Rođak, nemoj me više braniti!

Sjećam se priče. Svi smo joj se dobro nasmijali. Elem, jednog našeg sugrađanina, zbog nekakva saobraćajnog prekršaja, kaznila policija. Život težak, para nema, za svaki dinar grčevita borba. Sjeti se taj naš komšija rođaka u velikom gradu, vrlo moćnog, a i spremnog da pomogne. A zadesilo se da je rođak upravo u posjeti zavičaju. Rođak, veseo čovjek, društven, spreman da počasti uzeo je onu policijsku kaznu i nonšalantno je pocijepao, na zadovoljstvo oglobljenog srodnika. Dobro su se se i počastili, sve na račun moćnog, ali i dobrodušnog rođaka koji se veselio posjeti zavičaju. Živio je tako naš dobri komšija u zabludi da je spašen visoke kazne, možda dva ili tri mjeseca, sve dok mu poštar nije uručio sudski poziv sa novom višestruko uvećanom globom zbog neplaćanja kazne u propisanom roku.

ilustracija

Imao je moćni rođak dobru namjeru da svoga bratstvenika spasi teške globe, ali valjda od zaslijepljujućih svjetala velegrada i bliještavih neonskih reklama ono cepanje službenog papira i obećanje dato rođaku da će se pozabaviti njegovim problemom, prosto je isčezlo iz njegovih sjećanja. Rođaku iz provincije, ništa drugo nije preostalo, nego da uzme jadnu kapu u žalosnu ruku i plati takvu višestruko uvećanu kaznu, zbog toga što se olako uzdao u moćnog rođaka iz velikog grada. Priča kazuje, kada je tužan, i praznih džepova stigao kući, podigao je telefonsku slušalicu, prstom se dohvatio brojčanika i nazvao zaboravnog rođaka u velikom gradu. Kada ga je dobio, samo mu je rekao:

“Rođak, nemoj me više braniti!”

E ovoga se uvijek sjetim, kada vidim po internetskim balkanskim i svjetskim prostranstvima, da je organizovano kakvo Hercegovačko zavičajno sijelo širom dijaspore. Ne bih da ispadne da sam ja neki protivnik takvih sijela. Da sam u dijaspori i sam bih na njima učestvovao, možda ih i organizovao. Ne mislim da su to ni negativne pojave. Sakupe se ljudi, koje rođenjem i porijeklom povezuje hercegovački kameniti i siromašni krš, a onda uz iće i piće, te idealizovano uzdizanje zavičaja do neslućenih kosmičkih visina, naprave dobru zabavu u čast zemlje predaka, koju odistinski vole ali nikada se u nju ne bi vratili. Bude tu nekih bezazlenih ali i besmislenih inicijativa o podizanjima spomenika i davanja imena ulica po slavnim hercegovačkim junacima, iako ti spomenici i te ulice uglavnom postoje. Padne tu i ponekih obećanja o ulaganjima u prosperitet starog kraja, od kojih uglavnom ne bude ništa. Prosto, posle zabave, u mamrluku, ta obećanja isčeznu iz sjećanja kao što je rođaku iz uvodnika isčezlo obećanje dato oglobljenom bratstveniku iz zavičaja. Nema ni tu ništa negativno, davno smo mi na obećanja oguglali. Niti im se nadamo niti na njih računamo. Ogromna većina učesnika takvih sijela su dobronmjerni ljudi, koji Hercegovinu i tamošnje rođake zaista iskreno vole, koji sa radošću dočekuju goste iz staroga zavičaja i koji taj zavičaj sa ushićenjem posjećuju. To su oni normalni, obični ljudi, koji svoje rođake ne gledaju sa visine, niti im pametuju, niti ih uče kako da žive.

Međutim, ima ljudi, naših Hercegovaca, za koje vjerujem da nisu zlonamjerni, ali njihova dijela i njihove riječi znaju izazvati loš efekat. Obično su to oni koji nam pričaju kako se samo što nismo pokatoličili, a sami su se podobro kasno krštavali na masovnim krštenjima početkom devedesetih. To su oni koji nas uče srpstvu, iako su se svog srpstva sjetili onomad kada su se i krštavali. To su oni koji pjevaju ode Vojsci Republike Srpske, a koji su vojnika vidjeli samo na ekranu ili novinama, pa tako autora bezazlenog članka (inače učesnika rata) o američkom oficiru čiji su djedovi pobjegli od služenja austrijske vojske, skorojevićem, janjičarom i poturicom nazivaju oni koji su pobjegli iz redova srpske vojske. Često se dotaknu sveštenika i crkve, povratnika u dolinu Neretve, koji po njima nisu istinski Srbi, jer po njima slobodno raspolaganje privatnom imovinom nije način kako održati srpstvo u stradalničkim Klepcima, Prebilovcima, Tasovčićima, Mostaru… Bude tu i podlih smicalica, koje kao da su skuvane u kuhinjama tajnih službi. Bude dobro namontiranih fotografija i izvlačenja nečijih riječi iz konteksta koji prosto liče na nekakvo udbaško zamešateljstvo.

Oni često nose vagu kojom mjere naše srpstvo i pravoslavlje, kao da se ono može izmjeriti riječima. Oni kao da nam žele objasniti da mi u Hercegovini, uslijed siromaštva, izolovanosti, naših tvrdih lakovjernih glava, još pod uticajem ekumenističkog prozelitskog klera, ne možemo vidjeti pravu sliku našeg stanja kao što to oni vide iz Beograda, Toronta ili Sidneja. Oni bolje od nas znaju kako se živi u Hercegovini, i naravno, vole je više od nas.

Uvijek, kad čujem takvu izjavu, sjetim se mučeničkih Prebilovaca. 4. avgusta 1991, na sahrani kostiju mučenika, sakupili su se u tom nesrećnom selu sa sve četiri strane svijeta, svi oni što su među Srbima nešto značili. Šotra snimio dirljiv dokumentarac. Službu za upokojenje vodio blaženopočivši patrijarh Pavle. Izgovorene su velike riječi. Pominjali su se Prebilovci kao temelj novog buđenja srpske nacije… a onda , samo deset mjeseci kasnije u Prebilovcima, pred Bobetkovim brigadama, nije nigdje bilo tih srpskih velikana sa svih strana, već samo nekoliko desetina Prebilovčana. Tako je uvijek i bilo. Zato braćo iz velikih gradova širom svijeta, mislim samo na vas kritičare, prođite se prazne priče. Ako mislite pomoći, pomozite a ne djelite nam plitkumna zaludna mnenija. Kako god bilo, mi vas volimo i pozivamo da nas češće posjećujete, samo nas nemojte više braniti.

I za kraj, prisjetih se jednoga našeg velikana. Taj je mnoge riječi, pjesme, priče i ode, izgovorio i ispjevao svojoj Hercegovini, i zaista, na neki lijep i prikladan način. Jednom ga vidjeh, kako se pozdravlja sa rođacima, završavajući posjetu svome rodnom mjestu. Rođaci, ushićeni što ih je taj velikan posjetio, plakali su iskreno dirnuti, dok je stari stric prinosio vojnički ruksak, dobro nabijen a iz kojeg je virila sušena bravlja plećka. Tako onaj velikan riječi, držeći ruksak okačen o ramenu, iz kojeg je virila bravlja plećka, na trenutak mi se učini mali. Istina samo na trenutak, jer on je bio nedodirljiva veličina, ali pomislih tada:

“E tako se voli Hercegovina. Ja vama riječi, istina lijepe, ali samo riječi, a vi meni stegno da nabijem guzicu.”

Tagovi:
Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora