Trebinjac Drago Vico – život među granicama

Nedaleko od trebinjskih Zubaca, između dvaju državnih granica, u selu Poštirovnik, u staroj kućici na osami, potpuno sam živi 78-godišnji Drago Vico. Najbliže komšije od njega su udaljene kilometar, ali ga ipak obilaze. Osim njih, obiđu ga i lovci, ali i vukovi i medvjedi. Život ovdje posebno je težak zimi, a uvijek je najteže, kaže Drago, onom ko je sam.

drago_vico9_mojahercegovina
Drago Vico (FOTO: Moja Hercegovina)

Do Dragove kuće dovezli smo se makadamskim putem koji je prije više od 35 godina svojim rukama napravio njegov rođeni brat. Nekada je ovo bila samo konjska staza, a ni danas teren nije baš pristupačan za automobile. Kao pravi domaćin, Drago nas dočekuje pred kućom. Vedar, nasmijan i srdačan.

Mnogo manje gostoljubiv bio je njegov šarplaninac koji je iz tora sa ovcama ljutito lajao na nas.

sarplaninac_mojahercegovina
Dragov vjerni čuvarkuća

Ovaj vjerni čuvarkuća nije baš blagonaklon prema neznancima, jer takvi ovuda ne prolaze tako često. Kao, uostalom, ni znanci. Najbliže kuće udaljene su oko kilometar, a Drago kaže da mnogo voli da se sastaje sa komšijama.

– Nisam nikad imao svađe ni s kim živim. Volim da se sastajem s komšijama. Odem i ja kod njih. Odem tamo kod Vučurevića, odem tu i u Sitnicu, ođe, kod nekije Lalića, pa tu kod Spaića, pa dođu i oni, i tako. Naljegu i lovci, kad idu u lov, svrnu – objašnjava nam Drago.

drago_vico4_mojahercegovina
Drago: Nikad nisam imao svađe ni s kim

Pred malenom kućom, koju je prije više od 200 godina napravio Dragov prađed, sve je toplo i skladno. Tu je odrena od vinove loze, dvije stolice i stočić pod suncobranom, ogledalo i uredno posložen pribor za brijanje, cvijeće, voćke… Pod lastavicom, iznad prozora, suši se luk.

susenje_luk_mojahercegovina

Malo se pognemo pri ulasku u kuću, što zbog malenih ulaznih vrata, što iz poštovanja prema ovoj građevini koja je uspjela da ostane uspravna dva vijeka. Drago nam otkriva da je za sve to vrijeme na njoj promijenjen jedino krov. Unutra nas je dočekalo pucketanje vatre i toplina seoskog doma.

Ljeta su ovdje lijepa, kaže Drago, jer nema velikih vrućina, ali kad zima stegne, nije joj se lako oteti.

Zimi kad zametne snijeg metar, nikako je ovdje. Moreš osvanuti mrtav, niko te ne vidi, bio ne bio. Bio je neke godine metar snijeg, nisi mogao izaći do puta nikako, da boga daš. Stajao je snijeg 15 dana, kasno su došli da grću. Ne moreš nikud. Srećom, imao sam lijekove za pritisak visoki, donosio mi Vojin na Sitnicu. Nisam nigdje mogao, jedino do štale malo – priča Drago za „Moju Hercegovinu“.

drago_vico7_mojahercegovina
Drago: Zime u Poštirovniku su teške

U grad silazi triput mjesečno, uglavnom po namirnice, ali ima i svoje proizvode.

Komšija dođe autom po mene, pa idemo skupa u grad. Imam malo ovaca, koze i kravu. Pravim pomalo sira. Sadim malo kupusa, malo krtole, svega po malo, i to je to. Ima dosta posla oko toga. Vjeruj ti meni da ne bi dvojica stigla – priča Drago za „Moju Hercegovinu“.

Baš zbog toga je, kaže, zauvjek i ostao na selu. Nije htio da napusti sve oko čega je godinama vrijedno radio. Penziju, stoga, nema. Prima samo socijalnu pomoć. Zdravlje ga, srećom, dobro služi i veoma je vitalan.

drago_vico8_mojahercegovina
Drago ispred svoje kuće

“Teško onom ko je sam”

Osim ljudi, kod Draga povremeno svraćaju i neobični gosti – vukovi i medvjedi.

– Lanjsku godinu, vjerovala ili ne, u 9 sati noći došao je tu. Presvrnuo kučak, čujem viku, noć, 9 sati, čujem ja. Upalio ja svjetlo vanka kad čujem ker ide, odovuda laje, ne smije dalje, a on odonuda i uperio vako, baca kamenje. A ja viči, lupaj u jednu lamu, i ode tamo. Sve je bac'o kamenje za ovijem kerom. Ogromni je bio, o-gro-mni! Eto ti! Neki je bio prevrn'o i čele Radu gore – prisjeća se Drago.

drago_vico5_mojahercegovina

I vukovi, kaže, dolaze.

– Boga mi, tuda su zaklali dosta brava. U mene nije. Brani ovi ker ovo nešto malo tuda. I divljih veprova ima, dolaze tu – priča Drago.

Zbog toga mu, ističe, nije baš svejedno od kako je ostao da živi sam u ovoj kući na osami.

Nevjesta je živjela sa mnom. Evo, u oktobru će dvije godine da je umrla. Teže mi je, boga mi, da spremim da jedem nego sve ostalo da uradim. Jadno mi je bilo jedno godinu dana, a sad sam jopet navik'o, pa me nije, đavodnjo, strah. Nema više šta, đuturum sam, pa gotovo je, veliš, svakako – dodaje u šali.

drago_vico6_mojahercegovina
Drago: Nema više šta, đuturum sam, pa gotovo je, veliš, svakako

Pada mrak i već moramo da krenemo nazad u Trebinje. Drago nas ispraća do auta, brinući se da ponovo bezbjedno prođemo pored njegovog vjernog čuvarkuće. Rastanak jednako srdačan kao i dobrodošlica. Vraćamo se kući. Gledam u zalazak sunca koji se kao krv crveni na horizontu, a u glavi odzvanjaju Dragove riječi: Teško onom ko je sam…

drago_vico2_mojahercegovina
Drago: Teško onom ko je sam…
Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora