Tamara Pavlović iz Gacka: Iako želim da ostanem ovdje, već učim njemački

GACKO – Spisak ljudi koje sistem primorava da odu, iako bi trebali da grade budućnost ovih prostora, sastavljen je od bezbroj imena. Jedno od njih je Tamara Pavlović, doktorica iz Gacka koja nakon završenih studija medicine u Beogradu i stažiranja pokušava da nađe posao.

U praksi to ne ide lako. Kaže da većina njenih kolega želi da ostane u svojoj zemlji. Nažalost, država, tačnije oni koji je predstavljaju, nemaju interes ili sposobnost da takve ljude i zadrže.

Dvadesetpetogodišnja Tamara Pavlović, svršena studentkinja medicine, ovo ljeto provodi u rodnom Gacku. Nakon stažiranja u beogradskoj Hitnoj pomoći i tromjesečnog rada u jednom privatnom staračkom domu u srpskoj prestonici, od septembra će početi da volontira u KBC “Bežanijska kosa”.

I doktori su nam višak

Opredjeljenje da studira medicinu je došlo iznenada i, takoreći, u posljednjem trenutku.

“Planirala sam da upišem matematiku sve do mjesec dana pred prijemni kada sam shvatila da želim da studiram nešto konkretnije. Zapitala sam se šta bih ja mogla da radim u žvotu, da učinim nešto za
nekog? Mislim da većina ljudi odavde nema dovoljno informacija šta to u stvari upisuju. Iz ove perspektive vidim da ja to nisam znala. Prvu godinu se baš nisam pronašla, učili smo, ali nisam vidjela neki smisao. Tek od treće godine sam shvatila da je to baš za mene, pogotovo četvrta, peta, šesta, tu sam se stvarno pronašla jer sam najzad shvatila šta te tri prve godine znače u praksi i koliko su važne.
Taj direktan kontakt sa pacijentima, sposobnost da im pomognem, ali i razgovor sa njima, sve to me ispunjava. Moj utisak je da bolest većinu ljudi natjera da postanu mnogo bolji ljudi. Primećujem da su
tek tad spremni da žive, da se suoče sa životom i svim što nosi”, priča Tamara za “Moju Hercegovinu”.

Iako je studije završila u roku sa visokim prosjekom, potraga za poslom ne ide baš lako. Tvrdi da je pogršan utisak koji preovlađuje da ljekari jedva čekaju da odu odavde.

“Nekako se ispostavi da, bez obzira što si se trudio tokom studiranja i završio u roku, sa visokim prosjekom, da time nisi ništa posebniji kada tragaš za poslom. Za sve treba partijska ili rodbinska
veza. Ali, opet se nadam da postoji pravda, da se, bez obzira kako to izgledalo na početku, negdje shvati šta je to važno. Ja bih da pokušam ovdje da doprinesem, da liječim naše ljude. To je moja želja, ali ako
vidim da ovde nema sreće, neću imati izbora. U tom slučaju, spremna sam i da odem u inostranstvo. Iskreno, već sam počela da učim njemački. Tako da to imam negdje kao opciju. Većini kolega sa kojima
sam pričala je želja da ovdje pokušaju, jer je to naša zemlja, ali tek kad vide da ne mogu ništa da postignu, onda odlaze”, kaže Tamara.

Vječiti volonteri

Tamarini planovi su sada usmjereni na usavršavanje – posebno je interesuju ginekologija-akušerstvo i pedijatrija gdje se, kaže, najviše pronalazi. Budući da u Gacku postoji samo dom zdravlja, povratak u
rodni grad nije ni razmatrala dajući primat praksi na nekoj klinici.

Međutim, nakon studija, sreća je izboriti se i za volontersku poziciju i najbolji studenti su prepušteni sami sebi.

“Ja nisam neko ko će vući za rukav, nisam napadna. Postoji ljudi koji su tako uspjeli da obezbijede, bar početni stadijum stažiranja. Ali, takvi su rijetki, u mojoj generaciji dvoje ili troje. Ostali pokušaju jednu
godinu, ako ne uspiju, gledaju negdje da odu. Na klinici sam upoznala kolege koji volontiraju i po pet-šest godina, rade bez naknade toliko vremena sa nadom da će ih neko primjetiti i da će postati dio tima. Ali to mogu da priušte samo pojedini, većinom su to Beograđani, koji imaju svoj stan i žive sa roditeljima. Prosto je fascinantno koliko su željni znanja, posebno oni koji znaju da se neće lako zaposliti jer ne mogu da racunaju na protekciju, mnogo su vrijedni, mnogo daju od sebe. Dovoljna je činjenica da su svi za početak spremni da volontiraju samo da bi naučili. Svi smo željni znanja, ali mi se čini da je sada, možda i zbog privatne prakse, izražena prilična sebičnost onih koji to znanje posjeduju da ga podijele, prenesu. To je i izvor razočaranja kod mene i mojih kolega”, iskrena je Tamara.

Za mjesec dana je čeka volonterski period na KBC “Bežanijska kosa”. Uprkos završenim “visokim školama” Tamara ostaje na budžetu svojih roditelja. Zahvalna je jer im nije lako da od radničke plate finansiraju i predstojeću “volontersku fazu” i sa puno optimizma gleda u budućnost.

“U Srbiji se stiče dobra praksa što se u inostranstvu cijeni. Na zapadu imaju protokole kojih se pridržavaju, a ovdje ste često prepušteni sami sebi, sopstvenim procjenama, što sigurno od vas pravi dobrog ljekara. Preživjeli smo težak period, rat je za sobom ostavio posljedice, ipak, vjerujem da ovdje može biti samo bolje. Napreduje sve, napredovaće i medicina, ljudima je produžen životni
vijek, mislim da će ovdje mnogo ljepše da se živi. Čvrsto vjerujem u to“, završava Tamara svoju priču.

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora