Završen prvi Kao festival: Kad glumci briljiraju, to nije kao festival već Festival!

Sinoć je spuštena zavjesa na prvi ”Kao festival” koji se odigrao u Muzeju Hercegovine od 15. do 17. marta. Organizator ove manifestacije je udruženje ”Sunčana kapija”. U prvom izvještaju sa ovogodišnje glumačke smotre pisali smo o sjajnim monodramama ”Ko je to?” i ”Glasaj!Trpi!”, a u završnom izvještaju biće riječi o preostale dvije predstave koje su odigrane, kao i o utiscima organizatora.

Druge večeri festivala odigrana je duodrama ”Život oca Todora (ovog i onog sveta)” u izvođenju Aleksandra Ristanovića i Ivana Perkovića. Riječ je o adaptaciji priče ”Reč o životu oca Todora ovog i onog sveta”, Momčila Nastasijevića. Riječ je o priči kojom je Nastasijević potpuno ”pobjegao” od sebe, predstavivši se u žanru crne komedije/satire. Iako je ostao upamćen prvenstveno kao pjesnik, Nastasijević se zapravo afirmisao najprije kao prozni pisac. Pisao je pripovijetke žanrovski najbliže realizmu, da bi u ”drugom” talasu njegove priče počele dobijati fantastičnu i eksperimentalnu formu. Iz te, fantastične i eskperimentalne faze, dolazi i priča ”Reč o životu oca Todora ovog i onog sveta” objavljena u zbirci ”Iz tamnog vilajeta”.  Mladi glumci Ivan Perković i Aleksandar Ristanović, koji su zajednički radili adaptaciju teksta, dok  režiju potpisuje Perković, uspješno su ”ušli” u Nastasijevićev svijet, pruživši publici izvanredno pozorišno iskustvo. Perković u ovom komadu tumači ovozemaljski život Todora, dok Ristanović kroz lik Marka Smrti pripovijeda o onozemaljskom životu grešnog sveštenika Todora. Lik oca Todora, čiji grijesi su neumjerenost u jelu i piću i preljuba, sa istim tim grijehovima biva suočen i nakon smrti, iako je sveštenik. Nastasijević je ovu priču napisao u periodu kada je vjera kod čovjeka išla silaznom putanjom, a kroz lik Todora žeio je ukazati na to da zapravo nema zaštićenih i da će svi odgovarati za svoje grijehe. Svedenost scenografije i mizanscena ”otvorila” je ovom glumačkom dvojcu prostor da pokažu sjajnu partnersku igru, a dinamika koja je bila na izuzetno visokom nivou je potvrdila kvalitet i raskoš ovog pozorišnog čina. Predstava je 15. marta odigrana u Bileći, a tom prilikom Ivan Perković je govorio o predstavi i o Nastasijevićevom predlošku.

“Predstava je specifična je po tome što je to jedini Nastasijevićev  tekst u kome on koristi crni humor. On u ovom tekstu vješto koristi crni humor. Glavni lik je taj otac Todor kome je Nastasijević dao neke grijehove sa kojima obični ljudi mogu da se poistovjete: to je neumjerenost u jelu i piću i ljubav prema ženama. Poslije svoje smrti, ipak kad ode Bogu na istinu svi njegovi grijehovi ga čekaju gore, a to je ono što je Nastasijević htio da kaže”, rekao je Ivan Perković za portal Moja Hercegovina.

Naredne večeri, koja je ujedno bila i posljednja na premijernom izdanju ”Kao festivala”, odigrana je monodrama Aleksandra Ristanovića ”Sudnica”. Aleksandar svojom monodramom sudi samom sebi, tačnije glumcu Aleksandru Ristanoviću koji je optužen da je protraćio vrijeme studirajući glumu. Tu su sudija, tužilac, zapisničar, porota i svjedoci. Od scenskih rekvizita, glumac ima samo stolicu i baterijsku lampu. Tumačeći više likova, a svaki na jako autentičan i kvalitetan način, Ristanović, pomažući se baterijskom lampom, tvori veliki broj slika i ambijenata. Ristanović kroz predstavu postavlja pitanja perspektive glumačkog zanata, motiva s kojim mladi ljudi ulaze u svijet glume, a sve je to obogaćeno autobiografskim anegdotama i likovima koji su se ”provlačili” kroz period glumčevog studiranja. Za naš magazin, Aleksandar Ristanović je govorio o radu na autorskom projektu ”Sudnica”, problemu svršenih studenata, o utiscima sa ”Kao festivala”, ali i o iskustvu rada na Nastasijevićevom tekstu viđenom u duodrami ”Život oca Todora (ovog i onog sveta)”:

”Rad na predstavi odvijao se pod nadzorom profesora Željka Mitrovića. „Sudnica“ je studentski zadatak na temu „Ja u svetu glume“. Ideja zadatka je ta da nas studente natera da definišemo naš odgovor na pitanje „Zašto gluma?“ . Ako ne da definišemo, a ono bar da koliko toliko začačkamo u sebi odgovor koji se krije i da na izvestan način ovaplotimo taj neobjašnjiv poriv za igrom na sceni. Scenska rešenja nastajala su spontano. Profesor mi je dao slobodu da istražujem i tražim sebe, ne pokušavajući da nametne svoje stavove i na tome sam mu veoma zahvalan. Dao mi je prostor da se preispitam i rezultat toga je ova monodrama koju igram i posle „diplome“.”

Ristanović smatra da postoje dvije krajnje tačke za svršene studente, a to je da, ili pristaju na kompromise i ostaju ovdje, ili odlaze odavde, bježeći od pukog ”odrađivanja” posla:

”Što se tiče problema svršenih studenata, kada si na akademiji brineš jedino o zadacima  koji ti se postavljaju. Kako da se uradi scena, monolog i tako dalje. Četiri godine školovanja neguje se (kako ko) stvaralački proces, da ne kažem umetnički. Živiš u jednoj bajci (lepoj doduše) i veruješ da je sve moguće promeniti. Tako, naravno i treba da bude. Dok si na akademiji, ne možeš da poveruješ da postoje starije kolege koje ti govore da su ulogu „odradili“ , da pristupaju igri kao običnom poslu, jer treba prehraniti decu, platiti ratu kredita, vratiti dug…  Međutim, kad prestaneš da budeš student, onda vidiš kako je zapravo, pa ti sve do tada nerazumljivo, postane razumljivo. Mislim da postoje dve najizglednije krajnje tačke za svršene studente: Ili će se utopiti u kolotečinu, zameniti stvaralački proces „odrađivanjem“ ili će otići odavde. Naravno to se odnosi na krajnje tačke. Dok se do te tačke ne dođe, postoji vera, borba i šibanje sa vetrenjačama, koje će i posle dobrih batina ostati i dalje velike, nedodirljive vetrenjače.” – kaže Aleksandar, očigledno ne pristajući na komprosmise i ”odrađivanje” glumačkog posla.

Predstava ”Život oca Todora (ovog i onog sveta)” je prilično nekonvencionalna, bavi se problematikom koja se može lako povezati sa ”blaćenjem” crkve, pa se samim tim može nazvati alternativnim pozorišnim činom. Aleksandar govori i o komercijalizaciji pozorišta ali i o društvenoj kritici u pozorištu:

”Danas su komercijalne predstave sve češća pojava. Cilj komercijalne predstave je da bude isplativa. Uspešnost takve predstave je da ima što više prodatih karata. Oni koji prave takve predstave i oni koji u njima igraju, najčešće pristaju na to iz „nestvaralačkih“ pobuda. Naravno, treba nešto i zaraditi, ali svakim kompromisom koji napravimo sa svojim  „darom“, otkidamo deo sebe i rizikujemo da dođemo u situaciju kada više nećemo biti u stanju da prepoznamo ni ko smo, ni zašto izlazimo na scenu… Igrajući ulogu iz pripovetke koju je napisao jedan genije kakav je Momčilo Nastasijević, imao sam tu čast da makar na trenutak proživim u svetu poezije. Kritika Nastasijevića upućena je ljudskom karakteru. Svaki čovek je sklon greškama, međutim trebalo bi prvo svoje da spozna pa tek onda o tuđim da se brine.”

Za kraj razgovora sa Aleksandrom Rostanovićem, on je podjelio svoje utiske sa ”Kao festivala”:

”Festival ”Kao festival” je nešto veoma pozitivno, obećavajuće i ovakav vid angažovanja treba podržati na svaki mogući način. Ljudi na ovim prostorima nemaju potrebu za kulturom. Čini mi se da je to jedan apstraktan pojam kome se „kao“ teži, a u stvari ni ne znamo šta to znači. Umetnost je vezana za duh, i pozorište, galerije, muzeji i ostale institucije i postoje da bi ljudi posmatrajući stvaralaštvo i sami dobili impuls da stvaraju. U Trebinju je stvoren jedan festival od strane ljudi koji na svoju stvaralačku prirodu nisu zaboravili. Zahvaljujem se ovom prilikom celom organizacionom timu na pozivu, a pogotovo svojoj koleginici sa klase Milici Dimitrić. Želim im puno sreće i da istraju. Ne sumnjam da će trebinjska publika (i ne samo trebinjska) održati i podržati trud ljudi koji i dalje veruju da se vredi žrtvovati.”

Dakle, spuštena je zavjesa na prvi ”Kao festival”. Kritike koje sam napisao u prvom izvještaju, a vezane za slab odziv publike, su izgleda urodile plodom, pa su druge i treće večeri organizatori morali dodati koju stolicu. Daleko je to još uvijek od sportske dvorane, ali mora se priznati da je ”Sunčana kapija” napravila korak od nekoliko milja, a očekivanja će već od sljedeće godine, zasigurno biti veća.

Jedina dama među osnivačima ”Sunčane kapije”, Milica Dimitrić, za čitaoce portala ”Moja Hercegovina”, podjelila je svoje utiske sa prvog ”Kao festivala”:

”Kao tren da je prošlo, tako nam se čini. Od samog starta u kom je to KAO imalo težinu jer ne znadosmo da li ćemo uopšte uspjeti u namjeri da festival upriličimo došli smo do toga da je KAO sinonim za uspjeh. Osjećamo da nam je prvi korak itekako odvažan, ali i uspješan bio. To su potvrdili glumci koji su na naše pitanje da li im je sve ok i u redu odgovor bio: “Ma dajte ljudi, osjećamo se na vašem festivalu kao glumci”. Reklo bi se da smo ih ugostili onako kako je red. A onda je i publika u drugoj i trećoj večeri dala takođe svoj sud za naš rad. Učinili su to svojim prisustvom. Hvala glumci, hvala publiko. Sve ste sem KAO!

Sad ćemo, mi ekipa ”Sunčane kapije”, da predahnemo koji dan dok ne uđemo u nove radne pobjede. A biće ih jer tek smo vam otškrinuli našu sunčanu kapiju. Kao što smo već napominjali bavićemo se raznim oblicima i bojama kulture i umjetnosti, a vi ostanite uključeni i pratite naše buduće korake.”

Ekipi koja stoji iza ”Kao festivala” želimo mnogo uspjeha obojenog  raznim bojama i u svim oblicima njenog veličanstva umjetnosti!

Igor Svrdlin

 

Autor