„Svaki čovjek sanja da nešto postigne u životu – ja sam sanjario i moji su se snovi, evo, obistinili“, rekao je vajar Milivoje Bokić na svečanom otvaranju svoje umjetničke galerije u Trebinju, prije nešto više od pola godine. Svoj san vajao je 17 godina. Za „Moju Hercegovinu“ priča o tome kako je galerija nastajala, šta je cilj njene gradnje, te čemu ga je naučio svijet izvan umjetnosti.
Iza Milivoja Bokića stoji preko 56 godina umjetničkog rada sa preko 135 izložbi širom svijeta. Sasvim opravdano za umjetnika čija djela godinama pričaju tako mnogo na svim jezicima, Bokić ne voli mnogo da priča o sebi i o svom radu. Koliko njegovih skulptura trenutno krasi galerije i privatne zbirke po svijetu ne zna tačno, ali, kako kaže, uz pomoć njih uspio je da sagradi svoj san – Umjetničku galeriju Bokić u svom Trebinju. Gradio je svojim rukama čak 17 godina i za to vrijeme konstantno unosio promjene u njen izgled, ali na kraju je ispala baš onakva kakvu je i želio – jedinstvena u svijetu.
– Trebalo je malo duže vremena, jer sam pravio nekoliko maketa i izvanredni arhitekta Srećko Dučić je uradio još nekoliko, ali nam nije išlo za rukom, pa smo na kraju našli ovakvo idejno rješenje. Nekoliko sati sam sjedio preko puta nje, preko rijeke, kod stadiona, i donio odluku da bude elipsa, da bi arhitekta na to rekao: Poskupljuje je to 80 posto. A ja sam rekao: E neka je poskupljuje i 300 posto, ali tako treba da radimo! Ja sam tako želio – prisjeća se Bokić sa osmijehom.
Prošla je, kaže, toliko puno promjena, jer mu nikada nisu važni crtež ili projekat, već u toku samog rada vrši kreacije.
– Kreacija je u radu. Kreacija nije u polaznoj tački – jasan je Bokić.
Gradnja je, dodaje, potrajala 17 godina zbog toga što je gradio on lično, a u međuvremenu je imao izložbe po svijetu. Svečano su je, 5. juna prošle godine, otvorili vladika EZHiP Grigorije, te operski pjevači Jadranka Jovanović i Oliver Njego. I za to je, naravno, postojao poseban razlog.
– U Berlinu je grad organizovao operske pjevače na otvaranju moje galerije i to mi se veoma svidjelo. Zato sam i tražio da oni ovom prilikom budu tu – otkriva Bokić za naš magazin.
Zahvaljujući njemu, u ovoj galeriji je, u oktobru prošle godine, po prvi put svoja djela ujedinilo 48 likovnih stvaralaca Istočne Hercegovine, kao i četiri gosta. Zadovoljan je, kaže, što je galerija zaživjela i riješio je da bude stalno otvorena za posjetioce.
– Imam namjeru da ova galerija bude jedan kulturni događaj u ovome gradu, gdje će učesnici biti i sa izvana, ne samo naši. Kuda sam ja išao po svijetu, dolaziće i oni da izlažu u ovoj galeriji. Želim da galerija živi – kaže Bokić.
Na spratu galerije nalazi se Bokićeva stalna postavka od oko 40 radova, nastalih od početka njegovog stvaralaštva do sada. Ona će, ističe, vječito ostati tu. Nijedan njen dio nije na prodaju.[mhc_antrfile naslov=”Dreteljijada”]
Dreteljijada
Nas je puno u smrtnoj košnici
Suzi zemlja prokletija
Krvlju našom opijena
Krvavi su njeni svodi
Ćelije su strašne njene
Našim telom zatrudnele
Provalije sramnog vrenja
Prokleta su usta njena
Ona žderu naša tela
(Milivoje Bokić)
[/mhc_antrfile]
– Nadam se da će to zaživjeti. To će posle mene držati moja ćerka i unuci. Mislim da je to jedan doprinos likovne kulture ovome gradu gdje će ljudi dolaziti i gledati. Bili su i neki dan slikari iz Berlina, koji su bili i na otvaranju galerije, i jedan od njih je rekao: Pa, Bokiću, obiđoh cijeli svijet, ovakve galerije ne vidjeh nigdje! A ja mu kažem: E, to sam ja za mene radio, ne za tebe. Išli su i u Bileću da vide spomenik u Ravnogorskom parku. Došli su na čestitanje, svidjelo im se – priča Bokić.
Osim što nerado priča o sebi, Milivoje Bokić nerado priča i o posljednjem ratu u kome je jedan dio njegovih radova bespovratno pokraden, u kome je prošao čak šest hrvatsko-muslimanskih logora i naučio jednu od najtežih životnih lekcija.
– Imao sam atelje kod Starog mosta u Mostaru, a onda je došao nesretni rat i meni je opljačkano to sve. Tako da sam dobio jedan dio radova i izlaz vani, a te radove do sada nisam nigdje našao. Neću o tome da govorim, to su teški dani. Preživio sam šest logora, od Dretelja do Lore. To je teško i nikad nisam mogao vjerovati da je čovjek čovjeku vuk. Mislio sam vazda da je čovjek, a sad sam i stvarno iskusio da je vuk – zaključio je Bokić za „Moju Hercegovinu“.
Kroz naš objektiv otvaramo vam vrata “Umjetničke galerije Bokić”:
Da su Srbi vise ulagali u istocni dio Hercegovine,njene gradove i TB a ne u Mostar gdje bi Hercegovini kraj bio. Ova galerija stvarno izgleda monumentalno posebno kad se ulazi u TB pa se na nju naidje.Nadam se da ce TB dobiti jos neku galeriju i da cete dovoditi turiste da ih obidju.Ovaj covjek je prezivio logor a i dalje se bavim umjetnoscu i to svakom treba da se naglasi jer to mogu samo oni sa velikim srcem i dusom koja je cista ko kristal.Jelena uvjek ima super priloge.
Veliki pozdrav gospodinu Bokiću ,uz najiskrenije čestitke i radost da je i dalje bez obzira na sve proživljene patnje sačuvao svoj ogromni stvaralački potencijal i da svojim talentom nam jos uvijek uljepšava nas svijet.