Nazifin tepih i Harisov daidža

Nazifa i Atifa nisam upamtio. Ti poznati sarajevski stolari umrli su prije moga rođenja. Njihova sestra Nazifa, pojavila se na vratima našeg novog stana u ulici Skerlićevoj koji dan pošto smo se doselili te daleke 1978. Dok je majka otvarala vrata ja sam stajao ispred nje, čekajući da vidim ko nam to dolazi u goste. I sad pamtim taj topli lik i blagi pogled prepun neke milosti i produhovljenosti jedne nepoznate njegovane žene već zašle u godine.

ilustracija

– Dobar dan – ljubazno je pozdravila.
– Oprostite na smetnji, vidim da se prezivate Likić. Da li ste slučajno rodom iz Ljubinja?
– Jesmo. Izvolite ući – majka je odgovorila.

Bio je to početak jednog velikog prijateljstva, koje je izdržalo sva iskušenja u koja vas život u Sarajevu i na ovim prostorima u svojim često suludim i nepredvidljivim istorijskim obrtima i kolopletima može dovesti. Prijateljstva koje je izdržalo sva ona iskušenja koja narode na Balkanu dijeli, i to ne samo vjerska i etnička, nego i lična i komšijska i porodična.

Teta Nazifa živjela je u zgradi preko puta nas, trosprtnoj elegantnoj i vitkoj građevini iz perioda austrougarske vladavine. Njeno je bilo prizemlje, a na spratovima živješe njezine nevjeste, udovice braće joj Nazifa i Atifa, Fahra i Zehra sa sinovima jedincima Harisom i Mirzom.

Teta Nazifa se nije udavala, život je posvetila podizanju svojih nećaka kojima je bila više majka od njihovih bioloških majki. U njenom stanu proveo sam dobar dio djetinjstva. Nazifa me je često čuvala i njegovala kada sam bio bolestan i kada roditelji zbog obaveza nisu mogli izostajati sa posla. Vodila me i na injekcije u dječiju bolnicu kad bi me upale grla, kojima u djetinjstvi bijah sklon, teško mučile, jer sam eto nekako zahtjevao baš da me ona vodi kad se treba savladati jedan od najvećih dječijih strahova – strah od igle. Nekako bi me manje bolilo i manje se činilo strašno kada me Nazifa prije injekcije pomiluje svojom rukom i nježnim glasom ohrabri. Pamtim je i kako je u ruci vrtila ćilibarske brojanice i nešto sebi u njedra zborila, meni nerazumljivim jezikom, dok bi ja kraj nje na kauču obično čitao neki strip, ili dok sam bio manji buljio u šarenilo italijanskih crtanih pulp-fikcija koje su mi roditelji kupovali.

Pitao sam je jednom šta radi. Ona mi je samo odgovorila: – Molim se Bogu, sine. Dovoljna je bila ta rečenica iz njenih usta, rečena blago i pažljivo, da mi sve bude jasno i da joj više nikada ne postavim bilo kakvo pitanje o tome. Izrana sam naučio da se mi drugačije molimo Bogu od Nazife, i to sam primio u svom dječijem poimanju stvarnosti sa nekim nehajom i nebrigom, ali sam vrlo ozbiljno činjenicu da Nazifa na Bajram ujutru iz novčanika izvadi poveću sumu novca i daruje me jer sam joj čestitao praznik. Takođe sam vrlo ozbiljno pretresao kesu prepunu darova, najviše slatkiša koju bi Nazifa donijela na Vaskrs, ulazeći tiho i mirno u našu kuću govoreći ljubazno, tradicionalno srpski: – Hristos Vaskrs!

Danas nekako želim da mislim da me Nazifa smatrala na neki način svojim unučetom, bar u jednom djelu srca. Sjećam se da je neutješno plakala i duboko uzdahivala kada sam razderao ruku na šiljak od neke ograde koju je postavio sumanuti komšija, penzionisano vojno lice, da ne prolazimo u njegovo dvorište tokom naše dječije igre.

Naše doseljenje u Skerlićevu ulicu, pričala je dosta puta, za nju je bio pravi blagoslov i najljepši podsjetnik na njen zavičaj koji je napustila 1942. Da, Nazifa je rođena u Ljubinju 1912. godine, i bezglavo je iz njega pobjegla sa porodicom, kada su se posle zločina nad Srbima kola istorije okrenula protiv muslimana. O tome nikada nije pričala. Ne iz nekog straha nego iz tradicionalne pristojnosti koja nalaže da se koferi prepuni rđavih sjećanja iz davnina ne otvaraju. Govorila je samo o lijepim uspomenama, blagim glasom bez akcenta, kao kakav profesor komparativne književnosti ili vrhunski orator. Moga oca mogla je slušati satima, šta god on pričao. Kad bi prekinuo sa razgovorom, Nazifa bi samo sa odsjajem suze u oku kazala: – Pričaj Vlado još nešto! Kada te slušam zamišljam kao da sam u Ljubinju.

Nazifu sam samo jednom čuo da je povisila ton i ljutito reagovala na neko majčino omalovažavanje Ljubinja. Odlučno joj je odbrusila i kazivala kako je Ljubinje bilo jedno kulturno i fino mjesto u kojem su svirali tamburaški orkestri, davale se predstave i horski se pjevalo. Spominjala je i postojanje tri čitaonice i kako se u Ljubinju smatralo normalnim da i seljaci čitaju knjige a kamoli građani, a od njih najprije teološki učeni Serdarevići, i napredni i obrazovani Ćorovići kakvih nadaleko nema. Odbrana zavičaja je bilo jedino što ju je moglo natjerati da se iz stanja prirođene ljubaznosti transformiše u ljutitu osobu.

Odrastajući i odlazeći stalno u očev i Nazifin zavičaj vremenom sam saznao da odnosi naše porodice i porodice tete Nazife nisu počeli onda kada je ona 1978. pokucala na vrata našeg stana, već mnogo ranije. Nazifa i moj đed Đorđo zajedno su krenuli o osnovnu školu. Išli su u isti razred. Baba Spasenija pričala mi je da je Nazifin brat Nazif bio strastveni lovac i da ju je jednom loveći po brdima oko ljubinjskog polja pitao ima li u okolini kakvih jama, navodno da vreba golubove, a posle se kazivalo da je on još tada obilježavao jame kao član ustaške organizacije. Saznao sam da je Nazif poslije rata osuđen na tešku višegodišnju robiju, a pričalo se da mu je glavu spasilo to što je neke komšije srpske familije skinuo iz konvoja za Jasenovac, Gospić i Jadovno, avgusta 1941. Šta se stvarno zbilo, ja sa sigurnošću ne mogu da znam, ali sam vidio da moji roditelji već znaju za te priče, kao što je i Nazifa znala da je moj đed bio među onim ustanicima i četnicima koji su njenu porodicu protjerali, kuće popalili i imovinu opljačkali. I pored svega toga, naš odnos je bio iskreno prijateljski, iako je između nas postojala ta ružna prošlost. Stare rane su mirovale.

A kada bi se vratili iz naših posjeta Ljubinju, Nazifa bi nas svaki put sačekala sa pitanjem:
– Je li se počela praviti džamija?

Podizanje džamije Ljubinju bilo je njena najveća želja, nešto čemu je bila posvećana svim svojim bićem. Džamiju u Ljubinju srušile su posle Drugog svjetskog rata komunističke vlasti, iako je to rušenje istorijska literatura vrlo često pripisivala četnicima. Treba pošteno reći da su ljubinjske opštinske vlasti u vrijeme komunizma opstruisale gradnju džamije. Kako bi muslimanski vjernici našli neku lokaciju, jer na lokaciji stare džamije izgrađen je zadružni dom, tako bi tu volšebno nikao nekakav partizanski spomenik, ponekad posvećen istorijski nezabilježenim događajima.

I tako negdje od kraja šezdesetih godina prošlog vijeka krenula je priča o gradnji džamije koja se nikako nije okončavala. Još od početaka priča o gradnji, u uglu jedne od Nazifinh soba, zamotan u veliku rolnu, stajao je jedan persijski tepih, koji je ona skupo platila namjenivši da ga daruje novoizgrađenoj ljubinjskoj džamiji. Stajao je taj tepih tamo godinama. Nazifa bi ponekad razmotavala, divila se efektno izvedenim motivima, strogo pazeći da tepih slučajno ne nagazi. Samo bi, nježno i sa blaženim osmijemom na licu, pomilovala fine niti, diveći se njegovoj izradi i u njemu videći svoj dar, svoju zadužbinu i Bogu i rodnom kraju.

Konačno je dočekala da se u Ljubinju džamija otvori 1987. Lično je prisustvovala otvaranju džamije, darovala tepih koji je u svojoj sobi čuvala gotovo dvadeset godina, te posjetila našu porodicu. Svo vrijeme njenog boravka u Ljubinju, moj stric joj se nalazio na usluzi vodeći je da obilazi rodbinu i poznanike, što je ona shvatila kao veliki znak pažnje i nerijetko to sa velikom zahvalnošću spominjala. Iz Ljubinja se vratila okrijepljena ali i sjetna, možda zato što je negdje na kraj svijesti znala da rodnu grudu više neće vidjeti.

Polako su dolazila smutna vremena, kada su počeli neki stari vjetrovi zla duvati i stare rane ponovo krvariti, ali u odnosu nas i Nazife ništa se nije mjenjalo. Prijateljstvo sa Nazifom prenijelo se i na ostatak njene porodice, naročito na njenog sinovca Harisa, sina rahmetli joj brata, na simpatičnog rmpaliju, pravog urbanog Sarajliju, ali ne ovog današnjeg kvazigrađanskog tipa, nego obrazovanog i prosvijećenog veseljaka koji ne robuje nikakvim kompleksima i stereotipima. Haris, tipični mangup, istovremeno gospodin, često se družio sa mojim ocem. Kod nas je svraćao na piće i partiju šaha ili remija, ponekad dovodeći, takođe po ljubinjskoj liniji, legendarnog Gabaša u Sarajevu, mnogo popularnijeg od svoga brata Zdravka Čolića. Jednom je dolazio i Zdravko, a Ljubinjci mi ni danas ne vjeruju da je izjavio da je iz Ljubinja, a ne iz Stoca, kako su navodno čuli u nekoj emisiji, vjerovatno nikada emitovanoj ni na televiziji ni na radiju. E, ako je u odnosu naših familija tada, neki teret grijeha možda pretezao na stranu Nazifine porodice, upravo će se Harisovim čojstvom tokom proteklog rata tasovi izravnati možda i pretegnuti na našu stranu.

Nikada mi neće biti jasno kako sam ja od 17 godina vidio da se nešto sprema, a moji roditelji nisu mogli ni pojmiti da će doći do rata. Valjda je mladost iskrenija a kod odraslih sve nekako bude umotano u oblande lažne pristojnosti. Hodajući po ulicama našeg kvarta, u koji je kao u svoj stari kraj često svraćao i Juka Prazina, a njegov bratić jalijaš i klipan pričao o nekom oružju koje se djeli, jasno mi je da se iz rodnog grada trebam izgubiti. Tako sam ja već 1992, preko nekih brdskih puteva, stigao u Ljubinje, a moji roditelji tamo ostali sve skoro do pred kraj rata.

U vremenu kada dojučerašnje srdačne komšije, srdačnost smjenjuju okretanjem glave i pogleda, Haris i Nazifa su postajali još srdačniji, još ljubazniji i još spremniji naći se pri ruci. Obično su vrlo glasno pozdravljali moje roditelje na ulici, donosili nešto hrane iz bašte koju su uzgajali u svome dvorištu, te često ih zvali na šoljicu kafe, javno i bez straha i dozivajući ih sa ulice. Negdje 1993. bolesna Harisova majka Fahra je umrla. Sahranili su je Haris i moj otac sa radnicima pogrebnog društva. Nije tu bilo rodbine i komšija, svoje odsustvo pravdali su time što je mezarje izloženo ratnim dejstvima pa su se bojali za svoju bezbjednost. Hodža je brzo proučio dovu, a posle skromne dženaze, svi su se razišli na svoju stranu. Nekad predveče roditelji su čuli da ih Haris glasno doziva sa ulice. Pozivao ih je da dođu kod njega i malo posjede oko sofre u spomen na njegovu umrlu majku. Roditelji su se nećkali, vrdali, ali Haris je bio neumoljiv. Prijetio je da će se naljutiti ako mu svojim prisustvom ne dozvole da im ukaže čast i zahvalnost zbog pomoći oko majčine dženaze. Roditelji su nevoljno pristali, snebivajući se još više kada su kod Harisa u stanu zatekli punu kuću nepoznatih ljudi. Haris, neposredan kakav je uvijek bio, pogledao je po prostoriji, zaustavivši pogled na svom ujaku koji je sjedio na čelu sofre, a zatim mu rekao da se malo pomakne u stranu, da donese stolicu kako bi moj otac sjeo na vrh stola. Na daidžino negodovanje otresito je odgovorio:

– Daidža, danas je Vlado bio tamo gdje si ti trebao biti i odradio posao koji si ti trebao odraditi. Ovdje, večeras, on je daidža!

