61. Festival Festivala: Miroljupci i Rodoljupci

Druge i treće noći 61. Festivala Festivala vidjeli smo dvije dijametralno suprotne predstave. Ta suprotnost i različitost nije isključivo u tome što je bjelopoljska ”Mirovna misija” rađena po savremenom tekstu Jovane Bojović, a ”Rodoljupci” Kulturnog centra iz Rume klasični tekst svevremenog Jovana Sterije Popovića. Osnovna razlika između ove dvije predstave je zapravo u pristupu i percepciji amaterskog pozorišta (iako sam mišljenja da ne postoji amaterska i profesionalna predstava, već dobra i loša) te ozbiljnosti rada. Jedan od razloga toga što iz Srbije već godinama dolaze predstave koje na neviđeno možemo smatrati favoritima Festivala Festivala je svakako taj što ansambli iz Srbije prođu brojne selekcije pa je logično da isplivaju predstave vrijedne pažnje. Vraćam se na temu koju sam načeo u prethodnom tekstu, jer dok god postoje bojkoti republičkih festivala i presedani pri selektovanju predstava koje će se takmičiti u Trebinju, Festival Festivala će biti smotra u kojoj se takmiči sedam dramskih trupa iz pet zemalja bivše Jugoslavije i na kojoj uvijek pobjede oni iz Srbije. Rijetki izuzeci ove parafraze Garija Linekera samo potvrđuju pravilo koje je ustaljeno maltene od obnove Festivala Festivala, 2002. godine. Dramski amateri svih EX YU zemalja – ujedinite se!

Predstava ”Mirovna misija” mlade dramaturškinje Jovane Bojović, u izvođenju bjelopoljskog pozorišta, a u adaptaciji i režiji Slobodana Marunovića bez sumnje zaslužuje svoje mjesto na ovogodišnjoj smotri. Oni su jako suvereno i uvjerljivo pobjedili na ovogodišnjem Festivalu dramskih amatera Crne Gore u Bijelom Polju te obezbjedili nastup u Trebinju. Reditelj Slobodan Marunović je dugogodišnji učesnik Festivala Festivala, a zanimljivo je da je još kao maturant dobio Zlatnu masku za režiju. Predstava ”Mirovna misija” je kultivisano vođena o strane reditelja i to se vidi. Štaviše, Marunović jako mudro manipuliše publikom, jer pozorište u osnovi i jeste jedna velika obmana, manipulacija. Tekst napisan 2011. godine, govori o želji pojedinca za razbijanjem okova oličenim u tradiciji, rutini života (tačnije onome što se očekuje i proklamuje kao normalno) te postavlja pitanje da li je sreća tamo negdje ili je zapravo tu gdje jesmo. Sedmočlani ansambl je uspio razgaliti publiku, a to je prvenstveno rađeno, ruku na srce, estradnim humorom. Ansambl sačinjen od iskusnog glumačkog para Predrag Vukojević i Sanja Ćirović, koji su dobro poznati trebinjskoj publici, i mlade snage koju čini ostatak ansambla je periodično funkcionisao, a teško se oteti dojmu da mlade snage nisu potpuno uspjele parirati tandemu Vukojević-Ćirović. Pomenuti tandem tumačio je roditelje glavnog lika, mladića Veljka, koji, uprkos tome što ima dobar posao, dugogodišnju vezu i krov nad glavom, želi da ode u mirovnu misiju, u Avganistan.

Glavni pokretač humora (iako potpisniku ovih redova taj humor nije bio duhovit) je Predrag Vukojević, koji je prikazao tradicionalnog Crnogorca, ogorčenog na sve što dolazi sa zapada. Lik smjerne majke, brižne Crnogorke odigrala je Sanja Ćirović, unijevši u predstavu prijeko potrebnu emociju, koje je manjkalo upredstavi, izuzevši pomenutu majku Dobrinku. Ostatak ansambla igrao je uglavnom na ”huku i buku” a u nekim dijelovima predstave zaista je bilo potrebno ”povući ručnu”. Mladi tandem u predstavi, koji je prikazao mladi par koji je već deset godina u vezi, tumačili su Sanjin Hajdaragić i Deniza Halilović. Oni su na Festivalu dramskih amatera Crne Gore osvojili nagrade za najbolju mušku i žensku ulogu, ali uprkos toj činjenici, nisu bili na visini zadatka. To se posebno odnosi na Denizu Halilović koja je u većem dijelu predstave, tačnije do posljednje dvije scene, kada se konačno razigrala, bila dosta neartikulisana i izvještačena u tumačenju lika Mile. Nešto bolji utisak ostavio je Sanjin Hajdaragić tumačeći Rajka, ali i on je tek u drugoj polovini uhvatio korak sa predstavom i likom koji tumači. S tim u vezi, važno je pomenuti da, bez namjere da ičije odluke o nagradama dovodim u pitanje, na crnogorskom festivalu pozorišnih amatera već neko vrijeme učešće ne uzimaju mnoga amaterska pozorišta, među kojima su i oni iz Herceg Novog (koje je na prvom obnovljenom Festivalu Festivala trijumfovalo nezaboravnom predstavom ”Mandragola” 2002. godine), Kolašina i Kotora. Bez jake konkurencije nema jakog festivala, a nešto kasnije će biti jasno zašto ovo pišem. Vratimo se ”Mirovnoj misiji”. Derviš Hadžikić, mladi glumac koji je tumačio Veljkovog kuma Ivana na momente je ostavljao najbolji utisak računajui mladu gardu, a ostaje nejasno zašto je ovaj glumac kad otvori pivo, čep gurao u zadnji džep, pa tako nekoliko puta, te zašto je pasoš ”turio” pod jastuk, kao da ne zna šta da radi sa rekvizitom, jer mu više ne treba. Dokaz je to nedostatka scenske artikulacije i prirodnosti na sceni, a to svakako dolazi vremenom. Vratimo se na glavnog protagonistu predstave ”Mirovna misija”. Iako bi Veljko trebao biti noseći lik ovog komada, stiče se utisak da je mnogo toga nedostajalo, pa je Predrag Vukojević u tumačenju oca Ratka, nosio predstavu. Međutim, Vukojevič je to radio na estradni način, pokušavajući biti na tragu legendarne Đekne. Crnogorski humor je nadaleko poznat, a pored pomenute Đekne, mlađa publika se sigurno susrela i sa urnebesnim crnogorskim pajtonovcima The Books of knjige. Humor u predstavi ”Mirovna misija” nije bio ni đeknovski ni buksovski, već najbliže onome što radi i predstavlja skupina okupljena u seriji ”Nijesmo mi od juče”.

Želja za promjenom, za bjekstvom iz stvarnosti koja nas okružuje je glavna misao komada ”Mirovna misija”.  Pitanje je da li bježimo od sebe ili od onoga što okolina očekuje od nas. Možemo li uopšte pobjeći od toga? Koliko je zapravo ”mirovna misija” u Avganistanu izlaz i bijeg u slobodu. Uprkos tome što mirovna misija predstavlja pokušaj uspostavljanja mira, odlazak u nju ne predstavlja odlazak u mir već odlazak u rat. Koliko zapravo postižemo bježanjem od sebe samih i onoga čemu pripadamo i koliko sva ta potraga za slobodom zaista ima smisla.

Imao sam priliku biti u stanovima u kojima se sve raspada, federi iskaču iz kaučeva, ali je televizor po posljednjoj modi. Nešto slično mogli smo vidjeti u rediteljskoj postavci Slobodana Marunovića. Iako ne znam da li je ovaj simbol svjesno urađen, predstavlja jedan od boljih momenata predstava. To smo zapravo mi, narodi ovih prostora. Raspadamo se ali, uglavnom uzaludno, trčimo u korak sa vremenom, za svim tim novotarijama vrlog, novog svijeta. To je onaj naš mentalitet koji nas tjera da kupimo dobru mečku, pa makar gladni bili, i mi, a i automobil, koji će najviše vremena provesti u garaži, bez goriva. Po ličnom mišljenju, najbolji dio predstave je bio segment kada sin saopštava majci da ide u Avganistan, a Sanja Ćirović bravuroznom reakcijom predstavlja vrh ove predstave.

Sinoć je trebinjska publika imala priliku da pogleda predstavu ”Rodoljupci” Kulturnog centra iz Rume, koji su se hrabro uhvatili u koštac sa uvijek aktuelnim komadom Jovana Sterije Popovića. Publika u Trebinju već odavno traži kartu više (iako je Festival Festivala besplatan, što predstavlja još jedan problem zbog proste činjenice da se pozorišna publika ne formira upornim nuđenjem besplatnog sadržaja, ali i o tome će biti koja riječ više u nastavku teksta) za predstave selektovane sa srbijanske smotre dramskih amatera, a ni ovoga puta gosti iz Srbije nisu zakazali. Štaviše! Ansambli iz Srbije gotovo uvijek dokazuju iznova da se pozorište ne dijeli na amatersko i profesionalno, već da postoje dobre i loše predstave. A ”Rodoljupci” su i više od dobre predstave. Sterijin vjerovatno najaktuelniji komad, svevremeni prikaz prevrtljivosti i borbe za vlašću, glumci iz Kule, pomognuti gostom iz Crvenke, Zoranom Radulovićem, prikazali su na jako visokom nivou. Iako dobra predstava ima hiljadu mana a loša samo jednu – to što je loša, navođenje mana ovoj predstavi predstavljalo bi traženje dlake u jajetu. U prilično ujednačenom ansamblu, ipak su se izdvojili pomenuti Radulović, Branislav Unginović, Slobodan Nogavica i Kamenko Bertić. Razigran ansambl vođen maštovitom ali svedenom režijom Dragana Ostojića, koji je takođe dugogodišnji učesnik festivala, pokazao je sav raskoš amaterskog pozorišta ali nikako u onom pežorativnom smislu, kako se u posljednje vrijeme često opisuje amaterizam, već u pozorišnom smislu, jer kako već navedoh, postoji samo ona razlika između dobre i loše predstave. Svedena, gotovo ogoljena scena nije bila prepreka za kulski ansambl, naprotiv. Dokazali su sinoć da predstavu ne čine ni dekor ni kostimi, već isključivo igra i ono što je reditelj izmaštao. Pomoću aplikacija na licima ”rodoljubaca” koji su imali preveliko čelo, izraženu bradu, velike uši ili nos, reditelj vješto tvori čudovište naših naravi.

Poredeći predstave koje su odigrane drugu i treću noć na 61. Festivalu Festivala, utisak je da je osnovna razlika zapravo u percepciji pozorišta i onoga što bi pozorište trebalo biti. Tako smo imali priliku da vidimo da amateri iz Kule sa više uvjerenja, strasti i pozorišnog znanja igraju komad napisan prije 160 godina, koji je, uprkos tome što je jako aktuelan, ipak arhaičan, nego bjelopoljski amateri koji su se uhvatili u koštac sa savremenim tekstom, koji je dosta bliži. Čini se da je tekst mlade Jovane Bojović u nekoliko navrata nokautirao članove ansambla dok su se članovi Kulturnog centra Kula hrabro i odvažno, bez spuštenog garda, borili i izborili sa velikim Sterijom. Poveznicu ovih predstava predstavljao bi određeni nivo apsurda, tačnije društvene kritike naših mana kojima obilujemo a nema sumnje da ćemo i obilovati još dugo. Tako ni ”miroljupci” nisu članovi mirovne misije, jer iz životnog rata u kojem uporno i postojano ratuju odlaze u ratnu zonu, kao što Sterijini ”rodoljupci” su sve samo rodoljubi nisu.

Pozorišni amateri iz Srbije prolaze ”sito i rešeto” kako bi se plasirali na svaki sljedeći festival, pa je dolazak na glavni, republički festival u Kuli već peta stepenica koju prođu, da bi Trebinje i Festival Festivala zaslužili samo oni koji preskoče tu petu prepreku i koračanjem na šestu nađu se u gradu na Trebišnjici. Upravo zbog ovoga postoji evidentna razlika, kako u kvalitetu, tako i u percepciji pozorišta, koja ansamble iz Srbije stavlja gotovo van konkurencije na smotri dramskih amatera bivše Jugoslavije (ne računajući Sloveniju s kojom još uvijek nije postignut dogovor o učešću). O motivaciji koja mora postojati sam već pisao, a nije zgoreg ponoviti. Motivacija je motor koji nosi dramske amatere Srbije koji kroz niz kvalifikacija s pravom izbore učešće u Ligi šampiona u pogledu dramskog amaterizma u regionu. Iako je u prošlosti bilo presedana u pogledu selekcije predstava iz Srbije koje će se igrati u Trebinju (oličenih u jeziku kojim se govorilo u nekim pobjedničkim predstavama koje uprkos pobjedi nisu imale priliku da se takmiče u Trebinju), iz Srbije uglavnom u Trebinju bivaju prikazane dvije najbolje predstave sa Festivala u Kuli. Pisao sam o bojkotu koji je prisutan kod brojnih pozorišnih trupa iz BiH, a taj bojkot oličen je u neprepoznavaju Festivala FEDRA kao krovnog festivala tog tipa u BiH, a treba istaći još neke stvari koje direktno utiču na sam kvalitet Festivala Festivala. Po mojim saznanjima, brojna pozorišta iz Crne Gore takođe bojkotuju, iz ovih ili onih razloga, crnogorsku smotru amatera, a pogledamo li Festival hrvatskih amaterskih kazališta, i tu se dešava da pobjednička predstava ne uzme učešće na Festivalu Festivala. Što se tiče Hrvatske, postoji određeni broj trupa koje igraju isključuivo u svom gradu, uz izuzetak učešća na republičkom festivalu. Spomenimo još jednom da slovenačke pozorišne družine još uvijek nismo vidjeli na obnovljenom Festivalu Festivala. Sve to uzevši u obzir, a za dobrobit amaterizma u regionu, bilo bi dobro kada bi sve amaterske skupine regiona uzele učešče na republičkim smotrama, da se pomenuti bojkoti prekinu i da se krene u jednu sjajnu priču koja će nesumnjivo dovesti do ogromnog napretka kako u kvalitetu tako i u saradnji među amaterima. Dakle, dramski amateri EX YU – ujedinite se!

PS U vezi besplatnog ulaza na Festival Festivala, valja reći da bi jako korisno i višestruko značajno bilo da se u budućnosti festivalske predstave naplaćuju, za početak makar 1 KM, jer samo na taj način će se stvoriti pozorišna publika koja, pored toga što eventualno voli pozorište, to isto pozorište i cijeni, pa ne žali platiti kartu. Fond od prodatih karata se može iskoristiti za festivalske troškove, može i da bude proslijeđen u humanitarne svrhe, a što da ne i da se pomoću tog fonda obezbjedi logistika za žurku na kojoj bi se družili, razmjenjivali mišljenja i iskustva, pozorišni amateri učesnici, jer pošteno rečeno, to trebinjskom Festivalu Festivala nedostaje, a takve stvari su neizostavni dio svih pozorišnih festivala. A na kraju krajeva, pogubno je ljude navikavati na to da je kultura besplatna. Zato se u Trebinju dešava da predstave za koje se naplaćuje ulaz često pogleda 20-30 gledalaca, uz izuzetak estradnih predstava, kada se sala, uprkos cijeni karte od 10 i više konvertibilnih maraka, ispuni do posljednjeg mjesta, ali to je izuzetak koji potvrđuje pravilo da Trebinje nema pozorišnu publiku, jer u slučaju estradne predstave, to je zapravo televizijska publika. I Festival Festivala je izuzetak koji potvrđuje pravilo, jer je to zapravo festivalska publika, a i karta je DŽ, što bi rekli mladi.

PPS Ansambl iz Makedonije neće nastupiti večeras, jer je glavni glumac predstave ”Advokat Patlen” ansambla SOV Gimnazija ”Kočo Racin” iz Velesa, imao saobraćajnu nezgodu. Ono što je najvažnije je da mladi makedonski glumac nije teško povrijeđen, a večeras u 20:30 umjesto makedonskih amatera u pratećem programu gledaćemo predstavu ”Sumnja” Gradskog pozorišta Trebinje i Kulturne scene Male stvari.

Igor Svrdlin

Autor