Nekada su se političke podjele u Republici Srpskoj prepoznavale po starim etiketama – patriote i izdajnici, režimski i opozicioni, strani plaćenici i domaći izdajnici. Danas je politički rječnik dobio dva nova pojma, uvezena iz Srbije zajedno sa političkim sukobima koji su ih iznjedrili. Sve češće se može čuti pitanje: ko su ćaciji, a ko blokaderi u Republici Srpskoj?
Iza tih riječi ne kriju se samo pogrdni nadimci, već čitavi politički narativi koji su za svega nekoliko mjeseci prešli put od društvenih mreža i studentskih protesta u Srbiji do skupštinskih rasprava, konferencija za medije i predizbornih obračuna u Republici Srpskoj.
Ironija je da je jedan od tih termina nastao sasvim slučajno. Dovoljna je bila jedna pogrešno napisana riječ – „ćaci“ umjesto „đaci“ – da se rodi politička etiketa koja će živjeti mnogo duže od transparenta na kojem se pojavila. Pravopisni lapsus postao je simbol, a simbol je ubrzo prerastao u oružje. Protivnici vlasti njime su počeli označavati one koje vide kao poslušne pristalice režima, ljude koji ne postavljaju pitanja, već dolaze kada ih neko pozove i aplaudiraju kada im se kaže. Jedna greška u pisanju tako je postala metafora za, kako tvrde njeni autori, grešku u političkom razmišljanju.
Nasuprot njima stajali su „blokaderi“. Taj izraz nije nastao iz slučajnosti, već iz političke strategije. Nakon tragedije u Novom Sadu i talasa studentskih protesta koji su uslijedili, blokade fakulteta, mostova i saobraćajnica postale su glavni oblik građanskog pritiska. Vlast i provladini mediji učesnike protesta počeli su nazivati „blokaderima“, želeći da u prvi plan stave posljedice njihovih akcija, a ne razloge zbog kojih su protestovali. Demonstranti su, međutim, tvrdili da nisu blokirali državu, nego pokušavali da deblokiraju institucije koje, prema njihovom uvjerenju, odavno ne rade svoj posao.
Kao i mnogo puta ranije na ovim prostorima, riječi su prestale da budu samo riječi. Pretvorile su se u oznake političke pripadnosti, način da se protivnik svrsta u unaprijed određenu kategoriju i diskvalifikuje prije nego što uopšte progovori. Pitanje je da li u Republici Srpskoj postoje „ćaciji“ i „blokaderi“, ko su oni i koje političko naelektrisanje imaju.
Novinar Vladimir Kovačević kaže za MojuHercegovinu kako je „ćaci“ teška nova riječ u rječniku srpskog jezika i označava veliku uvredu za ljude koji drže do obraza, časti i morala. Tako će jednoga dana – kada za to dođe zeman – biti i upisana u rječnik srpskog jezika. On dodaje kako je teško nekoga optužiti da je „ćaci“. Poštenima je to gore nego da im majku opsujete. Neki se, istina, tom titulom hvale.
„Nisam primijetio da se neki time hvale i sa naše strane Drine, ali sam siguran da mnogi baštine iste vrijednosti. Ćaci antivrijednosti. Možda se javno ne hvale titulom, ali mnogi javno podržavaju vrhovnog gospodara ‘ćacija’ sa desne strane Drine. Ako je za vlast i očekivano tako nešto, zanimljivo je da većina opozicionih lidera u Vrhovnog Ćacija gleda kao u boga. Oni koji i ne gledaju suzdržavaju se da javno osude ćacizaciju Srba. Rijetki su poput Nebojše Vukanovića koji je javno stao na stranu običnog naroda u Srbiji. Ostali ili podržavaju ili kalkulišu“, kazao je Kovačević.
Politički analitičar Tanja Topić kaže za naš portal da je matematika neumoljiva i da ona pokazuje da u Republici Srpskoj potoji daleko više „ćacija“ nego „blokadera“. Na braniku blokadera, dodaje ona, stoji ponosno jedan političar i njegov pokret i nema nikakve sumnje da ona pritom misli na Nebojšu Vukanovića i njegovu Listu za pravdu i red.
„Na toj listi se nalazi i jedan političar koji je pokušao da bude protiv ‘ćacija’. On je podržao studente, pa je smjesta pometen sa mjesta predsjednika stranke (gradonačelnik Teslića Milan Miličević, op.aut.). Možda je među blokaderima i više njih, ali oni mudro ćute i čekaju rasplet. Posebnu kategoriju čine oni koji su unutar političkog sistema Republike Srpske, a to su blokaderi, ali su ‘ćacijevci’ po sentimentu Beograda“, tvrdi Tanja Topić.
U Republici Srpskoj kao „ćaci“ najčešće su označene pristalice SNSD-a i stranaka vladajuće koalicije, politički aktivisti koji bespogovorno brane odluke vlasti i internet botovi i organizovani komentatori koji promovišu stavove vlasti. Pod „blokaderima“ se danas uglavnom podrazumijevaju pojedine frakcije opozicionih stranaka koje insistiraju na protestima i vaninstitucionalnom pritisku, građanski aktivisti koji organizuju okupljanja protiv vlasti i političari i javne ličnosti koji podržavaju protestni model političke borbe razvijen u Srbiji.
Igor Kabala iz Centra za životnu sredinu kaže kako se svojevrsna „dijagnoza“ po pitanju „ćacija“ i „blokadera“ može postaviti i na osnovu pisanja pojedinih medija. Interesantan je u tom kontekstu, dodaje on, slučaj Vrbasa, odnosno njegovo prekopavanje i preoravanje. Kalaba kaže kako zaposlene u Centru RTRS i ATV svakih 15 dana zovu na gostovanje, dok BN TV to nije uradio nijednom. I ne samo da ih nije zvao, već su imali uključenja uživo sa „prelijepog Vrbasa“ sa bagerima i kamionima koji se voze kroz korito…
„Ali takvi RTS, ATV i BNTV su veoma složni u čuvanju leđa SNS-u. Oni ništa negativno ne prenose protiv trenutne vlasti u Srbiji, a u isto vrijeme ministri iz trenutne administracije su redovni gosti na njihovim emisijama sa neskriveno pristrasnim voditeljima i jasno dogovorenim pitanjima“, kaže Kalaba.
Među političarima je, tvrdi on, ista situacija. Svi se otimaju i grizu za sitne kosti, ali kada vođa čopora dođe, zna se kome idu bubrezi, džigerica i kvalitetno meso. Na društvenim mrežama se gomila komentatora, analitičara i „analitičara“ ponašaju poprilično slično, s tim da postoje i oni koji uglavnom izbjegavaju sukobe te vrste, pa se drže suzdržano i poprilično profesionalno, valjda bivajući oruđa za umjerenije.
„Da se vratimo na političare i to imenom i prezimenom – Vukanović i dio ljudi oko njega, koji nisu u stranci, već samo na listi, otvoreno su kritikovali vlast u Srbiji. Isto je, koliko se sjećam, uradio i Milan Miličević, pa mu se uglavnom gubi svaki trag. Ne sjećam se da li je policijska istraga i hapšenje pokrenuta prije ili nakon te podrške, ali sigurno nema veze sa tim“, istakao je naš sagovornik.
U Srpskoj, dodaje on, postoji ogromna većina nacionalno ostrašćenih političara koji bi krv dali u odbrani svete zemlje srpske, posebno Kosova, ali ih ni najmanje ne interesuje to što se ta srpska zemlja ilegalno kopa i izvozi iz Bukove Kose. Postoje i načelnici malih opština koji ubijaju u pojam svoje građane, a većinu vremena provode u stanovima u Banjoj Luci.
„Postoji ujedinjen politički blok koji sada obožava Trampa i Ameriku. Postoji podrška Izraelu koju neću ni komentarisati. Postoji i ruski Egziperi i predsjednik partije koji utvrđuje da li je policija prekršila ovlašćenja. Ima svega, samo ‘blokadera’ nema. Imamo par političara koji su koliko-toliko dosljedni, imamo aktiviste koji su još dosljedniji, ali su pretrpani poslom. Nema ujedinjenog fronta“, smatra Kalaba.
Novinar Dragan Maksimović za MojuHercegovinu ističe kako ove dvije riječi u Republici Srpskoj više nisu samo opisi određenih grupa ljudi, nego predstavljaju političke etikete kojima dvije suprotstavljene strane pokušavaju delegitimisati jedna drugu. U tom smislu, „ćaci“ označavaju navodno slijepu odanost vlasti, dok „blokaderi“ sugerišu politiku protesta, blokada i vaninstitucionalne borbe.
„Oba termina imaju izrazito pejorativno značenje i služe više kao sredstvo političke propagande nego kao precizni politički pojmovi. Mislim da je svima jasno ko su ‘ćaci’: to su oni koji ujutro misle jedno, popdne drugo, koji nikada nemaju svoje mišljenje, kojima stranka ili stranački šef određuju kako će da misle i šta će da govore. Ima li blokadera? Tek treba neko da nas ubijedi da je zaista to“, kategoričan je Maksimović.
