Politički predstavnici prirodu vide kao nešto što se može naplatiti. Ne iskoristiti za unapređenje života svih građana Republike Srpske, već da se podebljaju računi pojedinaca. Da bi se to realizovalo treba da imate takozvane investitore, a u stvari eksploatatore koji će se dogovoriti šta, kome i koliko. Administracija je tu da stvari idu kao po loju. Prepreku čine jedino male grupe ljudi, pojedinci i udruženja koji zahtijevaju da se zakoni moraju poštovati i da nešto mora ostati i za prirodu i za ljude.
Ovo u razgovoru za MojuHercegovinu kaže predsjednik Centra za životnu sredinu Tihomir Dakić koji bezmalo tri decenije bije bitku protiv onih koji uništavaju prirodu puneći istovremeno i džepove i bisage.
Da li je Banja Luka izgradnjom šetališta uz Vrbas napravila ekološku grešku koju će teško moći ispraviti?
Nije Banja Luka uradila ovu grešku, već Gradska uprava Banja Luka. Vrijeme i Vrbas će pokazati kakav ovo uticaj ima na životnu sredinu uz tok rijeke Vrbas. Na žalost, kako je mnogo građana sebično i misli samo o tome kako je lijepo šetati uz neku rijeku, za pitanja biljnog i životinjskog svijeta brinu samo pojedinci.
Kakvog će tačno imati uticaja kada se pojave stogodišnja ili hiljadugodišnja voda – samo će se kasti. Na žalost, kako na ovim prostorima ljudi više vjeruju Bogu nego stručnjacima, reći će, ko onomad vajni ministar u Vladi Srbije tokom poplava 2014. godine: „…samo je Bog mogao znati da će pasti ovoliko kiše“. Skoro svaka greška se može ispraviti, ali za to vam je potrebno vrijeme, znanje i novac. Mi ništa od toga nemamo!
Grad tvrdi da šetalište nije suština projekta, već da je riječ o obaloutvrdi. Da li vjerujete tom objašnjenju?
Da, o obaloutvrdi sa vodocrpilištima. Ako postoji toliko vjerovanje u razne bogove na ovim prostorima, što ljudi ne bi vjerovali pored svojih očiju i da se ne radi o šetalištu već o obaloutvrdi koje se pravi u koritu? Čak su nam nekoliko puta na sastanku predstavnici Grada rekli da se ne radi o šetalištu, mada promovišu radove kao šetalište. Vjerujem kako ćemo gledati cisterne kako „vodocrpe“ Vrbas za različite potrebe – ukoliko izbiju požari, za zalijevanje zelenih parkovnih površina tokom suša, zbog sapiranja prašine i nečistoća na ulicama.
Šta je danas najveći problem radova na Vrbasu – betonizacija, sječa stabala ili netransparentnost?
Najveći problem je „oteto“ od službe Gospavino unuče. Taj momak neće nikada više služiti narodu, već službi u Beogradu i to je to. Šta će sve uraditi na tom putu – na žalost bićemo svjedoci. Neko nijem svjedok, neko će se buniti. Samovolja i pristup bez plana je najveći problem, a posljedica je bila sječa stabala, netransparentnost i betonizacija.
Naredba za sječu stabala je išla usmeno, izlazak na teren inspektora je isfingiran, na sastanku su nam obećali dati kopiju građevinske dozvole i, naravno, šipak. Ono što za ovih 25 godina rada vidim jeste da je netransparentnost visoka koliko i za vrijeme Dragoljuba Davidovića, u vrijeme kada je SNSD bio najjača partija. Simbolika demokratskog razvoja, ciklična.
Koliko je sužavanje korita Vrbasa zapravo opasno?
Pa kako izgleda da na ovim prostorima nema mnogo slobodnih „stručnjaka“, ja ću se usuditi da izjavim slobodnu procjenu, te ovim putem pozivam stručnjake da me demantuju. Izgradnjom bilo čega u koritu rijeke mijenja se njen tok, matica, brzina kretanja vode smanjenjem poprečnog profila korita i podiže se nivo vode. I osnovac sa početnim znanjem geometrije bi zaključio da sada rijeka ima manje prostora za tok nego prije.
