Poker na dvoru Knjaza Nikole: Hoćemo li gospodaru igrati Zatvoreni ili Texas Holdem?

Odakle se kartaroška opasna igra poker, tipična za Divlji zapad toga vremena, udomaćila na dvoru Knjaza Nikole, niko sa sigurnošću nije znao. Jedni su tvrdili da je na Cetinje donio neki dugokosi i bradati stranac, koji se predstavljao kao Bil, a drugi su opet govorili da je tu igru prvi u gostioni kod Milete Zvicera demonstrirao neku Todor, švercer duvana iz Hercegovine. Oni malo informisaniji su kazivali da je tu igru, Knjaz Nikola naučio u Parizu, gdje se školovao dok je na tronu bio njegov stric “Zeko Maniti”. Bilo kako bilo, poker je bio omiljena zabava knjaževskog dvora na Cetinju.

panorama-cetinja

Nazvati dom Petrovića dvorom je bilo pomalo ambiciozno, jer se prostor u kome je porodica Knjaza Nikole obitavala malo razlikovao od kuće onih Crnogoraca koji sastavljaju žito za godinu dana. Ali kao i većina Crnogoraca toga doba i Petrovići su bolovali od gotovo nevjerovatne hiperopsesivne manije samodopadnosti i važnosti, te su u svemu svome vidili do svemirskih granica predimenzionirane vrijednosti i veličinu.

Šta su kotorske zidine duge dan hoda bile spram suhozida oko Biljarde! Ili šta su tršćanske taverne bile spram zadimljene, ruševne i slamom pokrivene gostione Milete Zvicera! Zamišljali su da je lakše prejahati ukrajinske stepe nego li Obilića poljanu na Cetinju. A stvarnost je takva da su do dolaska Kneginje Darinke, čeljad Petrovića obično sjedila na podu posutom slamom. Tu bi oko vatre na sredini prostorije, koja je ujedno grijala kuću ali i sušila bravlje i svinjsko meso na čerjanu: guslali, lagali jedni druge o svom junaštvu i pričali priče o vilama, alama i drekavcima.

Udaja prpošne i razmažene tršćanke Darinke za pokojnog knjaževog strica Danila, što ga je prije neku godinu u Kotoru ubio Todor Kadić, zbog nekog trgovačkog sukoba, donijela je, istina teškom mukom i velikom histerijom novepečene nevjeste, nove životne navike u dom vladarske porodice.

U prvo vrijeme u kuću su bili umjesto stolica ubačeni obični hrastovi panji, sve dok, ne baš vješti cetinjski stolar Milonja Kustudić, poslije dužeg natezanja oko para i odlaganja zbog navodnih drugih unosnijih poslova, nije sklepao nekoliko tronožaca i jedan, heravi i ne baš stabilni astal. E, upravo za tim astalom gotovo svake večeri igrao se poker. Pored Knjaza za kockarskim astalom najčešće su sjedili vojvoda Mašo Vrbica, knjazov povjerenik za prljave poslove, prevejani lažov, te neviđeni prevarant. Tu bi obavezno bio i vojvoda Mirko, pokeraški analfabeta, ali izuzetno uticajan, zlopamtiv i sklon očiglednom varanju kad ga ne ide karta.

Za stolom je ponekad igrao i Novica Cerović, čuveni drobnjački vojvoda i veliki veseljak, ali njegova sklonost ka kapljici i nehajna bezbrižnost smetali su ostalim pokerašima. Novica bi se nekada zanio, pa bi se tokom pokeraške partije otvarao kao u remiju, ili bi pak sabirao odbačene loše karte i odnosio ih sa kraljem kao u tabliću. Onda bi handžarom koji je uzeo Smail agi na Metljičku u sto urezivao crticu kao oznaku za tablu. Doduše, pravi razlog za često Novičino odsustvo za pokeraškim stolom bilo je to što se on jedini nije bojao vojvode Mirka i često ga je zavitlavao zbog tripera pokupljenog u nekom bečkom bordelu.

Ipak, najčešće je četvrti igrač bila dobra i plemenita kneginja Milena; potpuna pokeraška neznalica, Milena je služila za nakantavanje i uzimanje novaca od strane svoga svekra Mirka i vojvode Maše Vrbice.

Tako se jedne večeri, prema tajnim memoarima Todora Trebinjca, masonskog misionara skrivenog iza krinke švercera duvanom, odigrala sljedeća situacija u vladarskom domu Petrovića na Cetinju.

Noć je pala, teška zimska noć pritisla je najmanju prestolnicu u Evropi. Osjećaju skrajnutosti na sam rub vasione doprinosio je i hladni vjetar sa sjevera. U Biljardi, u takozvanoj gostinskoj kući, za drvenim i heravim astalom, što ga je nekako sklepao Milonja Kustudić, sjedili su Knjaz Nikola, vojvoda Mašo, Veliki vojvoda Mirko i kneginja Milena. Mašo je vješto mješao špil karata, vojvoda Mirko trljao je prste, knjaz Nikola otpuhivao kolutove duvanskoga dima.

– Sjajna roba! – mislio je u sebi Nikola.

– Todor stvarno prodaje najbolju hercegovačku škiju.

Kneginja Milena u glavi je dumala koliko će novca večeras izgubiti, a Stana Mirkovica, knjazova majka, kao i uvijek, držala je pikslu.

– Džaba ti je mješat Mašane! Ta nijesmo mi bravi i goveda da ne znamo da u tom brašnjavom i masnom špilu karata svaku na dodir poznaješ – kroz smijeh je kazivao knjaz Nikola.

– Bogu mi, knjazu, časti mi moje – ne znam! No me dušmani olajavaju kod tebe i vojvode Mirka – pravdao se ulizički Mašo Vrbica.

– Dobro de Mašane, ajde dijeli!

Kuc, kuc – začu se na vratima, a odmah zatim zaori se gromki glas vojvode Novice Cerovića.

– Pomaže Bog na ovi čestiti dom! Evo mene i Hercegovaca u dobri čas. Vidim fino se društvo okupilo! – tako reče, pogleda Mašu Vrbicu i pljunu.

Iza Novice u kuću uđoše, poslije Vukalovića ustanka izbjegli hercegovački glavari. Prvi za njim, ogromni, ko od brda odvaljeni pop gatački Bogdan Zimonjić. Zatim, Luka Mišković, knez dabarski i sposoban trgovac. I na kraju zadnji uđe maleni, ali kočoperni i lukavi Miho Brstina, kapetan Hrasna i Zelene Gabele. Glavari posjedaše po podu, a Novica se primaknu vatri i prodžara je, te sjede na jedan od, iza kneginje Darinke, preostalih hrastovih panja.

Knjaz je Nikola volio Novicu te mu se iskreno obradovao, ali Mirku i Maši ne bi pravo što je došao. Prvom, jer ga je ovi stalno zajebavao, a drugom jer ga je Novica par puta izbubetao pošto ga je uhvatio da vara na kartama.

– Dobrodošli mi čestiti junaci! Sjedite, sjedite. Majko, turi pravu kafu, jok oni ječam što prigaš tati i Maši. Uspider im i rakiju, a iznesi im i malo bravetine i slane ukljeve sa Skadarskog jezera – reče svečanim i ljubaznim tonom Knjaz Nikola. – Oprostite vi, ali počeli smo partiju, pa ako vi ne smeta mi bi nastavili? – dodade tonom kojim se podrazumjevalo da će se partija nastaviti.

Glavari klimnuše glavom, a Novica Cerović reče:

– Briga me hoćete li igrat ili nećete, ni u džep ni iz džepa. Svakako će vam pare odnijet Mirko i Mašan.

– Hoćemo li gospodaru igrati Zatvoreni poker ili Texas Holdem? – upita vojvoda Mašo Vrbica.

-Šta je to kuku meni kukavici? Uplašeno upita kneginja Milena.

-Ne unosi mi novotarija u kuću Mašane! Igrajmo ko i vazda. Kaza osorno vojvoda Mirko.

Mašo Vrbica klimnu glavom. Bojao se Mašo teške Mirkove naravi i još težeg Mirkova stiha. Od Mirkove naravi, glavu možeš i sačuvati, ali ako te Mirko ocrni u stihu, e onda ti spasa nema. Mirko je volio pisati junačke pjesme o bojevima, gdje su najbolje prolazili oni koji su mu se najbolje ulizivali. Džaba što si na Grahovcu posjekao 17 turskih glava, ako nisi bio slatkorječiv i ulizivački ponizan prema vojvodi Mirku, on bi te jednostavno obrisao svojim kvrgavim prstom iz pjesmarica zauvijek. Ako bi naročito ugodno pričao i hvalio njegova imaginarna junačka djela, te se još više divio njegovom poetskom nadahnuću, broj posječenih glava u nekom boju mogao bi ti porasti i do omanjeg nizamskog bataljona. Čak i onda kad u boju nisi učestvovao. Znao je to sve lukavi Mašo, te je i pri djelidbi karata, bolje karte, kako to samo on umije, doturao vojvodi Mirku.

Pošto je završio sa djeljenjem, Mašo je ovlaš pogledao svoje karte; nije se unosio u kombinaciju. Svoj fleš rojal čuvao je ispod kape na glavi. Vojvoda Mirko gledao je u svoja tri dame i dva žandara što mu ih je Mašan namjestio. Malo mu se činilo, te se osvrnu i pogledao prema rukavu svog koporana gdje čuvao četiri keca. Knjaz Nikola je gledao u svoje karte: dva keca i tri tarabe. Tražiće tri karte. Kneginja Milena posmatrala je na prvi pogled sa velikom pažnjom karte koje joj je podjelio Mašo Vrbica. Njoj tu ništa nije bilo jasno, ali ona zato nije ni hajala. Uzela je s reda tri karte, odbacila ih, na pot stavila perper. Mašo je rekao da će on tri karte. Knjaz Nikola i Milena zatražili su isto, a Mirko da bi nevješto zamaskirao svoju prevaru tražio je tri pa jednu. Takođe je pošprdno upitao popa Zimonjića:

– Šta je pope, dobjego si u Crno Goru pa ne naganjaš više ženskinje po Gacku! Moj pope, ne ide to tako. Svešteno lice a ganjaš udovice i ostalice!

Pop je pognuo glavu i po prstima vrtio rakijsku čašu, koja je onako sitna u njegovim ogromnim rukama izgledala kao naprstak. (Ovaj će podatak iz tajnih memoara Todora Trebinjca kasnije iskoristiti nobelovac Ivo Andrić u svom nezavršenom romanu Omer Paša Latas. Takođe sarajevska muslimanska intelektualna elita zapjenjeno će podvriskivati i pitati se kome Andrić prijeti ogromnim Zimonjićevim rukama.)

U to se trznu Novica Cerović iz svoje alkoholne opijenosti pa glasno reče:

– Ne budali Mirkec, avetinjo nijedana! Pa je li ti i striko, Vladika Rade, naganjao ženskinje đe god došo! A rođak Pero ti se mislio vladičiti, a harem u kuću na Njeguše imo!

– Nu Noko, i ti si njega podržavo da dođe za Vladiku, a ne mog brata Danila!

– I ćaća ti je Stanko, nesrećo jedna kurvarska, njega podržavo! – nije se dao Novica Cerović,

Vidjevši da se sa Novicom, čijji se dugi i pošprdni jezik još više rascvjetao od rakije, ne može naganjati, Mirko se vratio partiji pokera.

Nevješto je iz rukava izvadio ona četiri keca, a natrag u rukav gurnuo svoje prave karte. To nije promaklo Maši Vrbici. Znao je da ne treba da ide dalje, ali ulozi na potu su bili veliki. Miris zlata opijao je smutljivog vojvodu.

Ponovo da zamaskira svoju prevaru, Mirko je pogledao Luku Miškovića i progovorio:

– O Dabranine! Šta si se stisko? U Dabru si samo ti otkupljivo stoku. Nisi nikom drugom dao primirisat, a sad si se tu stuštio ka sinja kukavica!

– O Mirko, nesrećo nijedna! On je bar trgovo na veliko. Ti si prodavo njegušku krtolu na kotorsku pijacu. Hahahaha! – sa grlatim osmjehom je brzo Mirku odgovorio Novica Cerović.

Veliki vojvoda se namrštio i ljutito na tren mrko pogledao Novicu Cerovića, ali onda se brzo okreno i prividno vratio partiji pokera. Imao ga je Novica u malom džepu. Ona informacija o triperu koji je zaradio prilikom posjete Beću bila je poznata vojvodi Novici. On je do sada nikom nije otkrio, ali vazda je aludirao prilikom susreta, gurkajući Mirka ramenom, namigujući i pokazujući očima na ženu mu Stanu. A Vojvoda se samo plašio svoje žene. Rodom od mahnitih Martinovića sa Bajica, ni u mladosti nije bila ljepotica. Sada, već rano ostarila, što od teška kućevnog posla, što od rakije kojoj je bila pretjerano sklona, postala je prava grdoba, A tek kakvu je narav imala! Po Cetinju se potajno pričalo da Stana fizički maltretira svoga supruga, te je ovaj nekoliko puta bježao od kuće. Nebrojeno puta ga je iskarala i ismijala pred drugim ljudima. Namjerno mu stavljala u omiljeni raštan sa suvim bravljim mesom i po koju krtolu, jer je, kad se čorba podgrije, od krtole Mirka hvatala žgaravica.

