Sociolog Jovana Petković iz Gacka: Ako se ne promijenimo naše društvo nema šanse

GACKO – Sa sociologom Jovanom Petković iz Gacka smo secirali društvo u kome živimo u potrazi za lijekom koji će ga ozdraviti. Kako se kao građani, a kako kao roditelji snalazimo, da li je saosjećanje zaboravljena kategorija, kakve su nam generacije koje dolaze i ima li mjesta za optimizam samo su neka od pitanja na koja smo potražili odgovor. Ova mlada profesorka smatra da ukoliko se ne počnemo mijenjati odmah, nemamo mnogo razloga za optimizam. Izlječenje društva vidi u porodici.

Jovana Petković (Foto: Moja Hercegovina)
Jovana Petković (Foto: Moja Hercegovina)

Koje su, po vašem mišljenju, osnovne karakteristike društva u kome živimo?

Sociolog Urlih Bek današnje globalno društvo naziva društvom rizika. Slažem se sa tim. Smatram da je današnje društvo nestabilno, narušava demokratske principe, koncentriše ekonomsku i političku moć u rukama malobrojne elite i društvo u kome dolazi do degradacije vrijednosnog sistema.

Ako bih taksativno izdvajala karakteristike društva, pa se bazirala na tri osnovne sfere: političku, ekonomsku i kulturnu, moglo bi se reći da u politici vlada makijavelistički pristup u kome cilj opravdava sredstva.

Prisutna je i pseudodemokratija, odnosno demokratija koja postoji u teoriji, a čiji se principi u praksi narušavaju. Na sceni je i jedna partiokratija. Mladi se žale da ne mogu dobiti posao ako nisu članovi partije. Poslovni ljudi ne mogu računati na poslove ako nemaju partijske konekcije. Tu su i mediji, koji su, umjesto slobodni i bez cenzure, pod uticajem političkih partija.

To je i društvo jedne nestabilne ekonomije koju prati urušavanje privrednog sistema, porast nezaposlenosti i sve veći jaz između malog broja bogatih i mnogobrojnih siromašnih.

U kulturnoj dimenziji dolazi do degradacije vrijednosnog sistema. Napuštaju se tradicionalne vrednosti, naglasak je na individualizmu i hedonizmu, a u društvu slabi socijalna kohezija što se manifestuje kroz slabljenje prijateljskih, komšijskih, rodbinskih, veza.

Kako se u svemu tome snalazi pojedinac?

Pojedinac je danas izgubljen. Ranija podrška od društva je izgubljena, prepušten je sam sebi. U takvoj situaciji gomilanja nezadovoljstva, frustracije, on se otuđuje od drugih ljudi, udaljava se od fundamentalnih vrijednosti. Tako izgubljen, okreće se materijalističkim, hedonističkim vrijednostima.

S obzirom na to da društvo ne daje sigurnost i ne nudi izvijesnu perspektivu, pojedinac zauzima neprijateljski stav prema društvu, nezadovoljan je i sa nepovjerenjem prema društvenim institucijama. Odgovor na takvo stanje može biti dvojak. Sa jedne strane imamo one koji zapadaju u letargično stanje, pasivni su, povlače se, a, sa druge strane, imamo pojedince koji svoje nezadovoljstvo pokazuju tako što pribjegavaju devijantnom ponašanju.

Nemali broj onih koji se bave analizom društva tvrde da je građanin danas ustuknuo pred podanikom. Da li se slažete sa tim i gdje pronalazite korjene takvog ponašanja?

Iako demokratija zahtijeva aktivne građane, nažalost, kod nas je primjetno odsustvo građanske inicijative, odsustvo kritičkog mišljenja. Prisutna je dominacija podaničke nad participativnom političkom kulturom koju, u suštini, demokratski sistem zahtjeva. Podanička politička kultura od pojedinca traži da bude poslušnik, javlja se strah od vlasti, u strahu od sankcija sve je veći strah da se slobodno i javno iznese mišljenje. Jedna od posljedica je i činjenica da glasanje gubi na svojoj tajnosti. Ukoliko ne glasamo za poželjnu opciju, ugrozili smo svoju ili sigurnost nekog od članova porodice. Takođe, danas se istina mnogo ne cijeni. Malo je onih koji žele da čuju istinu. Put ka uspjehu danas je podaništvo, poltronstvo i podilaženje.

Urušavanjem obrazovanja uništava se društvo

Ono što je dovelo do urušavanja obrazovnog sistema je pojava privatnih škola i fakulteta koji mladim ljudima pokazuju da mogu da dobiju diplomu bez rada i učenja. Kad pitam učenike da li bi radili neki posao bez znanja, ali sa diplomom, gotovo svi kažu da bi se prihvatili toga. Zadrška možda postoji samo kada je riječ o medicini. To nam pokazuje koliko je naš sistem vrijednosti urušen.

Nudi li sociologija rješenja i gdje se krije put oporavka?

Kao što ni medicina ne može sama u borbi protiv bolesti organizma, tako ni sociologija ne može sama u borbi protiv anomalija u društvu. Sociologija može da da ponudi ideje, neke perspektive, ali, da bi se one realizovale, mora postojati podrška sistema.

Smatram da je potrebno krenuti od mikro plana. Neophodno je da se mi kao pojedinci promijenimo, a ključnu ulogu u tome treba da ima porodica. Ako vaspitamo generacije koje dolaze u duhu tradicionalnih fundamentalnih vrednosti kao što su umjerenost, pravda, poštenje. Da te vrednosti putem socijalizacije prenesemo na članove društva, pa će oni, kada zauzmu određene pozicije u društvu, težiti pravednosti, a ne pohlepi i materijalističkim vrijednostima. Potrebno je modifikovati sistem obrazovanja koji se urušava. Politika, po meni, mora da se vrati na neki antički ideal, da ne bude tako odvojena od etike. Da biste bili dobar političar, nekada je bilo važno i da budete dobar čovek. Danas to nije slučaj. I kada takvi ljudi dođu na pozicije imamo opšti problem u društvu. Posljedice takvog stanja mogu da budu katastrofalne. Dakle, krenuti od izmjene pojedinca, njihovih odnosa, vrijednosti i to prenositi na makro plan.

Ima li porodica snage za to budući da se i sama nalazi u krizi?

Porodica je u veoma teškoj situaciji. Roditelji su opterećeni brigom i nastojanjima da obezbijede egzistenciju da nemaju vremena za kvalitetnu komunikaciju sa decom. Ne podstiču kritičko mišljenje kod njih, već im prenose konformističke vrednosti, da se mire sa postojećom situacijom. Porodica mora da pronađe snagu i vrijeme da razgovara sa djecom. Gacko je još uvek pod uticajem tradicionalnih vrijednosti, ali može da se uoči da je empatije sve manje. Ona sve više postaje lažna. I kad pomažemo ljudima to je zato što se to očekuje od nas, a ne zato što to istinski želimo. Mislim da je do toga dovela činjenica da smo preopterećeni i prezasićeni patnjom, što ličnom, što patnjom ljudi oko nas. Najveći problem u našem društvu je pohlepa i pretjerana okrenutost materijalističkom.

Ima li mjesta za optimizam?

Lično, nadam se da će biti bolje. Ako ocjenjujem stanje kao sociolog, smatram da je situacija krajnje neizvijesna. Ukoliko se ne promijenimo, društvo, dugoročno posmatrano, nema neke šanse da uspije. Smatram da će doći do jednog sveopšteg kolapsa ukoliko odmah ne krenemo sa izmjenama od mikro ka makro-planu.

Budući da predajete u srednjoj školi kako biste ocijenili generacije koje dolaze? Imaju li ideale, stremljenja?

Ove nove, tzv. gugl generacije, vaspitane su u sistemu tranzicije kada tradicionalne vrijedosti iščezavaju, a nove vrijednosti još nisu profilisane. Vaspitane su u duhu materijalizma koji malo prostora ostavlja za sve ono što seže izvan sfere ličnog interesa. Plašim se da te mlade generacije nemaju mnogo volje da ovaj svijet mijenjaju nabolje. Nove generacije imaju sve manje ideala, a ukoliko ih i imaju oni su uglavnom pogrešni, a to je težnja za bogatstvom do kojeg treba doći na lak način koji ne zahtijeva kreativnost i unošenje mnogo rada i energije. Etabliran je još jedan ideal, a to je biti večno mlad. Više stavljaju akcenat na to pojavno, estetsko. U takvoj situaciji sve je roba koja se može kupiti, a to nikako nije dobro. I tu je ključna uloga porodice.

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora