Danilo Mačar: Osobe sa invaliditetom u Nevesinju niko ne želi da zaposli

Osobe sa invaliditetom na području Nevesinja, kao i u drugim hercegovačkim opštinama suočavaju se sa brojnim problemima, a jedan od najvećih je, kažu, nezaposlenost. Samo oni rijetki nakon završene škole dobiju priliku da pokažu da i oni kao ravnopravni članovi društva mogu da budu dobri u nekom poslu, da privređuju i sopstvenim trudom zarade za život. Jedan od njih je Danilo Mačar, koji već pet godina radi u nevesinjskom Udruženju za djecu i omladinu sa posebnim potrebama “Moja nada”.

danilo-macar-nevesinje-2
Danilo Mačar je rođen sa rijetkom bolešću, Sturdž-Veberovim sindromom (FOTO: Moja Hercegovina)

Iako su prihodi koje ostvaruje u ovom udruženju i više nego skromni, ovaj dvadesetosmogodišnjak kaže da mu ispunjen dan, obaveze i posao koji ovdje obavlja mnogo znače. Danilo, koji je, inače rođen sa rijetkom bolešću, Sturdž-Veberovim sindromom, u udruženju je na početku pakovao kesice šećera, sve dok se mašina, na kojoj je ovaj posao obavljao, nije pokvarila.

danilo-macar-nevesinje-mojahercegovina
Danilo Mačar (FOTO: Moja Hercegovina)

– Poslije završene srednje škole počeo sam ovdje da radim. Bivši direktor došao je kod mene kući i zvao me da dođem ovdje da se družim sa prijateljima. Došao sam, družio se, radio vježbe koje sam morao i onda me je on zaposlio da pakujem šećer. Radio sam sve dok se nije pokvarila ta mašina i sada sam ovdje nešto kao domar. Kad treba da se ode do grada da nešto obavim, to uradim i vratim se. Ovdje provodim vrijeme od osam do jedan sat. Veseo sam, drago mi je što imam obaveze i što mi je ispunjen dan. Družim se sa prijateljima i kolegicama, pa mi nekako brže prođe vrijeme – priča Danilo za “Moju Hercegovinu”.

Volio bi, kaže, kada bi za osobe sa invaliditetom u Nevesinju bilo više posla i kada bi svi mogli da rade.

Šta je Sturdž-Veberov sindrom?

Sturdž-Veberov sindrom je rijetka bolest koju karakterišu tumorske promjene na koži, organima nervnog sistema, drugim organima, a naročito oku. Do ove bolesti dolazi zbog greške tokom embrionalnog razvoja, usljed zaostajanja krvnih sudova na nervnim strukturama, na mjestima gdje bi trebalo da ih bude. Ove greške se dešavaju u periodu od šeste do devete nedjelje embrionalnog razvoja, a nije potpuno poznato zbog čega se javlja Sturdž-Veberov sindrom. Pretpostavlja se da postoji genetska predispozicija. Ovaj sindrom, prema statističkim podacima javlja se na svakih 50.000 novorođenčadi. Više od 80 odsto slučajeva, prate i epileptični napadi. Lijek protiv ovog sindroma ne postoji, već se liječe samo simptomi.

 

– Ja sam imao tu sreću da se zaposlim. Volio bih kada bi i ostali mogli, ali danas je doći do posla vrlo teško, a kamoli kad je riječ o osobama sa invaliditetom. Njih nekako uvijek prebace na onu drugu stranu – kaže naš sagovornik.

Direktorica Udruženja “Moja nada” Slavica Bulut objašnjava da su u ovom udruženju, pored Danila, zaposlene još tri osobe sa invaliditetom, što je, kaže, pozitivan primjer kako bi i ostale institucije trebalo da se odnose prema ovoj kategoriji.

– Najveći problem u Nevesinju je taj što djeca i omladina sa invaliditetom nemaju ništa kad završe srednju školu. Niko neće da ih zaposli. Evo kod nas su zaposlene četiri osobe sa invaliditetom, a mislim da u institucijama u Nevesinju nema nijedna – ističe Bulutova i dodaje da ovo udruženje ima ukupno devet radnika, od kojih petoro prima minimalac od 370 KM, a ostalih četvoro po 185 KM.

U dnevni centar teško bez lifta

Kada je riječ o arhitektonskim barijerama koje otežavaju kretanje osoba sa invaliditetom, ona kaže, da su kod većine institucija i vjerskih objekata u nevesinjskoj opštini, izgrađene pristupne rampe. Problem je, kaže, što upravo ovo udruženje, zbog nedostatka novca nije uspjelo da riješi pomenuti problem.

slavica-bulut-nevesinje-mojahercegovina
Direktorica Udruženja “Moja nada” Slavica Bulut (FOTO: Moja Hercegovina)

– Što se tiče arhitektonskih barijera, kod osnovne škole, srednjoškolskog centra, bolnice, opštine, crkve, svuda su stavljene rampe. Mi smo imali problem sa finansijama, počeli smo da radimo lift, pošto se nalazimo na spratu, ali ga nismo završili. Ulazak u dnevni centar je jedina barijera za našu djecu – objašnjava Bulutova.

Od arhitektonskih prepreka mnogo su teže one koje nameću sredina i društvo. Prema riječima Bulutove, u Nevesinju se situacija dosta promijenila, o čemu najbolje govori odnos najmlađih Nevesinjaca prema ovoj kategoriji društva.

– Kada radimo humanitarne koncerte ili radionice, pozovemo djecu iz osnovne i srednje škole i uvijek nam se rado odazovu. Pozitivan je primjer i što nam djeca iz srednje škole svake godine pomognu u prikupljanju paketića. U marketima i prodavnicama postave kutije u koje građani ubacuju slatkiše. Kada akcija završi, oni spakuju te paketiće i donesu ih ovdje – priča naša sagovornica.

Udruženje “Moja nada” osnovano je prije osam godina na inicijativu roditelja djece i omladine sa invaliditetom. U udruženju je registrovano 54 djece sa različitim oblicima invaliditeta.

– Većina roditelja je lošeg finansijskog stanja, pa udruženje u skladu sa mogućnostima nastoji da im pomogne sa 50-100 KM ako treba da idu na tretmane u Banjaluku ili Beograd. Kroz razne projekte i u saradnji sa drugim udruženjima organizujemo izlete za ovu djecu. Trudimo se da i kroz brojne radionice učinimo da ovdje kvalitetno provedu vrijeme i da se druže. Nakon toga, organizujemo prodajne izložbe, humanitarne koncerte i slično – objašnjava Bulutova za naš magazin i dodaje da godišnji budžet ovog udruženja iznosi 60.000 KM.

udruzenje-moja-nada-nevesinje-2
Prostorije dnevnog centra u Nevesinju (FOTO: Moja Hercegovina)

U prostorijama dnevnog centra, uz dva fizioterapeuta, logopeda, te vaspitače djeca borave svakoga dana od osam do 14 časova, a za njih je ovo udruženje, kaže naša sagovornica, kao druga kuća.

Neda Petković

Autor

Neda Petković

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Novinarka Elta TV i honorarni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora