Danko Dangubić iz Konjica – heroj koga država ne želi

KONJIC – Danko Dangubić iz Konjica naizgled je sasvim običan momak, ali njegova životna priča pokazuje da je mnogo više od toga. Ovaj profesor tjelesnog i zdravstvenog odgoja uspješan je u brojnim sportovima, osvajač je medalja na državnom i svjetskom nivou, član Gorske službe spašavanja preko deset godina. No, nije samo to ono što ga čini posebnim. Danko je do sada spasio nekolika života. Prvi od njih sa svega 12 godina, kada je iz nabujale Neretve izvukao dječaka Adija Kevrića.

Tog događaja još uvijek se živo sjeća.

– Onako neiskusno, imao sam svega 12 godina, prišao sam mu direktno, odmah smo se počeli tući, što i jeste rizik u takvim situacijama. Utopljenik je žrtva, ali vrlo lako i spasilac može da postane. Mi smo se tu nagurivali i ja sam u jednom trenutku izašao van vode, a njega nikako na površini nije bilo. A toliki su talasi bili da, svaki put kad treba da udahnem zrak, ja udahnem vodu. Ponovo sam se odvažio da plivam prema sredini i slučajno sam ga dohvatio koljenom, on je bio potpuno pod vodom. Više nije izlazio na površinu. Dovukao sam ga obale, a onda sam se onesvijestio – prisjeća se Danko.

Na kopno ih je, srećom, izvukao jedan od posmatrača. Za ovaj podvig Danko je dobio titulu Humaniste grada Konjica. Drugi put spasio je dječaka koji je pao sa balkona. I tada je, kaže, kao i kad je spašavao malog Adija, u sebi čuo glas koji mu je govorio “idi”. Istrčao je bos iz kuće prema njemu i ukazao mu pomoć.

– On je malo udahnuo, a po očima mi je djelovalo da nije svjestan sebe. Stavio sam ga na ramena i tako sam trčao do bolnice dobrih deset minuta. Nije mi bilo baš ni prijatno, jer mi je bilo poteško. Kad sam se vratio kući, nisam znao šta je bilo s njim. Oko ponoći je došla njegova majka i rekla mi je da je moja brzina bila presudna, jer je dječak imao napuknuće jetre ili slezine, pa je dobio unutrašnje krvarenje. Bukvalno su sekunde bile u pitanju da li će ostati živ – priča ovaj 29-godišnjak.

Pogledajte video

Treće spašavanje koje je odjeknulo u medijima, a u Dankovom životu bilo ih je i više od tri, desilo se kada je sa prijateljom Ibrahimom pronašao povrijeđenog čovjeka u kanjonu rijeke Rakitnice. Četiri sata su ga izvlačili iz kanjona do naselja Lukomir, na planini Bjelašnici. Zbog svega navedenog, Danka bez ustezanja možemo nazvati herojem. No, on skromno odbija sva priznanja.

– Sve te povelje, sve te nagrade, medalje, uspjehe, diplome koje sam u životu dobio, na to gledam kao da sam danas doručkovao. To me nijednog trenutka nije napravilo drugačijim čovjekom, a titulu muža i oca nosim sa ponosom – kaže Danko skromno za “Moju Hercegovinu”.

Danko se bavi i alpinizmom, položio je i kurs za rafting, a nešto u čemu posebno uživa su skokovi sa mosta. Sa svega 14 godina skakao je u poznati konjički Kazan, najmlađi je skakač sa Starog mosta u Mostaru i jedini bh. državljanin koji je izveo egzibicioni skok sa ovog mosta. Ovo je riskantan sport, ali Danko kaže da ga voli, jer mu daje osjećaj slobode. Sa druge strane, ovom vrijednom i sposobnom mladom čovjeku njegov grad i njegova država nisu dali ništa. Sin Uroš i supruga Branka, koja je nezaposlena učiteljica, životni su mu prioritet, pa je zato sa diplomom fakulteta prihvatio posao zanatlije.

– Trenutno radim kao majstor u firmi Moner. Da kažem da je loše – nije loše, da kažem da je dobro – nije dobro. Samim tim što sam dao sebe pet godina da završim fakultet, a ne radim u struci, nije dobro, ali svi smo mi svjesni toga da čovjek, bez obzira na sve svoje želje i mogućnosti, danas mora da jede, mora da se obuče, da izađe i da dijete podigne na noge – smatra Danko.

Iako je više nego kvalifikovan za rad u svojoj struci, pokušaji da dobije posao bili su bezuspješni, jer su, kako kaže, konkurse na koje se prijavljivao pratile brojne protivzakonitosti. Priznaje da ga je to potpuno demoralisalo.

– Ljudi izmišljaju stvari da nakite svoju biografiju, a ja od nekih stvari malo oduzmem, pošto ispadne da previše sebe hvalim. Kad bih ja svoju biografiju napisao kako je život stvarno tekao, sa svim mojim osvojenim medaljama, bio sam učesnik i na svjetskim kupovima u skeletonu, bio sam prvak BiH u dizanju tegova, i tako dalje, bio bih ozbiljan konkurent na bilo kojem konkursu. Ali ovdje politika igra takvu ulogu da moraš biti stranački podoban, a ne sposoban – tvrdi Danko.

Žao mu je, kaže, što je tako, jer je u svoje znanje uložio mnogo. Sada je došao u situaciju da može da prenese svoje znanje narednim generacijama, ali mu za to niko ne daje priliku.

– Stvar je u tome da jedan čovjek kao što sam ja, ali nisam jedini, znam još ovakvih ljudi koji su sposobni, koji su završili fakultet bez štela i čitav život su u sportu, koji imaju šta da pokažu nekom drugom, rade kao majstori u firmama, rade na građevini i niz nekih poslova, a sve su to ljudi koji su završili fakultet i koji bi svoje znanje mogli puno bolje da prenesu od niza ljudi koji su primljeni nekim drugim relacijama upisivanja, odnosno zapošljavanja –  iskren je Danko.

Stoga, na pitanje da li je razmišljao o odlasku iz zemlje, kaže sljedeće:

– Da kažem da nisam, slago bih vas. Što, ako sam već spreman da radim kao majstor u BiH, zašto ne bih radio kao majstor u Njemačkoj, Austriji ili Švajcarskoj. I kad bih imao priliku, drage volje bih se prihvatio toga da odem.

S obzirom na sve, Dankov stav ni najmanje ne iznenađuje. Naprotiv. Odluka da sada ostane u zemlji koja nije prepoznala njegove kvalitete i koja mu je uskratila sve mogućnosti da ih pokaže i prenese na naredne generacije, samo dodatno potvrđuje Dankovu hrabrost.

Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora