Dvadeset godina čekamo da ode jedna loša vlast. Čekamo kraj političkog vremena koje je odavno preraslo u sistem. Sistem u kojem su institucije postale instrument moći, lojalnost vrijedi više od sposobnosti, a pripadnost više od zakona.
Vjerovali smo da problem ima lice. Da će njegovim odlaskom nestati i ono što je stvorio. Danas se prvi put nameće pitanje da li je to bilo dovoljno.
Ne zato što ova vlast nije odgovorna za stanje u Republici Srpskoj. Naprotiv. Već zato što sve više izgleda da smjena vlasti ne mora značiti i promjenu načina na koji se vlada. Jer vlast nisu samo ljudi. Vlast je način na koji se dolazi do moći i način na koji se ta moć koristi.
Ako ostanu ista pravila igre, promjena ljudi postaće samo promjena imena. Posljednjih mjeseci sve češće se stiče utisak da oni koji bi trebalo da predstavljaju alternativu ne žele promijeniti sistem, već zauzeti mjesto u njemu. Ljudi koji su obećavali drugačiju politiku sve lakše prihvataju obrasce koje su godinama kritikovali.
Preletači više nisu moralni problem nego politički kapital. Unutarstranačka demokratija postaje smetnja efikasnosti. Kult ličnosti više nije predmet kritike nego poželjan model organizovanja.
Transparentnost traje dok ne postane politički neugodna. A odgovornost često završava onog trenutka kada se osvoje izbori.
Politika podrazumijeva promjenu stavova. To nije problem. Problem nastaje kada nestane potreba da se te promjene objasne. Kada javnost više ne dobija obrazloženja, nego samo nova politička svrstavanja.
Kada ono što je juče bilo neprihvatljivo preko noći postane državnički potez. Najopasniji trenutak za jedno društvo nije kada izgubi izbore. Nego kada izgubi sposobnost da zamisli drugačiju politiku.
Tada demokratija formalno ostaje živa, ali njena suština polako nestaje. Građani izlaze na birališta, ali sve rjeđe glasaju za viziju, a sve češće protiv većeg razočaranja. To nije pobjeda demokratije. To je njen tihi umor.
Zato pred naredne izbore možda nije najvažnije pitanje ko će pobijediti. Mnogo važnije je da li će se, zajedno sa ljudima, promijeniti i način na koji razumijemo vlast.
Jer sistemi ne opstaju zato što imaju jake vođe. Opstaju zato što proizvode nove ljude koji, čim dođu na red, požele da ih nastave. Ako se promijene samo imena na vratima kancelarija, a vrata ostanu ista, onda nismo promijenili sistem. Samo smo promijenili stanare.