Vidjevši da je vojvodi Mirku oslabila pažnja, Mašo je vješto poput mađionićara, svoje loše karte zamjenio sa pripremljenim fleš rojalom koji je čuvao ispod zavrate.

Na stolu, ulozi su bili veliki; preko stotinu perpera. To je bila cifra za koju si mogao kupiti svu robu u svim cetinjskim trgovinama. Za te pare do kraja života bi u gostioni Milete Zvicera mogao piti lošu rakiju i razvodnjeno vino.

Mirku đavo nije dao mira.

– O Brstina! Šurovo si sa Turcima, radio poslove sa Hadžibegom hutovskim Rizvanbegovićem, a sad si od Turaka pobjegao amo meni!

Brstina se kočoperio, ne bi mu pravo, ali šutio je, nije se bilo lasno igrati sa teškim tabijatom vojvode Mirka.

Ali mjesto Brstine, odgovorio je po običaju vojvoda Novica-Noko.

– Šta ako je radio sa Hadžibegom? Pa i tvoj striko Njegoš bratimio se sa Hadžibegovim rođenim bratom, Ali pašom, pa nikom ništa.

Ubiću jednom ovog Novicu – pomišljao je Mirko. Ustvari, daću perjanicima da ga mušketaju. Dosta je više i njegove nadmenosti, a i oštrog jezika!

U razmišljanju ga je prekinuo njegov sin, Knjaz Nikola.

– Pot je zatvoren, vakat je da se karte pokažu!

Milena je odmah bacila karte na sto i kazala.

– Ja nemam ništa.

Potom je Knjaz Nikola otvorio svoje karte – imao je ful haus; tri keca i dva kralja. Vojvoda Mirko se nasmijao i pokazao svoja četiri keca. Krenuo je da pokupi uloge, ali ga je ljubazno i snishodljivo zaustavio Mašo Vrbica.

– Sačekaj malo Gospodaru! Nisam ja još karte pokazao.

Igračima se ukazao fleš rojal. Ovo bi obično prošlo bez puno ljutnje i svađe, ali Knjazu Nikoli je bilo dosta svega.

– E nećete vala više kučke! Godišnje mi, ti tata i ti vojvoda Mašo, odnesete ovako preko 3000 perpera. To je pola budžeta moje knjaževine, pa zajmljujem novce po Kotoru da isplatim perjanike i glavare. Dosta je bilo!

– Pošteno smo igrali sinko, svak’ je vidio. Evo pitaj Hercegovce! – uvrijeđeno reče vojvoda Mirko.

– Pošteno? Odakle onda osam kečeva. Nismo igrali remija su dva špila!

Ko zna u šta bi se ta svađa pretvorila, da se odjednom, krvavih očiju i bjelih bala na ustima, vitlajući velikim drvenim loparom, što se sa njim stavlja hljeb na ognjište, u prostoriji nije pojavila Stana; cijelu veče izlazila je na izvan i potezala rakije iz boce koju je krila u suhozidu.

Prvo je zamahnula ka vojvodi Maši, ovlaš ga je dotakla po glavi, a Mašo se bacio po podu kao da ga je posjekao sabljom neki glasoviti turski megdandžija. Zatim se okrenula ka Mirku koji se već spremao da bježi nekud, te ga dobro opaučila po leđima.

– Oook mene! – vrisnuo je bolno vojvoda Mirko.

Kneginja Milena napustila je odaje i otišla da pogleda jesu li đeca zaspala. Knjaz je pokušao obuzdati majku, vojvoda Novica Cerović se držao za stomak od smijeha, dok su hercegovački glavari gotovo nečujno napuštali sjelo. Mašo Vrbica ležeći na zemlji, prvo je otvorio jedno oko, zatim drugo: vidio je da su svi zabavljeni svojim poslom. U uglu prostorije Mirko se sakrio iza Knjaza koji je pokušavao smiriti raspamećenu majku Stanu. Brzo se pridigao, pokupio uloge sa stola i pohitao ka vratima. Previjajući se od bolova, držeči se za leđa, Vojvoda Mirko je bolećivo viknuo:

– Mašo kurvo, ni perpera ne ostavi Stani za pikslu!

Tagovi:
Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora