Ne mogu reći da me je iznenadila pobjeda onih koji vladaju 20 godina, pa i duže uz manje prekide, ali svakako da sam iznenađen razlikom koja je napravljena uprkos svim aferama, uprkos ruganju narodu u lice, bezobzirnoj pljački, bahatosti pojedinih funkcionera i politici koja je iza sebe ostavila pustoš.
Ovo u razgovoru za MojuHercegovinu kaže poslanik Liste za pravdu i red u Narodnoj skupštini Republike Srpske Đorđe Vučinić. On je jedan od poslanika koji je obnovio mandat i koji će i naredne četiri godine jesti „grki“ poslanički hljeb.
“Svi smo svjedočili, osim tužilaštva u ovoj zemlji, razmjerama izvlačenja novca iz budžeta, kao i enormnim kreditnim zaduženjima, pa se i očekivala grčevita borba SNSD-a za svaki glas. Ipak, pobjeda SNSD-a na izborima je identična onoj kojoj smo svjedočili 2022. godine ako posmatramo broj mandata njihovog bloka u NSRS i Parlamentu BiH. Narod je ovoga puta zaista i dobio priliku da se njegova volja iskaže bez dodatnih ubacivanja listića i dopisivanja glasova, pa je velika većina i potvrdila da im je draža „stoja“, metar asfalta i nevjestin pripravnički od mozganja na teme – treba li nam iskopavanje litijuma, ko je dobri investitor Rašid Serdarov, je li skupa struja i daje li nam Milorad Dodik penzije”, kaže naš sagovornik.
Da li Vas je iznenadio ovakav poraz opozocije na izborima?
Ako krenemo redom – počevši od naše liste – mi smo ostali na istom broju mandata i u NSRS i u PSBiH. Najaktivniji klub poslanika kome su, osim oduzimanja riječi i izbacivanja (statistički Nebojša Vukanović i ja držimo vrh tabele, pa je dosta mjesta ispod „prazno“), prijetili, napadali kuće, palili vozila i sa kim su se fizički obračunavali nije zaslužio status quo, ali je narod tako odlučio.
Mi smo jedini koji su izašli na ove izbore bez kupovine, zapošljavanja, produžavanja ugovora o radu, spiskova sigurnih glasova i prijetnji i izgleda da smo dokazali da i nema više od pet odsto ljudi u ovom društvu koji glasaju iz ubjeđenja. Branko Blanuša je svoju kampanju vodio „SIGURNOOO“ na tribinama PSS-a Draška Stanivukovića koji mu je prethodno preoteo i potpredsjednicu stranke. Nema nikakvog iznenađenja što je PSS imao bolji rezultat i potopio SDS na istorijski minimum. Narodni front Jelene Trivić bi me iznenadio da je prešao cenzus.
Šta su ključne greške opozicije u predizbornom periodu?
Poraz opozicije počeo je onog trenutka kad smo prvi put čuli priču „biću kandidat za predsjednika, neću biti kandidat, ali ću biti, mada ipak neću jer pregovaramo, ali biću“. U svemu tome se izgubio onaj naboj koji mora postojati kod naroda koji želi da promijeni vlast i to onu vlast koja drži gotovo sve konce u rukama, ima sve resurse, pa čak i dio opozicionih redova. Sve su to predispozicije koje nagovještavaju da je pobjeda misaona imenica.
S druge strane je sramno da je kandidovan Marinko Božović u onom trenutku, što je dodatno razočaralo mnoge da uopšte i izađu na izbore, a kamoli da imaju elana i volje za onih 65-70% izlaznosti koji su ključni za promjenu.
Treba li mijenjati opozicionu taktiku? I u kojem smjeru?
Opozicija ne mora nužno da se slaže u svemu, što je i prirodno i demokratski, jer da nije tako svi bismo bili pod jednim krovom, a ne u različitim političkim opcijama. Međutim, ako stavimo na dnevni red pitanje saradnje sa režimom, onda tu nema mimoilaženja u stavovima. Onda se tu postavlja pitanje mogućnosti saradnje, a posebno pitanje cilja za koji se zalažemo.
Smatram da je ova zemlja odavno zrela za promjenu sistema, ali sistem vrijednosti kod našeg naroda, tj. glasača koji i biraju ovu vlast potpuno je drugačiji, što je ova vlast odavno i prepoznala i na račun toga profitira, ne mareći za to u kakvom društvu živimo, je li normalno da zarad nekoliko desetina glasova omogućimo medicinskoj sestri posao koja će svoju struku dokazivati kupljenom „školom“ iz Širokog Brijega.
Volio bih da karikiram u ovom momentu, ali to je samo jedan od niza primjera naše sumorne realnosti. Neki iz opozicionih redova bi se veoma lako uklapali u taj sistem samo da bi vršili vlast i upravo je tu sva naša pogibija kao opozicionog bloka. Narod koji je ostao kod kuće dok su trajali izbori upravo i traži tu iskrenost i ozbiljnost politike koju bi slijedio, a plašim se da u ovom trenutku sve spada u onu „čast izuzecima“. Dok se to ne promijeni, bićemo tu gdje jesmo.
SDS je na izborima slavno izgubio. Zašto?
Pitajte Draška Stanivukovića i Branka Blanušu i sljedbenike njihovih politika. Ja se ne bih mnogo miješao u njihov rad, želim im svu sreću, naročito onim iskrenim opozicionarima koji se nalaze u toj stranci. Prije 12 godina SDS je bio na 24 mandata, odnosno imao je preko 173.000 glasova. Danas je to 110.000 glasova manje, ali od tada do današnjeg dana su mnogi funkcioneri i nosioci lista te stranke na potpuno drugoj političkoj strani, što je najvjerovatnije i uzrok pada povjerenja birača u SDS, mada nije jedini.
Da li bi bilo išta drugačije da je opozicija imala samo jednog kandidata za srpskog člana Predsjedništva BiH?
Da je opozicija podržala Nebojšu Vukanovića samo upola onako kako je on sve ove godine unazad podržavao gotovo svakog kandidata opozicije, druga bi se pjesma pjevala. Međutim, određenim strukturama je bilo draže da pobijedi Željka Cvijanović nego da Nebojša Vukanović ima takvu poziciju i vlast, a o njihovim razlozima bi se moglo nadugo i naširoko spekulisati, mada su jasni svakome ko iole prati politička zbivanja.
Da je bio jedan kandidat, ko god to bio, ubijeđen sam da bi dosta relaksiranija politika bila u okviru opozicionog bloka, građani bi imali nadu da se nešto može desiti, pa bi samim tim većom izlaznošću promijenili stanje broja poslanika u NSRS i PSBiH, što bi i te kako bilo značajno, naročito ako gledamo iz ugla formiranja Doma naroda BiH, vlasti na nivou BiH, odnosno prekida blokade donošenja zakona i odluka na nivou BiH. Nije isključeno da bi iskrena podrška i stajanje iza jednog kandidata i doveli do pobjede za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda. Neko će to sada, možda, porediti sa pozicijom Branka Blanuše kao zajedničkog kandidata, ali nakon svega što se dešavalo, apsolutno je neuopredivo.
Da li je Branko Blanuša izbore dočekao kao kompromitovan lider opozicione stranke?
Nažalost, ali da. Glavni je utisak da on nema tu čvrstu ruku lidera, te da drugi upravljaju njime. Biću iskren i otvoren, pa neka me shvati kako ko želi. Branka Blanušu su našli da izgubi vanredne izbore prošle godine, a Branko zamalo nije pobijedio. Tu i kreće cijela „pogibija“, s obzirom na to da se on našao na klizavom terenu zvanom politika, siguran sam s najboljim namjerama i da ugodi svima, ali je tu i upao u zamku gdje je gotovo na dnevnom nivou dovodio u pitanje je li kandidat ili nije, gdje je kampanju prepustio Drašku Stanivukoviću, a kandidovanjem Božovića dodatno zategao odnose u opozicionim redovima, ne samo između lidera političkih subjekata, već prvenstveno u opozicionom biračkom tijelu.
Kao šlag na tortu došla je i ona priča sa sastankom sa Dodikom, a uz energiju i damar koji je već imao kod sebe, nije se ni moglo očekivati da će se desiti neko veliko čudo po zatvaranju biračkih mjesta. Možda je i najbolje u kolumni sve opisao Milan Blagojević, njegov nosilac liste u izbornoj jedinici 1B za Parlamentarnu skupštinu BiH.
Kako je moguće da su nove izborne tehnologije pomogle vlasti, a ne opozociji?
Nove izborne tehnologije su samo jedan segment koji je vrlo važan za fer i poštene izbore. Pokazale su se sjajno, jer nije bilo mogućnosti da glasaju oni koji zapravo i nisu glasali, mogućnosti za dopisivanje glasova pojedincima i mogućnosti za krađom glasova, da li na način pravljenja nevažećih listića, da li na način da se upisuju različiti rezultati od onih kakvi zapravo jesu.
Ono što ostaje, a što je svakako zakonom propisano, što Izbornim zakonom BiH, što Krivičnim zakonom Republike Srpske, jeste pitanje kupovine glasova, prijetnji, ucjena i pritisaka, što je svakako inkriminisano u više krivičnih djela, ali očigledno je da naše tužilaštvo ne vidi u svemu tome problem, niti neku pretjeranu želju da radi po službenoj dužnosti, što mu je i posao.
Birači su, ponavljam, izabrali sitne lične koristi ispred budućnosti i sebe i svoje djece, ali to je stanje svijesti ovog naroda, protiv čega se ne može boriti izbornim tehnologijama, već obrazovanjem.
Kako komentarišete isključivanje Ljubiše Petrovića iz SDS-a dan nakon izbora?
Komentarišem lakonski – to je samo uvod u još lošiji izborni rezultat SDS-a u narednom periodu. Opet ponavljam – ne želim da se miješam pretjerano u rad drugih stranaka, mislim da sam se i u prethodnom periodu trudio da što manje komentarišem neke stvari i pojave u opoziciji upravo da bih povećao šanse za većom izlaznošću i promjenama koje su nam neophodne, ali mislim da ima „prešnijih“ od Ljubiše kojima bi se Branko Blanuša trebao zahvaliti na saradnji, naročito zbog saradnje sa režimom, ali to su njihove stvari. Neka rade onako kako misle da treba.
Da li je Nebojša Vukanović preoštro reagovao nakon što je saznao izborne rezultate? Ili je njegova reakcija zapravo bila mlaka?
Vukan je dao sve od sebe za promjenu režima i tu borbu vodi aktivno već 20 godina, još kao novinar, pa kasnije i kao narodni poslanik. Ja sam imao 13 godina kad se on kandidovao prvi put za gradonačelnika Trebinja 2012. godine. Svjedok sam u prethodnih osam-devet godina raznih poziva, vapaja, skakanja po terenu, podmetanja glave za druge i siguran sam da bi malo ko sve to isto prošao na takav način kao što je on.
Iz njega je onu noć progovorila čista emocija i dobro je da ugasi telefon na mnoge pozive, jer sam i na svojoj koži osjetio u više navrata iste te vapaje, molbe, pozive, nakon kojih sam reagovao, uspio se izboriti za mnoge probleme – da li su u pitanju kašnjenje plata, da li povreda nekih prava ili mijenjanje zakona za što bolji položaj nekih kategorija u društvu – ti isti ljudi su, čim su dobili što su tražili, okrenuli ploču, otišli za strankama na vlasti ili počeli da blate okolo, jer im je trenutni interes takav. Razumijem ga u potpunosti. Narod ima vlast kakvu traži i koja nosi sve probleme i nepravde sa sobom.
Može li Lista za pravdu i red u naredne četiri godine da ostane jedinstvena s obzirom na to da su se već pojavile određene pukotine u ovom tijelu (sukob Mandić – Crnadak)?
Nije tu bilo nikakvog sukoba, koliko sam stigao ispratiti, već jednostranog ličnog nezadovoljstva koje odranije tinja. Nije čudno da ima nezadovoljstva nakon prevelikih očekivanja. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali i obavezu prema sebi da realno sagleda odnos ambicija i kapaciteta. Moje je mišljenje da smo napravili pun pogodak sa ovakvom listom u IJ3, iako lično nisam učestvovao u kreiranju liste. Mislim da je ovo dobar model okupljanja istinske opozicije.
SNSD će u naredne četiri godine imati apsolutnu vlast ne samo u RS, nego u cijeloj BiH. Šta nas očekuje u tok periodu? I kako je uopšte došlo do toga da lider SNSD-a postane najveći pobjednik izbora, a prije samo godinu dana bio je potučen do nogu?
SNSD je u istoj situaciji u kojoj je bio i u prethodnom mandatu, samo što je u finišu ovoga mandata očigledno dobio dodatan vjetar u leđa od strane Sjedinjenih Američkih Država. Sve ono što su do sada radili, radiće samo grublje, jer su još jednom potvrdili da „para vrti gdje burgija neće“.
Kakvom sazivu parlamenta se nadate, a šta ćemo zapravo dobiti?
Mnoge nove narodne poslanike ne poznajem, niti lično, niti mi je poznat pretjerano njihov rad. Moja je želja da se Narodna skupština Republike Srpske pretvori u ono što bi i trebala biti po Ustavu i Poslovniku o radu NSRS. Nadam se da ćemo imati priliku da otvoreno raspravimo o mnogim pitanjima, da ćemo dobiti razumijevanje parlamentarne većine za povlačenje suludih prijedloga, a prije svega da ćemo na čelu NSRS imati nekoga ko se ne zove Nenad i ne preziva Stevandić.
Nadam se da će novi predsjednik i novi potpredsjednici, ko god oni bili, normalno rukovoditi sjednicama, a narodni poslanici biti na visini zadatka, prije svega u iščitavanju materijala, ozbiljnoj analizi istih, te donošenju odluka u interesu svih građana Republike Srpske. Plašim se da su sve ovo pusti snovi, te da ćemo imati, kako iz saziva u saziv i imamo, sve nezainteresovanije diskutante i još gore odluke i zakone koje ćemo donositi.