Koliko je opasno pokazaće nam proljetno otapanje snijega, velike kiše i velike vode. Ono što sada možemo očekivati da se nivo Vrbasa na lijevoj obali poveća i da će potapati lokale i objekte češće. Kakav još efekat će imati na naselja nizvodno, ostaje da se vidi. Nadam se da nisam u pravu, ali ako struka ne progovori, onda imaš mene i moju izjavu za arhivu.
Bukova kosa je postala simbol sukoba građana i vlasti oko zaštite životne sredine. Da li institucije uopšte slušaju upozorenja struke i mještana? Da li je slučaj Bukove Kose zaista presedan s obzirom na borbu institucija i pojedinca?
Bukova kosa je samo jedan od primjera. Ne zaboravimo slučajeve iz prošlosti. Picin park, Rekreativna zona Banja Luka, Kupusište, Borik, Nova Varoš… Ovo je samo u urbanom dijelu Banje Luke, a bilo je toga širom Republike Srpske. Svi slučajevi u kojima su se ljudi pobunili i oni slučajevi koji su prošli ispod radara, koji su realizovani po mraku i u nenaseljenim mjestima.
Ko je rekao da institucijama treba upozorenje? Ko je rekao da traže savjete i pomoć? Bukova Kosa je eklatantan primjer gdje institucije rade u korist privatne kompanije koja je pod kontrolom spoljnog faktora. I svi sve znaju i domaći i strani političari i sve je dozvoljeno. To ukratko govori o Republici Srpskoj, odnosno o Bosni i Hercegovini. Ima je de jure, nema je de facto!
Zašto se kod nas zaštita prirode gotovo uvijek pokrene tek kada građani izađu na teren i počnu da protestuju?
Kod nas se zaštita prirode pokrene uglavnom kada građani izađu na teren i počnu da protestvuju ili kada prijetnja po prirodu i ljude dolazi preko entitetske ili državne granice (uglavnom zapadne). Onda se institucije počnu interesovati. Sama činjenica da se zaštitom prirode bavi „Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju“, govori vam sve o tome gdje i na kojem mjestu se nalazi zaštita prirode kod institucija.
Porazna je činjenica da veliki broj stručnjaka ćuti na sve ovo što se oko nas dešava. Od aparatčika, preko profesora sa fakulteta, političara. Čast izuzecima koje možemo da stavimo u jedan kombi. Za to vrijeme narod konačno počinje da shvata da su prirodna dobra zajedničko dobro i da se ne smije desiti njihova prodaja i njihova privatizacija kao što se desilo sa fabrikama. Narod je tokom privatizacije ispao naivan, ali prirodu im nećemo oprostiti.
Kako gledate na ideju i način postavljanja spomenika knezu Lazaru – gdje su granice između političke simbolike, urbanizma i zaštite javnog prostora?
Urbanizam, fuj, šta ti je to? Šta će ti to? Mislim da je plan jednostavan već nekih 30 godina. Ako želiš da vladaš ovim prostorima, samo daj što više istorije, po malo i revizije, spomenika, svim palim u svim ratovima, što više to bolje. To ti je „sigurica“. Ne možeš da pogriješiš sa istorijom koja je napisana, samo uradiš po tome i to je to. A pitanje sadašnjice i budućnosti – to je već zahtijevno. Možeš da se zezneš u procjenama, u planovima, u projekcijama.
Javni prostor, kao i priroda, pripada svima nama, Gradska uprava samo upravlja njime. Javni prostor je prvi društveno politički prostor – kada čovjek izađe iz svoje kuće ili stana. Ako hoda kao ovca ili stoji kao noj kroz grad, državu i život, onda ne učestvuje u političkom i društvenom životu i ostaje da bude samo konzument materijalnog i konzument vremena. Tako da je do nas. Ono što je porazna činjenica jeste da se većina ljudi uopšte ne bavi ovim pitanjima, tako da većina stvari prolazi glatko.
Imate li utisak da se ekološka pitanja u izbornoj godini više koriste za politički marketing nego što se zaista rješavaju?
Nikako. Ako izuzmemo bijedne pokušaje skupštinske većine u Banjoj Luci glede projekta u Vrbasu, ostali političari se ne češu oko stanja prirodnog dobra. Svuda u svijetu tema životne sredine i klimatskih promjena se nalazi u programima političkih partija, ali kod nas su veće zastave, veći spomenici, veći iskorak u istoriju i veća „šuplja“. Daleko smo mi od toga. Bavljenje ovom temom zahtijeva ozbiljan interdisciplinaran pristup svih institucija i organizacija. To se ne dešava. A počeće se dešavati kada se građani budu više okupljali ispod nekog starog hrasta, kraj neke rijeke, na nekoj livadi, nego ispred bine dok nariče Baja mali nindža i ispod zastava i šatora.
Koliko su institucije spremne da saslušaju organizacije poput Centra za životnu sredinu prije nego što počnu radovi, a ne tek kada problem već nastane?
Na žalost to nije ustaljena praksa naših institucija i radi se o pojedinim slučajevima, gdje budemo u komunikaciji sa nekim od predstavnika i gdje nas konsultuju šta bi i kako bi bilo najbolje uraditi. Većina institucija su otete i pod kontrolom krupnog kapitala i to nije slučaj samo kod nas, to je i svjetski problem, samo što mi nikako ne prihvatamo trenutno stanje i govorimo da imamo institucije koje rade u korist građana. Ne, institucije neće raditi u korist građana, ukoliko se to od njih ne zahtijeva.
Postojanje institucija nije garant brige o zajedničkom dobru, već je garant svjesno i odgovorno društvo koje učestvuje u procesima donošenja odluka. U Centru smo primorani da kroz procese upravnih postupaka, tužbi, žalbi i krivičnih prijava ostvarimo kontakt i komunikaciju sa predstavnicima institucija i tražimo naša narodna prava. Ono što me posebno hrabri jeste da Centar više nije sam. Tu je mnogo dobrih ljudi, inicijativa, grupa građana i udruženja širom Republike Srpske koji se sve više angažuju u zaštiti prirode i upravljanja prirodnim dobrima.
Kada biste mogli izdvojiti samo jedan ekološki problem u Republici Srpskoj koji će u narednih nekoliko godina napraviti najveću štetu, koji bi to bio i zašto?
Definitivno poslije poluuništenih riječnih tokova mini hidroelektranama, trenutno je svjetska ekspanzija i potreba za rudnicima kritičnih i rijetkih minerala. Stoga će rudarenje po Republici Srpskoj biti u porastu, a nakon što se prokopa što se prokopati može, okupiraće se ono malo preostalih izvora pitke vode na prostoru BiH i biće privatizovano.
Ljudi moraju biti svjesni da će uskoro voda iz pipa biti luksuz. Možda nekome to izgleda kao scenario za neki futuristički film, ali na žalost svi pokazatelji ukazuju na to da će naši prostori imati sve manje vode, da će biti sve više požara i da će stradati ljudi i imovina…ali hej, niko neće ukinuti Republiku Srpsku i ljiljane treba vratiti na zastavu BiH. Znači imamo bitnijih tema za opstanak političara na ovim prostorima, ljudi su svakako nebitni dio ove države.
Betoniranje Vrbasa, nestašica vode, nasilno mijenjanje identiteta grada – šta se zapravo dešava? I zašto se ljudi ne dižu na bunu u trenutku kada se sve ove stvari dešavaju pred njihovim očima?
Dozvolili smo da u politiku uđu ljudi sa sumnjivim biografijama, bivši kriminalci, starlete, narcisoidne osobe, kvazi-patriote i slična buranija. Pored toga vlada velika neobrazovanost, nezainteresovanost i strah od nepoznatog. I kada se sve uništi i preruje, čovjek će se okrenuti Bogu i pitati „zašto me Bože kažnjavaš?“, drugi dio će učiti djecu da ovdje nema života i da je spas Njemačka, Slovenija, Austrija i ostale zemlje, gdje se naizgled institucije drugačije odnose prema javnom dobru.
Onda poslije nekog vremena neće priznati sebi da su ljudi u stvari ti koji upravljaju procesima i koji se pitaju, ali će tada već biti stari, onemoćali i kriviće uglavnom druge. Pa pogledaj samo komentare na društvenim mrežama ljudi koji se ni za što sem svoje zadnjice ne bore. Pogledaj koliliko mudrovanja i preporuka nama za šta bi se mi trebali zalagati. Jedna teška patologija. No dobro, i ovo je neki proces. Ovo je proces u kojem ćemo kao narodi pokazati da smo zreli da imamo državu i imamo još nešto vremena. Ako ne pokažemo, staviće nas pod neku stranu upravu i to je to. Od zastava možemo sebi gaće da sašijemo, jer ćemo i bez njih ostati!
