Do podne jedno, od podne drugo. Tako bi se najkraće mogla opisati politika Srpske demokratske stranke posljednjih mjeseci koja se nalazi između domaćeg čekića i beogradskog nakovnja. U jednom dijelu SDS-a postoje značajni napori da predsjednik stranke Branko Blanuša kandidaturu za predsjednika Srpske ustupi lideru Pokreta Sigurna Srpska Drašku Stanivukoviću i mnogi u tim naporima prepoznaju beogradski rukopis.
Vučićevi bageri danonoćno rovare po SDS-u, a glavni kontrolor tih akcija u Srpskoj je, kako stvari stoje, Adam Šukalo koji je svojevremeno bio jedan od dvojice glavnih likova u čuvenoj političkoj drami „dva papka“. Šukalo je iz vlasti preletio u opoziciju, bio je poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a potom je otišao u Srbiju i kao član Vučićeve Srpske napredne stranke ušao i u parlament Srbije. Lider Liste za pravdu i red Nebojša Vukanović u nekoliko je navrata optužio Šukala za rovarenje po opoziciji.
„Adam Šukalo je poklisar Banjice. On lobira za Draška Stanivukovića kao kandidata za predsjednika Republike Srpske i donosi instrukcije za dalje ponašanje i korake Jelene Trivić i PSS-a koji su osmišljeni i nastali u Beogradu s ciljem da se unese razdor i nemir u opoziciju. Zbog toga se ne treba čuditi što Draško Stanivuković i Jelena Trivić miniraju SDS i Branka Blanušu. Vučić koristi pojedine opozicione političare kako bi držao Milorada Dodika pod kontrolom i kako bi osigurao da politička scena u Republici Srpskoj ostane zavisna od Beograda“, tvrdi Vukanović.
Uticaj Beograda na opoziciju je očigledan: predsjednica Narodnog fronta Jelena Trivić direktno podržava Vučićev režim, Draško Stanivuković je u odličnim odnosima sa mnogobrojnim naprednjacima, sa Milošem Vučevićem najprije, dok je „istočno krilo“ SDS-a odavno naslonjeno na obavještajne krugove u Srbiji. Takav odnos snaga omogućava i zvaničnom i nezvaničnom Beogradu da kadrira unutar opozicije u Republici Srpskoj i da određuje glavne igrače i kandidate na predstojećim opštim izborima.
Novinar Vladimir Kovačević kaže za MojuHercegovinu kako bi za narod u Republici Srpskoj nabolje bilo da su se opozione stranke i lideri opozicije sklonili sami prije deset godina i tako napravili prostor za istinsku opoziciju koja bi se možda pojavila. Ovako svakako u većini prepoznatljivih lica opozicije postoje ljudi koji žive gotovo jednako dobro od politike kao i lideri stranaka na vlasti.
„SDS je svakako, kao i većina stranaka, stranka bez ideologije u koju najnormalnije dolaze da budu članovi ljudi koji su do juče sjedili u SNSD-u. Iz njega svakako godinama SNSD uzima kako mu zatreba. Generalno mislim da su šanse za istinskim promjenama jako male. Imali smo promjenu stranaka na vlasti u Banjoj Luci, pa nismo dobili ništa novo u odnosu na ono što smo imali“, kazao je Kovačević.
Oni koji istinski žele da mijenjaju i to ne imena već sistem, dodaje on, ne mogu uspjeti na izborima, jer svi rade protiv njih. Bilo kakve promjene ovdje mogu doći tek nakon promjene u Srbiji.
„Može li SDS preživjeti ili ne i nije toliko pitanje od javnog značaja. Stranka koja razmišlja da se fuzioniše sa nepostojećim pokretom i koja forsira tuđeg umjesto svog kandidata svakako je polumrtva“, kazao je Kovačević.
Beograd na sve moguće načine pokušava da isturi Stanivukovića, a da u drugi plan pomjeri Blanušu. Koliko daleko ta nastojanja idu pokazuju nedavne sjednice Predsjedništva i Glavnog odbora SDS-a koje su održane istog dana. Iako je na Predsjedništvu predložio spajanje SDS-a sa PSS-om, a Stanivukovića za glavnog kandidata na izborima, Blanuša je morao da popusti na Glavnom odboru i da se vrati na „fabrička podešavanja“. Vukanović je nakon sjednice Predsjedništva, a prije sjednice Glavnog odbora objavio da je Blanušu direktno zvao Andrej Vučić, brat predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i da je tražio od njega da ustupi kandidaturu lideru PSS-a.
Među predvodnicima SDS-ove “ćaci” struje ističu se Darko Babalj i Marinko Božović, a posljednjim istupima sve više im se približava i sam lider stranke, Branko Blanuša. Oni imaju većinu u Predsjedništvu, ali ne i u Glavnom odboru stranke. Sa druge strane, najveći otpor pokoravanju Beogradu i Stanivukoviću, pružaju Ljubiša Petrović i Milan Miličević, a uz sebe imaju i ljude poput Želimira Neškovića, Jovice Radulovića i drugih.
Specijalista u oblasti vladavine prava, dobrog upravljanja i reformi u oblasti borbe protiv korupcije, javnih politika i zakonodavstva Srđan Blagovčanin kaže kako je evidentno čak i iz javno dostupnih informacija da se SDS nalazi u izrazito teškoj situaciji. Sa jedne strane oni ljudi iz rukovodstva stranke koji se zalažu za principijelno opoziciono djelovanje i koji misle svojom glavom kao što su Petrović i Miličević izloženi su strahovitim pritiscima i otvorenom progonu instrumentalizovanog pravosuđa.
„Oni ‘kooperativniji’ vodu usmjeravaju na vodenicu saradnje ili čak potpunog ujedinjenja sa PSS-om iz vrlo uskih partikularnih interesa. PSS je jedan zanimljiv fenomen na političkoj sceni. On formalno-pravno nije čak ni stranka, a još manje je opoziciona. To najbolje potvrđuje činjenica da ni na jednu od afera gradonačelnika, a bilo ih je ‘ne zna im se broj’, hiperinstrumetalizovano pravosuđe nije pokazalo ni najmanju želju da reaguje“, podsjeća Blagovčanin.
Zar ne bi bilo logično, pita on, da režim procesuira najljućeg protivnika koji mu je servirao bezbroj prilika za to na tacni? Isto tako karakter PSS fenomena koji nikako nije opozicioni potvrđuje i njegovo prvi ešalon – to su uglavnom politički preduzetnici opšte prakse i dio likova sa mutnim biografijama, kojima je strana svaka ideologija, koji mogu partije mjenjati na sedmičnoj osnovi u zavisnosti od procjene koristi i ulaganja u kampanju.
„Kakva je uloga Beograda ili, kako se to kolokvijalno kaže, BIA u političkoj zbilji? Javno dostupnih informacija je dakako jako malo. Ali kako bismo se izmakli sa terena pukih spekulacija, a da ipak analitički potkrijepimo tezu da je Beograd i BIA sveprisutna u politici u RS, pa i u nastojanjima da opozicijiu drži na kratkom lancu, probaćemo to ilustrovati kroz primjer Crne Gore“, kaže Blagovčanin za MojuHercegovinu.
Na nedavni samit EU Zapadni Balkan u Tivtu, po Vučićevom priznanju, režim je poslao neobičnu družinu lojalista, skoro devedest delija, kako bi se predsjednik osjećao ugodno. Dakle, u zemlju članicu NATO, u Tivat u tom momentu najčuvaniji grad u Evropi imajući u vidu broj visokih zvanica, Vučićev režim šalje skoro devedeset delija – da rade tačno šta, da bacaju konfete i da sade cvijeće kud se noga predsjednika kreće.
„Onda ćemo se složiti da je za djelovanje kreativnog Vučića u RS gdje mu je i režim naklonjen samo nebo granica. Odgovor na pitanje da li će SDS preživjeti beogradsku ofanzivu bi bio: u ovakvom obliku i formi veoma teško. Oni dijelovi stranke koji su zaista opozicioni i koji neće da slušaju direktive iz Beograda, vjerovatno će se morati izdvojiti kao što je to uradio Igor Crndak iz PDP-a, dok ovaj drugi dio će vjerovatno srasti sa neobičnim političkim fenomenom PSS“, uvjeren je Blagovčanin.
Opozicija u Srpskoj je, sa druge strane, u dobroj mjeri naklonjena Vučiću. Samo je Vukanović otvoreno protiv naprednjačkog režima. U SDS-u nikome ne pada na pamet da podrži studente, pogotovo ne nakon „toplog zeca“ kroz koji je potjeran bivši predsjednik SDS-a Milan Miličević nakon što je podržao studentsku pobunu u Srbiji. Svi se nadaju Vučićevoj milosti i predizbornoj pomoći, a predsjednik Srbije na to upravo i računa.
Član „ReStarta“ Mirko Komljenović kaže kako je SDS preživio mnogo jače ofanzive od ove beogradske. Pošto na izborima u Republici Srpskoj ne glasaju samo Vučićevi satrapi, nego narod koji ovdje živi, preživjeće i ovu ofanzivu ako budu čuli poruke opozicionih birača.
„Oni poručuju da ne žele da se Republikom Srpskom upravlja iz Vučićevog kabineta. Oni ne žele da im kandidat za predsjednika bude neko ko je u simbiozi sa Dodikom i raznim tajkunima. Oni žele demokratskog, ali ne i neodlučnog kandidata, koji će kao budući predsjednik raditi za dobrobit naroda, a ne za dobrodit nekakvih talova. Ako poslušaju narod, ne samo da će opstati, nego bi mogli i vlast postati“, smatra Komljenović.
