Omladinski pozorišni kamp i festival ”Agon”: ”Smak svita” – snažna emocija i katarza od početka do kraja

U Domu mladih u Trebinju održava se prvi omladinski pozorišni kamp i festival ”Agon”. Tu su i mladi iz Posušja, Gradnića, Bugojna, Doboja i Trebinja. Druže se, učestvuju na radionicama koje se održavaju na Ušću kod Lastve i gledaju predstave, kroz koje uče, ne samo o pozorištu i pozorišnim vještinama, već o životu. Imaju šta i vidjeti. Trebinjske publike gotovo da i nema, ne računajući domaćine manifestacije i par istinskih pozorišnih zaljubljenika. A svi oni koji nisu prisustvovali na prvom ”Agonu”, tačnije na prve tri noći ovog izuzetno značajnog projekta, propustili su tri krika mladih, krika kojim pokušavaju doprijeti do onih koji ih, iz ovog ili onog razloga, uporno ne čuju. Čini se da je sinoćnji krik bio najglasniji, pretvorivši se u gotovo glasno plakanje, kako aktera, tako i posmatrača sjajne predstave ”Smak svita” HKUD ”Didak” iz Gradnića kod Čitluka, po tekstu Dragana Komadine, a u režiji Roberta Pehara. Emotivna predstava koja izaziva snažnu katarzu kod gledalaca, koja bezmalo traje od početka do kraja, ovogodišnji je pobjednik festivala ”Fedra” i predstava koja je bez sumnje morala naći svoj put do Festivala Festivala, koji okuplja najbolja amaterska dramska ostvarenja, nekada Jugoslavije, sada regiona. Predstava koja otrežnjava, budi u nama buru emocija pa se pitamo kada će proći ovaj ”smak svita”, bez obzira šta on predstavljao i u kojim okolnostima. Radnja se dešava u istoj kući, ali u dva različita vremenska perioda, u 1917. i danas, 2018. godine. Predstava počinje sjajnom izvedbom EKV-a i pjesme ”Ovo je zemlja za nas” na ikavici, a kada neka predstava počne sa takvim emotivnim nabojem, budite sigurni da se radi o sjajnoj predstavi.

Predstava ”Smak svita” u izvođenju HKUD ”Didak” iz Gradnića predstavlja završni dio trilogije o fra Didaku. Prvi dio ove priče, ”U godinama gladi”, napisao je fra Ante Marić, a ostala dva dijela (”Učiteljice” i ”Smak svita”), napisao je Dragan Komadina. Režiju završna dva dijela ove trilogije potpisuje Robert Pehar, dok je prvi dio trilogije potpisala Tina Laco Čović. Ko je bio fra Didak Buntić? Rođen je 1871. godine u Paoči kod Čitluka. Ovaj hercegovački franjevac, kojeg su zvali i hercegovački Mojsije, ostaće upamćen kao borac za prava seljaka, prosvetitelj i veliki humanista. Njegovom inicijativom, kroz svojevrsne kurseve, opismenjeno je oko 13.000 odraslih osoba, među kojima je bio i veliki broj žena, za čiju se emancipaciju snažno borio (o čemu govori predstava ”Učiteljice”). U prvom velikom ratu, u tim ratnim ali i poratnim godinama, spasio je oko 17.000 djece različite vjeroispovijesti, od sigurne smrti koja bi nastupila uslijed gladi. Otac Hercegovine, kako su ga zvali u njegovom kraju, umire u Čitluku 1922. godine. Školovao se u Gradnićima, Širokom Brijegu i Humcu. Članovi HKUD ”Didak” iz zahvalnosti prema njihovom zemljaku, fra Didaku, do sada su postavili tri predstave, a sve tri se posredno ili neposredno bave životom i djelom ovog velikog čovjeka.  U predstavi ”Smak svita” u pozadini priče je Didakova borba protiv gladi i udomljavanje velikog broja djece.

U dom porodice Galić, rasturene smrću sina, koji gine nesrećnim slučajem, utopivši se u rijeci, dolazi dječak Božo kojeg Didak dovodi Ivanu i Marti da brinu o njemu. Marta, skrhana bolom izazvanim gubitkom sina ne prihvata malog ”smrdljivka”. Fra Didak naglašava da dječak ne smije naglo jesti, već pomalo, čega se Ivan i pridržava.

S druge strane, ali u istoj kući, 100 godina kasnije, samohrana majka Karolina Galić, ne dozvoljava sinu Tomislavu da ide u Split na utakmicu Hajduka, čiji je vjerni navijač.

Emocijama nabijena atmosfera, lirikom satkana, jednostavna, ali duboka priča, dovodi gledaoca do osjećaja katarze od samog početka predstave koju otvara hor koji izvodi pjesmu ”Ovo je zemlja za nas”, kultnog benda EKV, otpjevanu na ikavici. Toliko moćan početak jedne predstave odavno nisam vidio.

Svako vrijeme nosi svoje breme, ili, u kontekstu sinoćnje predstave, svaki svit ima svoj smak svita. Kraj svijeta je nekad predstavljala glad, nekad ratovi, a danas pravi armagedon predstavljaju sve učestaliji odlasci mladih iz ovih, ratom okupanih prostora.

Posebno lirsku atmosferu daje stalno prisustvo Marte na sceni, njeh duh je tu, u kući, prati šta se događa i pokušava biti podrška samohranoj majci XXI vijeka. Cijela predstava protiče u rijetko viđenoj atmosferi, nabijenoj emocijama, pa je knedla u grlu sigurno bila prisutna kod svih koji su prisustvovali ovom divnom pozorišnom događaju.

Božo biva prihvaćen od strane Marte, koja pokajnički donosi dječaku kobasice u krevet, ne znajući za Didakove instrukcije, a ta hrana djeluje fatalno po dječaka koji umire na Martinim rukama. Sto godina kasnije, dešava se drama druge vrste. Tomislav koristi majčinu nepažnju i pod prijetnjom pištoljem odlazi od kuće. Scenskim paralelizmom postignuta je snažna slika i doživljaj koji eskalira ”susretom” Marte i Karoline. Karolina osjeća nečije prisustvo, a Marta milovanjem pruža podršku, simbolički, svim ženama svijeta, a posebno ženama ovih prostora.

Ogroman doprinos cjelokupnom doživljaju i utisku daju glumci i glumice koji igraju članove hora, a sjajnim izvođenjem daje se poseban šmek koji definitivno predstavlja kvalitet više u ovoj predstavi. Treba istaći i sjajno rješenje scenskog prostora, koje je tako svedeno a tako funkcionalno, tačnije multifunkcionalno.

U predstavi igraju Mateo Buntić, Lucija Zubac, Slavko Pehar, Andrijana Zubac, Jure Zubac, Pero Prskalo, Frano Zubac, Antonija Pehar, Dijana Pehar, Martina Pehar, Gabrijela Prskalo, Marija Prskalo, Petra Prskalo, Ana Zubac i Ivan Zubac. U glumačkom ansamblu, posebno se istakla Andrijana Zubac, koja je sjajno, gotovo nestvarno tumačila lik Marte, te Mateo Buntić koji je tumačio Tomislava Galića. Ostatak ansambla je takođe zaslužio brojne pohvale, a sve ono što bi se moglo zamjeriti ne treba ni navesti kada se zna da je finalni rezultat više nego dobar. Štaviše, predstava ”Smak svita” je događaj o kojem treba pričati i koji treba vidjeti što više ljudi. Začuđujuće je sa kakvom posvećenošću i sa kakvom emocijom igraju glumci u ovoj predstavi. Angažovanom temom (kao što su sve tri dosadašnje predstave na ”Agonu” bile snažno angažovane, a i preostale dvije su takođe), ansambl iz Gradnića kod Čitluka progovara o temi koja se, svjesno ili nesvjesno, zaobilazi ili negira, a to je tema masovnog odlaska mladih. Kako su, te 1917. i 1918. brojna djeca našla spas u hercegovačkom kršu, kada je Hercegovina bila dolazni peron i svojevrsna obećana zemlja, tako su danas ovi prostori sve češće odlazni peroni, što zapravo i jeste smak današnjeg/ovdašnjeg ”svita”. Mladi odlaze, odlazili su i ranije, ali su se ponekad vraćali…

Nažalost, danas sve više mladih uzima ”one way ticket” i odlazi zauvijek, nerijetko ogorčeni svim onim što ih je okruživalo. Izgleda da je danas najteže zadržati porodicu na okupu, mnoge porodice su skrnavljene u ratu, a one koje nisu su u velikoj mjeri devastirane bremenom koje današnjica nosi. Snažan krik koji se prolomio salom Doma mladih natjerao me je da, došavši kući, snažno zagrlim djecu i voljenu ženu, a nije li to ono najljepše i najvrijednije što pozorište treba/mora biti? Jedna od najvećih misija pozorišta je da prosvećuje, pročišćuje, čineći nas boljim ljudima, tjerajući nas da razmislimo o nama samima i ljudima koji nas okružuju. S tim u vezi, ”Smak svita” je više nego uspješno pronijela misiju pozorišne umjetnosti. Živio nam HKUD ”Didak” još mnogo, mnogo godina… I ”Agon”!

Igor Svrdlin

 

Autor