U većem dijelu političke karijere aktuelnog vladara Republike Srpske, nesklad između riječi i djela bio je toliki da bi najpreciznije ocjene prethodnih decenija, u njegovom slučaju, mogle stići iz sfere astrologije. Međutim, u proteklim sedmicama, predsjednik SNSD-a prvi put je napustio dobro poznat teren „retrogradnog Merkura“ i sličnih metafora, neophodnih pri tumačenju hronične razlike između krupnih predizbornih obećanja i sitnih pomaka u realnosti.
Sada se okreće ka drugoj disciplini koju bi vječiti skeptici, kao i kreiranje horoskopa, svrstali „na rub znanosti“. Ovog puta, politička scena RS, pod diktatom Milorada Dodika, u znaku je – numerologije. Pravila nauke o brojevima – doduše, u vrlo specifičnoj verziji – ipak nisu namjenjena baš svima. Trenutno su fokusirana na koalicione partnere vodeće stranke u vladajućem bloku. Najuticajnijoj personi u Srpskoj, na prelazu iz 2024. u 2025. godinu, zabavno je da „presloži“ saveznike SNSD-a u parove.
Prva asocijacija starijih generacija na takav poduhvat je čudnovata vojnička komanda „Na parove razbroj se“. Novijim pokoljenjima bliži je rijaliti format jednostavno nazvan „Parovi“. Za šefa sale u kojoj se guraju nevoljnici iz manjih stranaka vlasti u RS, transformacija šest partija u tri opcije tek je posljednja faza u vječnoj igri sa ovom klijentelom, jer su prvobitno bili izloženi neobičnom usitnjavanju, a uskoro će se klatno pomjeriti u drugu krajnost, pošto slijedi naprasno ukrupnjavanje.
Ljubavna priča
Kako izgleda ovaj poduhvat? Već je krenulo zbližavanje DNS-a Nenada Nešića i NPS-a Darka Banjca. Zatim je uslijedila fuzija ruševina DEMOS-a sa SPS-om Gorana Selaka. Kulminacija procesa moguća je sa preostalim grupacijama – Ujedinjenom Srpskom Nenada Stevandića i Socijalističkom partijom Petra Đokića, a tek treba pronaći modalitet za njihove buduće odnose, jer su jedini tandem unutar ove tri kombinacije bez manifestovane „hemije“.
Kada je riječ o relacijama Demokratskog narodnog saveza i Narodne partije Srpske, njihova nova „love story“ jedina ostavlja utisak dobrovoljnosti. U čitavoj priči, naravno, ima izvjesnih „neravnina“, ali, nisu strašne, pa je moguće pronaći alibi u vidu poznate fraze „dešava se“. Jeste Banjac pratio Nešićev dolazak na lidersku poziciju u DNS-u bez naročitog negodovanja, čak je prihvatio i funkciju generalnog sekretara u prvoj postavi nakon demisioniranja Marka Pavića. A onda, kada je Nešić otišao previše daleko u neiskrenim pošalicama na račun Milorada Dodika, Banjac je naslutio da je došlo njegovih pet minuta. Jedno druženje na slavi kreatora brojnih knjiga govora predsjednika RS bilo je dovoljno da Banjac Dodiku uvjerljivo predstavi sebe kao jedinu kooperativnu figuru tadašnjeg DNS-a, pa je u kratkom periodu dobio na raspolaganje matičnu opštinu, Kozarsku Dubicu, kao i solventno tamošnje javno preduzeće, Banju Mlječanicu, što su bili dovoljni resursi za pokretanje vlastite stranke, NPS-a.
Ali, ne lezi, vraže – iako je Banjac imao dovoljno razloga da povjeruje kako će sve to da važi „odavde do vječnosti“, kolo sreće se preokrenulo za čas. Nešić se vrlo brzo vratio u milost, a Banjac je počeo da klizi na listu omraženih. Kada je uobrazio da je, bar u maloj Dubici, toliko komotan da može da dobije izbore za načelnika, naspram kandidata SNSD-a, doživio je da njegov favorit bude tijesno poražen u toj utakmici. Zatim je Banjac mrzovoljno tolerisan, a nakon toga i postepeno pripreman za puštanje niz vodu. Odnosno, prema Nešiću, koji ga je ne tako davno opisivao kao sopstveno „veliko razočarenje“.
Od potpune nemilosti Banjca je spasila visprena Dodikova ideja o „parovima“. Prema pouzdanim saznanjima iz okruženja lidera SNSD-a, Nešić i Banjac se ipak nisu sami dosjetili te varijante, ma koliko ona bila logična, nakon manje ili više mizernog učinka obojice na posljednjim lokalnim izborima. Čak ni tuđe autorstvo nije umanjilo njihov entuzijazam, pa su u nedavnom zajedničkom pojavljivanju pred medijima bog zna kako mistifikovali čitav „projekat“. Banjac je bio podnošljiviji, pa se, zajedno sa ministarkom Senkom Jujić, samo pseudo-zagonetno smješkao u pozadini, a Nešić je glumatao do iznemoglosti, najavljujući da će obnovljena „osovina“ DNS – NPS čak podrazumijevati i zajedničku turneju dva „lidera“ po lokalnim ograncima ovih stranaka, kako bi članstvo, valjda, psihički pripremili na obnovljenu bliskost.
Opskurna stvorenja
Dok je u slučaju DNS – NPS postojao kakav-takav privid samostalnosti u djelovanju, naravno, pogrešan, kada je riječ o Demosu i SPS-u čitava „integracija“ je prisilna do mučnine. Normalno, problemi sa želucem rezervisani su za posmatrače, a akteri nemaju nikakvu nelagodu tokom utapanja ranijih pulena Nedeljka Čubrilovića u opciju Gorana Selaka. Ako sve ove političke splačine budu nekoga zanimale za par decenija ili za samo nekoliko godina, ostaće zabilježen nevjerovatan detalj da je čak i osoba čije političko agregatno stanje nikada nije bilo moguće odrediti, poput Nedeljka Čubrilovića, dočekala da bude tretirana kao „nelojalna“ i „subverzivna“, zbog pukog rezona da nije strašno ako Demos osvoji jedno načelničko mjesto od ukupno 64 u RS.
Ispostavilo se da je to, sa stanovišta vrha SNSD-a, i te kako dramatično, pa je notorno kvarljivi ljudski materijal u poslaničkom klubu Demosa bez pogovora prešao u zajednički poslanički klub sa SPS-om. Svi pokušaji potrage za ideološkom bliskošću ove dvije grupacije su besmisleni, a u ranijim godinama nije bilo čak ni elementarnih ljudskih, prijateljskih relacija između vodećih osoba te dvije organizacije. Naprosto, jednog dana im je stigla direktiva da se distanciraju od Čubrilovića, a nije prošlo mnogo do datuma kada je, poslije prelaska dvojca Suzana Gašić – Milan Dakić u SNSD, preostali poslanički trio Aco Stanišić – Siniša Mijatović – Spomenka Stevanović doslovno „uguran“ u Selakov poslanički klub.
Finese i nijanse prve integracije, DNS – NPS, kao i druge fuzije, DEMOS – SPS, potpuno su irelevantne. Za bilo koga van ovih interesnih grupa, sasvim je svejedno da li će ta opskurna stvorenja djelovati kroz koalicije, uz zadržani „subjektivitet konstitutivnih elemenata“, ili će biti uspostavljene potpuno nove, jedinstvene strukture. U aktuelnom periodu, detalj sa minimalnim značajem jeste podatak da će Nešić i Banjac, udruženi, imati sedam poslanika u NSRS, dok će Boran Bosančić, kao mogući novi „stečajni upravnik“ Demosa, nakon Čubrilovićevog potencijalnog povlačenja, sa mirazom odnesenim Selaku partcipirati u zbiru od šest mandata u parlamentu Srpske.
