije unutar SNSD-a, Zoran Tegeltija i Srđan Amidžić, već godinama pažljivo traže prolaze kroz komplikovane administrativne začkoljice na nivou BiH, zamršene i kada je riječ o znatno banalnijim pitanjima. Nema sumnje da je ova birokratska pedanterija usklađena sa smjernicama “broja 1” u vladajućoj stranci Republike Srpske. Sve oko njih može da bude zategnuto do granica pucanja, pa čak i da trajno propadne, ali marljivo suočavanje sa raznim peripetijama ne smije imati za posljedicu odustajanje od specijalne činovničke operacije “Zgrada”.
Ljudi-sardine
Zbog tog cilja, Dodikovi saradnici povremeno i odstupaju od “ravne”, hladnokrvne retorike. Udaraju u tanke žice patetike, pa između redova, dok nabrajaju paragrafe i novčane iznose, provuku i takozvane “teške uslove za rad” zaposlenih u UIO u Banjaluci. Uzalud većina populacije u RS vjeruje vlastitom zdravom razumu, smatrajući službenike te institucije povlaštenom kategorijom stanovništva i segmentom kaste privilegovanih u ovoj zemlji. Jer, treba vjerovati direktoru Tegeltiji kada predstavlja podređene kao svojevrsne ljude-sardine, prinuđene da svakodnevno odgovaraju na krupne izazove u gotovo nemogućim okolnostima, u ruiniranim i tijesnim kancelarijama u kojima čovjek jedva može da se okrene.
Još kada znamenita Sanja Vulić, poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, dopuni mračni mozaik tvrdnjama da je “grozna rupa” – kakva je sadašnja zgrada UIO, u kombinaciji sa nizom objekata zakupljenih za skromne potrebe najpoznatijih beskućnika današnjice – prepuna zmija i štakora, karikaturalnost čitave situacije poprima neslućene razmjere. Kada je gospođa, i u unutarstranačkim redovima poznata kao “veći katolik od pape”, dramatično upozorila na gmizavce u dosadašnjoj zgradi, očito je imala u vidu par godina staru vijest o prisustvu bezazlene “bjelouške” u jednom objektu nepoznate adrese i namjene.
Skepticima je ostalo da povjeruju da je ipak riječ o kancelariji UIO, baš kao što populacija skromnijeg materijalnog stanja nije imala adute za negodovanje zbog novih metoda “mokrenja po sirotinji”. Nekada je ta vrsta ruganja bila ovjekovječena u “Top listi nadrealista”, kroz poznatu rečenicu političara upućenu rudarima: “Eeeej, imaju svoj voz”. Sada je važan reprezent takve škole mišljenja upravo Sanja Vulić, sa grotesknim tiradama o “jadnim” službenicima UIO izloženim nasrtajima pacova i reptila.
Ovim čudima ekonomije i propagande treba dodati i vanserijske pomake na terenu psihologije. Jer, Milorad Dodik je, zajedno sa odanom pratnjom, uspio da relaksira odnos širokih narodnih masa prema svoti koju nivo BiH treba da isporuči za zgradu u Banjaluci. Kada se čitava priča tek zakotrljala, a posebno od momenta u kojem je iznos prešao “magičnu granicu” od 100 miliona KM, među običnim smrtnicima dominiralo je uvjerenje da je riječ o enormnoj cifri.
Međutim, u proteklim mjesecima je kulminirala “nova normalnost”, pa je ta brojka postala sasvim uobičajena i rutinska, poput kusura u metalnim apoenima u lokalnim radnjama sa mješovitom robom. Slovenačkom “Viaductu” treba platiti odštetu od 110 miliona maraka? Pa šta, kao da je to nešto? Mora se izaći u susret Rašidu Serdarovu kad traži obeštećenje od 300 miliona maraka? Nije problem – nemoj da brigaš, život se stara, dok bude ljudi, biće i para.
Na stranu činjenica da je, u demagoškoj verziji “separatizma”, vrh SNSD uspio da predstavi sva izdvajanja sa nivoa BiH za silne penale nakon vlastitih propalih poslovnih kombinacija kao užasno lukavstvo. Dakle, kao vještu hajdučiju, kojom su rashodi RS izmješteni na “žrtvu” koja nema veze sa “srpskim novčanikom”. Iako je realnost takva da je nivo BiH tek transmisija Republike Srpske i Federacije, pa poreski obveznici između Novog Grada i Trebinja indirektno ispaštaju zbog svakog sličnog kolapsa, bar sa trećinom učešća u “minusu”, ovdje lagano prolaze verbalne egzibicije u kojima je nivo BiH predstavljen, maltene, kao Vanuatu ili Nauru, daleka “ovca” koja je zaslužila svako finansijsko “šišanje”.
Za svoj groš
Kako god, ostaje nesporno to da Milorad Dodik sporo, ali uspješno privodi kraju maratonski hod prema cilju. Najavljene žalbe nakon preuzimanja tenderske dokumentacije mogu tek malo da odgode, ali ne i da zaustave realizaciju šeme sa “Grand trejdom”. U svemu tome, treba ozbiljno shvatiti i višegodišnje Dodikovo distanciranje od irelevantnog (nad)imenjaka sa prezimenom Radišić. Nema razloga da se ne vjeruje Dodiku kada tvrdi da mu on nije nikakav kum. Jer, nema tog prijateljstva ili bilo kakve vankrvne povezanosti među ljudima koja može animirati čovjeka do mjere fanatizma u vezi s jednim projektom, što je nesumnjivo pokazao lider SNSD-a u proteklim mjesecima, godinama, pa i desetljećima sa zgradom za UIO. Zdrav razum sugeriše samo jedno tumačenje – toliki entuzijazam ljudi posjeduju isključivo kada rade za sopstveni “groš”, a ne za tamo neke kumove, snaje, zetove ili ko zna kakve “bočne igrače”.
Dakle, postoje sve predispozicije da predsjednik Republike Srpske u narednim mjesecima ostvari krajnje različite rezultate na dva kolosijeka. Kada je riječ o temama sa nacionalnom dimenzijom, učinak će se kretati u koordinatama uobičajene mizerije. Sve osobe i strukture koje je, uz asistenciju glasačkog mehanizma u NSRS ili vlastitim dekretima, proglasio nepoželjnim u Srpskoj, ignorisaće navodne “rampe” i neće se previše obazirati na neuvjerljivu mantru “granica postoji”.
Naravno, i suprotna strana, čija je glavna uzdanica SIPA, batragaće se u nemoći i impotenciji. Dodiku lično to jeste posebno bitno, ali većinu građana RS, uključujući i njegove poklonike – ne impresionira naročito ovaj fingirani duel u stilu američkih kečera. Svakom sa imalo osjećaja za realnost – bez obzira na to da li želi da vidi šefa SNSD-a iza rešetaka ili na čelu nezavisne RS, okićenog lovorikama – jasno je da su oba scenarija u ovoj fazi potopljena u dnevno-političkoj močvari, o kojoj se mogu napisati tomovi, ali je ništa ne ilustruje tako precizno kao stari dobri termin “sprdnja”.
Međutim, kao u priči o doktoru Džekilu i mister Hajdu, sa Dodikovih ramena spada teret neefikasnosti i dezorijentisanosti čim se u fokusu nađe tema zgrade za UIO u Banjaluci. Tu je svaki njegov čin iznenađujuće blistav, solomonski mudar i maestralno proračunat.
Keš, kolica, laganica
Šta će da učine opozicionari iz RS dok posmatraju ovaj čas državničkog postupanja? Ako ostanu van vlasti na nivou BiH, što je gotovo izvjesno, mogu tek da aplaudiraju magu iz Laktaša. Ukoliko ipak uđu u Savjet ministara BiH, za šta se šanse mjere u promilima, preostaće im tek da nijemo posmatraju kako jedna ili više žalbi na tender za kupovinu objekta u Banjaluci otpadaju, a priča o zgradi ulazi u veličanstveni finiš, sa srećnim krajem, naravno.
Kao hipotetički akteri buduće vlasti na nivou BiH, opozicionari iz RS bi ipak imali priliku da odjavnoj špici filma o zgradi UIO daju mali, ali pikantan doprinos. Pošto se SNSD, zbog pritiska stranog faktora, približava funkcionisanju bez bankovnih računa, uopšte nije isključeno da će nesumnjivom pobjedniku tendera, kao isturenoj figuri sa jasnom političkom pozadinom, čuvenih 100 miliona morati da bude isplaćeno – u kešu.
Da je sreće, kao što je rijetko ima, opozicioni lideri bi tada mogli da organizuju izuzetan performans. Šta bi im falilo da, recimo, okupe dovoljan broj vrijednih ruku i dopreme iz Sarajeva gotovinu, u vidu 100 miliona – ali u kovanicama, uredno natovarenim u ručna kolica.
To bi bio vrhunski gest prirodne gospode, istinskih aristokrata spremnih da priznaju rivalu uspjeh. A onda bi preostalo tek da “broj 1”, kao Josip Broz nekada, zauzme počasno mjesto u loži stadiona u Banjaluci i sačeka ovu neobičnu “štafetu”. Dok “udarnici” sa “tačkama” budu pred slavljenika istresali ogromnu gomilu nominalno sitnog, ali u zbiru vrijednog novca, jedina dilema biće izbor adekvatne parole koju bi mogla da skandira publika. “Pumpaj” iz matice je već otrcana varijanta za uzvikivanje. A i nepotrebna, pošto i zapadno od Drine ima maštovitih sintagmi, mada su ponekad i “gastronomski” intonirane. Poput najoptimalnije želje, sažete u poruci: “Najedi se”.
