Samo jedan donor organa može spasiti pet života. U Bosni i Hercegovini, međutim, i kada se jedan takav pojavi, nema garancije da će njegov organ stići do pacijenta kojem je potreban.
Sistem transplantacije godinama ne funkcioniše kako bi trebalo, timovi ljekara nestaju, liste čekanja postoje, ali ništa ne garantuju, a više od 2.000 ljudi život održava dijalizom, dok drugi pacijenti čekaju na transplantaciju jetre, srca i drugih organa, nadajući se da će negdje, nekako, dočekati svoj organ.
Sistem koji ne garantuje ništa
U BiH pravo na transplantaciju postoji i moguće ga je ostvariti, ali šansa da pacijent zaista dobije novi organ zavisi od entiteta u kojem živi, dostupnosti transplantacionih timova, međunarodnih sporazuma i malog broja preminulih donora.
Adela Čomić iz Donorske mreže Bosne i Hercegovine objašnjava da su šanse za transplantaciju još manje ako pacijent nema srodnika koji je spreman da mu donira organ, a da vrlo često u bolnicama ni ne dobije informacije o mogućnostima.
“Pacijenti kojima su organi otkazali mogu biti uvršteni na liste čekanja koje postoje u Federaciji BiH. Najčešće se radi o bubrezima i jetri, a u manjem broju slučajeva i srcu i rožnjači. Međutim, sama činjenica da se pacijent nalazi na listi ne znači da će transplantaciju i dočekati. Lista pacijenata je mnogo veća od broja dostupnih organa”, objašnjava Čomić.
Objašnjava da pacijenti, dok čekaju organ, a to može trajati godinama, moraju svakih šest mjeseci ponavljati iscrpne nalaze, što dodatno opterećuje i njih i njihove porodice.
“Poprilično često pacijenti zapostavljaju nalaze usljed svih drugih nedaća koje imaju ili se uopšte ne odluče da uđu na liste čekanja. Zbog toga je broj onih na listi uvijek dosta manji od onih kojima je organ zaista potreban i koji se liječe u bolnicama”, objašnjava ona.
Republika Srpska: Bez lista, bez transplantacija
U Republici Srpskoj situacija je još komplikovanija. Liste čekanja, prema Čomić, do prošle godine nisu ni postojale, jer se transplantacije u Srpskoj ne rade. Pacijenti se zato šalju u Bjelorusiju, gdje mogu biti uključeni na liste čekanja. Federacija je imala do 2015. ugovor sa Hrvatskom, ali on se zasnivao na razmjeni organa što nije moglo da se održi zbog malog broja donora.
“Trebamo znati da je u BiH na dijalizi preko 2.000 pacijenata, što je daleko više od broja donora i transplantacija. Ranije su pacijenti išli u Italiju, odnosno u Padovu na transplantaciju, ali bojim se da su nam tu zatvorena vrata zbog ranijih afera. U suštini, našim državljanima su vrata otvorena samo tamo gdje imamo poseban sporazum”, objasnila je Čomić.
Zatvorena vrata Eurotransplanta
Dodatni problem je i to što BiH nije dio Eurotransplanta, međunarodne mreže za razmjenu organa.
“Mi ne ispunjavamo formalne uslove za članstvo u Eurotransplantu jer bi BiH morala ponuditi najmanje 10 preminulih donora na milion stanovnika. Dakle, BiH bi morala da ponudi 33 donora godišnje. Nikada nismo bili ni blizu toga”, kaže ona.
Podsjeća na nedavnu promjenu Zakona o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja Federacije BiH, takozvani “Adnanov zakon” iz 2024. godine kojim je omogućeno da donatori mogu biti i druge osobe, a ne samo rođaci. Nažalost, mladić zbog kojeg je zakon mijenjan nije dočekao njegovo stupanje na snagu, a Čomić kaže da od tada do danas nije zabilježen nijedan slučaj altruističnog doniranja organa.
Kaže da su se transplantacije ranije češće radile u našim bolnicama, posebno do pandemije virusa korona, nakon koje su se mnogi timovi ljekara raspali.
Cijena čekanja
Čomić smatra da je zdravstveni sistem na neki način prihvatio da pacijente održava na životu dijalizom i lijekovima, umjesto da im pruži mogućnost za novi i kvalitetniji život.
“Prosto je nevjerovatno da već 20 godina ponavljamo istu priču o donorstvu i korisnosti stvaranja mreže i kanala koji će pomoći ljudima i dati im novu šansu za život, a da se država odlučuje da je lakše održavati ljude na dijalizi i finansirati svakog pacijenta sa preko 35.000 KM godišnje samo za dijalizu. Jedna transplantacija košta toliko ako se radi kod nas. Bubrežni bolesnik ima status osobe sa invaliditetom što povlači određena socijalna davanja, dijalizu, lijekove, suplemente i drugo. Kada govorimo o uspješnoj transplantaciji, to znači da se osoba vadi iz stanja socijalne potrebe i prebacuje u normalno stanje. Ta osoba može da radi i vodi funkcionalan život”, kaže Čomić.
Šerif Hibić: Dvije transplantacije u Padovi
Koliko je put do novog organa težak najbolje pokazuje priča Šerifa Hibića (27) iz Banjaluke, koji je dva puta prošao kroz transplantaciju jetre u Padovi u Italiji.
Šerifu je sa 16 godina dijagnostikovana Vilsonova bolest, rijedak genetski poremećaj koji dovodi do nakupljanja bakra u organizmu i teškog oštećenja jetre.
Nakon što je pet godina proveo na listi čekanja, Šerif je konačno dobio novu jetru, ali je njegovo tijelo odbacilo organ i morao je na novu transplantaciju.
Njegova majka Dudija Hibić kaže da su prošli kroz brojne teške periode, a dodatni problem predstavljalo je i finansiranje liječenja.
“Prošli smo zaista kroz mnoge probleme dok smo došli do stabilnosti. Čak smo na početku morali i da tužimo Fond zdravstvenog osiguranja zbog zatezanja sa pokrivanjem troškova, ali su nas pozvali da je povučemo i onda su zaista počeli pokrivati sve troškove. Na svu sreću, imao dobrog doktora u Banjaluci, Gorana Bokana koji je zaista pomogao da prođemo kroz sve ovo”, objašnjava majka sa kojom smo razgovarali zato što Šerif malo teže komunicira zbog posljedica Vilsonove bolesti.
Kaže da je prva transplantacija koštala 125.000 evra, a da drugu nisu platili. Poslije druge transplantacije Šerif je 12 dana proveo u komi, a danas se, uz terapiju, postepeno oporavlja.
Bjelorusija: Novi put za pacijente iz RS
Pacijenti iz Republike Srpske danas imaju mogućnost da na transplantaciju odu u Bjelorusiju, gdje Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske od 2021. godine sarađuje sa tamošnjim zdravstvenim ustanovama.
Iz FZO navode da u potpunosti finansiraju transplantacije organa za svoje osiguranike. Kada liječenje nije moguće obaviti ni u ustanovama izvan RS sa kojima Fond ima ugovor (u Srbiji), navode, tada je moguće ostvariti pravo na liječenje i u drugim ustanovama u inostranstvu sa kojima Fond nema ugovore.
“Budući da BiH nije dio Eurotransplant mreže, pa naši osiguranici kadaveričnu transplantaciju teže mogu da ostvare u zemljama Evropske unije, Fond zdravstvenog osiguranja je još prije nekoliko godina svojim konkretnim aktivnostima omogućio da se transplantacija za naše osiguranike sprovodi u Bjelorusiji. Fond je na početku sarađivao samo sa jednom zdravstvenom ustanovom u Minsku, a nedavno je potpisan ugovor sa još jednom ustanovom u ovoj zemlji, odnosno u Brestu”, rekli su nam u FZO RS.
Saradnja sa zdravstvenom ustanovom u Bjelorusiji počela je još 2021. godine, a od tada pa do danas ukupno je transplantirano 91 pacijent. Fond je za liječenje ovih pacijenata izdvojio oko 6,1 miliona KM.
“Prije uspostavljanja saradnje sa Bjelorusijom, veoma mali broj naših osiguranika je uspio da se transplantira u zemljama Evropske unije kada je riječ o kadaveričnim transplantacijama. Do pandemije korona Univerzitetski klinički centar u Banjaluci u saradnji sa Vojno-medicinskom akademijom u Beogradu sprovodio transplantacije bubrega od kompatibilnog živog donora. Od 2012. godine pa do 2020. urađeno je 28 transplantacija sa živog donora za šta je Fond izdvojio više od pola miliona KM”, napominju iz FZO.
Kažu da pored transplantacije, Fond finansira i sve transplantacione pripreme koje su potrebne prije same operacije kao i lijekove koje koriste osiguranici sa transplantiranim organima.