Teoretski, to je već solidna parlamentarna snaga, ali od one vrste koju niko ne namjerava da koristi. Bila bi još veća kada bi joj se pridružili i poslanici Ujedinjene Srpske i Socijalističke partije. Međutim, još nema javnih nagovještaja da će se ove dvije stranke okupiti pod istim kišobranom. Što ne znači da toga neće biti. Zajedno, US i SP u NSRS imaju devet poslanika, pa bi njihova simbioza stvorila najbrojniji klub vladajuće koalicije u Skupštini Srpske nakon SNSD-ovog.
U ranijem periodu, nije zabilježena gotovo nikakva interakcija Stevandićeve i Đokićeve opcije sa partnerskim predznakom. Međutim, bilo je „kratkih spojeva“, sa naoko skromnim povodima, ali relativno krupnim posljedicama. Godine 2018. birana je Komisija za žalbe u NSRS. Ujedinjena Srpska je za mjesto u tom tijelu kandidovala Marinu Kremenović, suprugu Darka Kremenovića, tadašnjeg člana Predsjedništva US, a sadašnjeg predsjednika Izvršnog odbora Advokatske komore RS. Iako nije bilo najava „sabotaže“, ispostavilo se da gospođa Marina nije prošla, pri čemu dovoljan broj glasova nije dobio ni Goran Raković, aktuelni direktor republičkog protokola. Analizom izjašnjavanja Stevandić i njegovo okruženje ustanovili su da su nosioci „opstrukcije“ bili Đokićevi socijalisti.
Konsekvence nisu bile beznačajne, jer je krajem te godine poznati banjalučki advokat Darko Kremenović napustio US, navodno zbog želje da se fokusira na profesiju, mimo politike. Ipak, uopšte nije isključeno da je tom razlazu kumovala i neuspješna procedura u NSRS sa suprugom Marinom, bar kao tačka na „i“, a o intenzitetu ljutnje predsjednika US zbog ovog „niskog udarca“, kako je protumačen, svjedoči i pouzdano saznanje da je uloga socijalista u čitavoj situaciji propraćena najavom revanšističkih gestova uz sočnu psovku u kojoj se pominje i majka, ko god to bio u mehanizmima poput stranaka.
Neprincipijelni savez
Od tada je prošlo šest ljeta, a SP i Ujedinjena Srpska su se na nedavnim lokalnim izborima od ostalih, uslovno rečeno, manjih stranaka u vladajućem bloku izvojile po najsolidnijim rezultatima. To im je dalo osnova da sebe smatraju najvitalnijim koalicionim partnerima SNSD-a, i to u ambijentu kada su sve partije te vrste, manje ili više, pale u nemilost „najstarijeg brata“ u kompletnoj strukturi. Ali, umjesto respekta, US i SP dočekani su nastavkom surevnjivosti.
Uobičajene tenzije i ne bi bile toliko nezgodne, da se, nakon već pokrenutog stvaranja „osovina“ DNS – NPS i DEMOS – SPS, nije ispostavilo da su SP i US jedine preostale stranke u miljeu koalicionih partnera SNSD-a koje „soliraju“. U predstojećoj fazi, takve uloge očito nisu dopuštene, pa neće biti iznenađenje ako u bliskoj budućnosti uslijedi priprema terena da se i Stevandićevi i Đokićevi kadrovi, bar u vidu zajedničkog poslaničkog kluba u NSRS, nađu u istom „pakovanju“. Formalno, ove dvije stranke nemaju nikakve „ideološke“ dodirne tačke, ali na političkoj sceni RS, posebno u vlasti, takva kategorija je potpuno obesmišljena, pa niko ne bi trebao da bude zatečen ako US i SP prinudno formiraju „neprincipijelni savez“, isti onakav kakav su već utanačili Demos i SPS.
Paradoksalno je da je, prema nezvaničnim, ali autentičnim informacijama, jednu varijaciju ovakvih približavanja prvi pokrenuo čelnik već rashodovanog Demosa Nedeljko Čubrilović, kada je shvatio da se Dodik ne šali sa najavom „sankcija“ za ovu stranku, zbog „drskog“ trijumfa na izborima za načelnika opštine Pale. Naime, Čubrilović je ponudio Stevandiću i Đokiću da u komunikaciji sa Dodikom nastupaju kao trio. Međutim, posljednja dvojica su odbila ovu ponudu, suvislu sa matematičkog stanovišta, ali izrazito zakašnjelu, kroz prizmu „tajminga“. Avaj, za čitavu „zamisao“ ubrzo je saznao i Dodik, što ga je dodatno razljutilo, pa je započeta „operacija“ 3×2. Nema sumnje da će Stevandić i Đokić, kada dođu na dnevni red, poslušati sugestiju o fuzionisanju ako dođe od Dodika, mada su je prvobitno glatko ignorisali jer im je predočena od Čubrilovića, sabrata u nevolji, koji je već bio u očitoj defanzivi.
Kakva je svrha zahvata „3×2“? Ne naročito „intelektualna“. Kreator ove prekompozicije, prvi čovjek SNSD-a, prema saznanjima iz vrha ove partije, već je bliskim saradnicima – 49 odsto u šali, a 51 procenat ozbiljno, kako često čini – rekao da je od koalicionih partnera zatražio da se „na parove razbroje“ da bi ih lakše ugasio kada dođe trenutak za to. A optimalan period za definitivnu demontažu preostale „trojke“ biće kada se približe opšti izbori 2026. godine, jer ranije nije neophodno „čačkati mečku“, pošto čak i takva politička mizerija, koja dopušta svaku vrstu iživljavanja nad sobom, može u „samrtnom ropcu“ da uzvrati udarac i okrene se formiranju parlamentarne većine sa drugim faktorima, makar sve trajalo prilično kratko.
Brionski plenum
Šta će popuniti politički prostor ispražnjen od dosadašnjih koalicionih partnera? Najrealnije je očekivati da će se na tom terenu razvijati budući odnos SNSD-a i PDP-a. Ovoj relaciji tek treba smisliti ime, budući da neće biti riječ o klasičnoj koaliciji, kakva je već jednom viđena, dok je Milorad Dodik bio premijer RS, prije 2010. godine. Nakon izbora Draška Stanivukovića za predsjednika Partije demokratskog progresa, 14. decembra, nema sumnje da će njegova stranka ulaziti u interesne šeme sa Dodikovom opcijom na sličan način kao tokom prethodnog mandata lokalne vlasti u Banjaluci.
Ukoliko već insistiraju da se predstojeća kombinacija porodica Dodik i Stanivuković na republičkom nivou označi određenom formulacijom, a da to nije već izraubovana „simbioza“, nekadašnji „saborci“ aktuelnog banjalučkog gradonačelnika iz opozicionih redova, dakle iz Narodnog fronta, Liste za pravdu i red i SDS-a, mogli bi da posegnu za zaboravljenom sintagmom iz Srbije. Naime, jedno vrijeme je u matici, dok su trajali očajnički pokušaji DOS-ove vlasti da se spriječi secesija Kosova u postmiloševićevskom periodu, u opticaju bila ponuda „Više od autonomije, manje od nezavisnosti“, kao statusno rješenje za Kosovo. Na takav način ima smisla definisati budući Draškov položaj u odnosu na Igora i Milorada.
Do tada, priča o tri para, US – SP, DEMOS – SPS i DNS – NPS, biće već zaboravljena. Tragom već pomenute kosovske simbolike, rijetki zainteresovani hroničari će imati razloga da posegnu za paralelom sa manevarskim prostorom Albanaca u doba kada su Aleksandar Ranković i Slobodan Penezić još uvijek bili komunistički moćnici. S tim da će partneri SNSD-a nestati, dok su njihovi albanski pandani, po isteku ere Leke i Krcuna, prosperirali u separatističkim poduhvatima. Tačka diskontinuiteta za projekat „Kosovo republika“, znameniti „Brionski plenum“, u ovovremenoj RS već se odigrao, kako to obično biva, na izvjesnom privatnom imanju između Banjaluke i Gradiške. Šta da se radi – kakav „titoizam“, takvi i „Brioni“.