Bio je to gest ljudskosti i etike kakav se rijetko sreće. Haris je pokazao biblijsku moralnu veličinu, čojstvo kakvo se sreće samo u epskim desetercima ili u knjigama Marka Miljanova, dajući neskromnu i širokogrudu podršku mojim roditeljima, tada u Sarajevu, ljudima nepodobnih imena i svjetonazora.

Nije se priča o Harisovom dobročinstvu i veličini tu završila. Desilo se još nešto. Moj otac je početkom rata, zahvaljujući ranijim poznanstvima i poslovnim vezama, uspio da kod vojne ljekarske komisije isposluje trajnu vojnu nesposobnost i tako izbjegne mobilizaciju u Armiju Bosne i Hercegovine. Mnogim Srbima, ostalim u Sarajevu, to nije pošlo za rukom. Jedan naš zemljak je poslije prve smjene na ratištu odlučio da se tamo više ne vraća ni za živu glavu. Umjesto da ode na ratište, sakrio se kod nas u stanu i tu proveo izvjesno vrijeme dok ga je tražila vojna policija, često mu izlažući porodicu neprijatnim pretresima i ispitivanjima.

Ostaće vjerovatno zauvijek tajna ko je izdao moje roditelje da kriju dezertera. Sumnjivaca ima, ali nečasno je nekoga optuživati za nešto ako baš nisi siguran da to on nije uradio. Možda se otac nesmotreno odao pred nekim kome je vjerovao, možda je neko od komšija iz zgrade čuo ili osjetio da u našem stanu ima neko nepoznat, a samim tim odmah i sumnjiv. Priče o nepoznatoj osobi koja se krije u našem stanu došle su i do Harisa, koji je odmah usplahireno pozvao oca i rekao mu da se što prije riješi neželjenog tereta jer je otkriven. Preplašeni zemljak je premješten na drugu lokaciju, i hvala Bogu i danas je živ, a patrola policije koja je došla u pretres našeg stana vratila se praznih ruku. Ovim svojim djelom Haris je vjerovatno spasio život i mom ocu i čovjeku koji se krio u našem stanu, i time stao u red velikih ljudskih i božijih ugodnika i pravednika. To je nešto što se ne zaboravlja, ali i ne prešućuje.

Dugo sam čekao povod da pišem o ovim ljudima i događajima, a našao sam ga juče, na Ivanjdan dok smo u Bjeloševu Dolu, selu pokraj Ljubinja, davali parastos za dvanaestero ljubinjske djece umrle tokom zbjega u planini Iliji, koji su ljeta 1941. sahranjeni u tamošnjem groblju.

Među njima, pod skromnim ali lijepim spomenikom kojeg smo podigli 2012. godine, nalaze se i posmrtni ostaci moje tetke Radojke, rođene i umrle te nesrećne 1941. godine. Pokojni otac je negdje pred rat pokrenuo inicijativu da se to mjesto posljednjeg počivališta nesrećnih ljubinjskih mališana obilježi spomenikom. Zbog rata i poratnih okolnosti taj spomenik je izgrađen tek, kako rekoh, 2012. godine. Moj ga otac nije dočekao.

Tamo se svake godine okupimo, mi srodnici i mještani Bjeloševog dola. Učestvujemo u molitvi, zapalimo svjeće, pričamo o tim malim mučenicima, ali nismo od toga mjesta napravili oltar mržnje nego svetilište ljubavi i zahvalnosti. Kod nas srodnika , kada dajemo parastos preovladava osjećaj ljubavi prema našim bližnjim kojih se niko od nas ne sjeća, jer ih nije imao prilike upoznati i osjećaj zahvalnosti mještanima Bjeloševog Dola što su skoro 60 godina vodili računa o malenim humkama naših sestara, braće, ujaka, tetaka i stričeva.

Iako dobro znamo okolnosti stradanja naših mališana, ustaše i zločine skoro i ne spominjemo. Ne dozvoljavamo da nas opije mržnja jer znamo da je bolje biti potomak žrtve nego potomak ubice, a i zločinci iz Drugog svjetskog rata nisu više odavno među živima. Neće se istom vagom mjeriti zločini Nazifa i čojstvo i junaštvo njegovog sina Harisa, već će svakom ponaosob biti izmjerno ono što je učinio. Postavljam sebi pitanje, kako će se mjeriti moja djela jer dok je Haris ukazivao poštovanje i čast mojim roditeljima, dok im je spašavao gole živote, ja nisam ništa učinio da bar spasim onaj dugo čuvani i sa velikom ljubavlju poklonjeni tepih njegove tetke Nazife iz uništene ljubinjske džamije. Zato ne pripisujmo djela roditelja njihovoj djeci.

Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora