Rade Likić: Sevdah i jadi Pešutove Mare

Jedna tašlihanska priča

Trebeviću, visoka planino,
s tebe mi se vidi Sarajevo
i sva sela oko Sarajeva;
na čaršiji dućan do dućana
i mejhana pokraj Tašlihana,
gdje se kupe dične Sarajlije,
u njoj služi Pešutova Mara.
Na njoj koša od stotinu groša,
anterija, trista madžarija,
ispod toga dva nova fistana,
jedan mavi, što bekrije mami,
drugi žuti što hanume ljuti.

Kao da vidim sarajevske bekrije, uz zvuke saza, čašicu mehke šljive, kako pijanim i unjkavim glasovima tiho pjevaju ovu sevdalinku spjevanu u čast ljepote Mare, kćeri starog sarajevskog trgovca i mehandžije Petra Pešuta. Zamišljam ih poput Mustafe Madžara, Ale Đerzeleza i zlehude braće Morića kojima plast sijena osvjetljava teferič dok izgaraju u fatalističkom dertu.

Izgleda da je još jedna mnogo poznatija sevdalinka “Dunjaluče golem ti si” ili “Braća Morići” takođe spjevana u čast ove slavne sarajevske tašlihanske ljepotice. Tako su bar govorile Marine bratične šesdestih godina prošlog vijeka rodbini iz Ljubinja. A i ima smisla. Kao da je prvi dio pjesme u kome se nabrajaju sarajevske mahale i spominje lijepa Mara pridodat dertli baladi u huncutli braći Morićima koji su živjeli bar stotinu godina ranije od ljepotice Mare.. To je ona pjesma što je Pepi Laković uz zvuke gitare pjeva u filmu Otac na službenom putu, dok nekada mrgudni i asocijalni a danas komični Mustafa Nadarević razbija čaše od glavu.

Nije Mara Pešutova ostala samo u sevdalinkama. Nije ona poput mnogih, imenom samo znanih ljepotica ostala upamćena u bolnim ašik pjesmama. Izdanak čuvene sarajevske porodice Pešuta, Mara, ispisala je životnu priču, tako sličnu a opet različitu na svoj način i tragičnu, poput drugih priča srpskog građanskog sloja u Bosni i Hercegovini. Ti slojevi nastali po mahalama bosanskih gradova tokom 16. i 17. vijeka, upamtili su i vrijeme straha, kad se kao što bi rekao Andrić “zatvori čaršija” i vrijeme sticanja i emancipacije kada su izdanci ove srpske aristokratije donosili dah nekog civilizovanog zapadnog svijeta u učmale i memljive bosanske kasabe. Pamte oni i rušilačke pogrome i šikanirke posle Vidovdana 1914. Pamte i aradske i dobojske kazamate kao što pamte i pakleni vrtlog Drugog svjetskog rata kada je definitivno taj srpski građanski sloj doveden do uništenja i degradacije. Nisu takvim porodicama potrebni scenaristi, scenografi, dramaturzi i režiseri da postave na daske ili snime predstavu o njima. Život i istorija su se postarali za to.

Marin otac Petar Pešut rodio se 1829. u selu Gradac kod Ljubinja. Njegovi rođaci, gradački Pešuti pričali su da je put Sarajeva otišao kao nejaki momčić od jedva deset ljeta ne mogavši više trpiti nevolje koje mu je zadavala maćeha. Koliko ima istine u ovim tvrdnjama, nije mi poznato, ali mi je znano zahvaljujući nekim sarajevskim ljetopisima da je Petar prvo bio pomoćnik u trgovini bezdjetnoga tašlihanskog trgovca Gavre Jelića, porijeklom Trebinjca, poslije čije smrti je naslijedio posao. Bavio se trgovinom, organizovanjem trgovačkih karavana a otvorio je i mehanu kod Tašlihana. A Tašlihan je bio posebno mjesto u istoriji sarajevskih i prekodrinskih Srba. Ovaj vakuf Gazi husref bega bio je nacionalni emancipatorski stub srpskog naroda. U Tašlihanu se stvarao sloj srpske trgovačke čaršije više od dva vijeka. Tašlihanci ujedinjeni oko Tašlihana gdje su se nizale njihove trgovačke radnje i oko Crkve svetog arhangela Gavrila još 1713. godine, pisali su patrijarhu pećkom Mojsiju Rajeviću kako se i oni izjednačuju sa “ostalim narodima i zemljama našeg jezika srbskoslovenskago”., kao u inat sarajevskim pseudoistoričarima koji vele da su Srbi izmišljeni od strane Vase Pelagića krajem 19. vijeka.

Ali da se vratimo pripovjesti o Mari Pešutovoj. Petar je oženio ćerku sarajevskog trgovca Hriste Nikolića i izrodio sa njom brojnu porodicu. Pored Mare koja je kao djevojka radila u očevoj mehani zabavljajući sarajevske bekrije i sevdahlije imao je i sina Jovu, čuvenog trgovca i hotelijera, besprjekornog nacionalnog radenika kojeg je Vladimir Dedijer proslavio u svom monumentalnom djelu Sarajevo 1914. koje je najspektakularnija knjiga o fatalnim hitcima Gavrila Principa. Po Dedijeru, Jovo Pešut nije dao da Gavrila upišu u vojnu školu jer za Boga miloga, kako će jedno srpsko dijete služiti vojsku okupatora, te tako Gavrilo završi u trgovačkoj školi gdje je imao vremena da se uznosi nacionalnim idejama a ne dođe pod strogu pasku austrijskih kaplara i narednika, besciljno vršeći obuku u egziciru i ratnim vještinama jedne moralno srušene i degradirane carevine čije se vrijeme postojanja bližilo kraju. Jovo Pešut držao je jedan od pet sarajevskih hotela. Miljenko Jergović u svojoj hronici o sarajevskim ugostiteljima bilježi:” U Kralja Petra 57 hotel je Imperijal, koji drži gazda Jovo Pešut, stari sarajevski handžija, krčmar i ugostitelj. To je mjesto bez reputacije. O drugima se govori svašta, loše ili dobro, ispredaju se legende o sobama u Evropi i o stjenicama kod Bakovića, a o Imperijalu se ne govori ništa. Za šnajdera ili šustera bilo bi to pogubno, ali je za hotelijera ili handžiju dobro. Čudo su oni koji su izbjegli da ih ovaj grad za života ogovara. Takvi su spašeni i od svake druge nevolje.”

Ipak ni Jovo ni njegova sestra Mara nisu spašeni drugih nevolja kako je napisao Miljenko. Jovo će tokom Prvog svjetskog rata biti interniran a u Drugom svjetskom ratu ustaše će ubiti njegovog sina Peru. Sa Marom, život će se još surovije poigrati. Kada je Mara rođena i kada se udala za Ristu Besearovića nije mi poznato, ali iz dokumentacije znam da je 1889 rodila sina Savu, potonjeg čuvenog sarajevskog advokata. Savo potomak dvije ugledne sarajevske porodice na tragičan način skončaće svoj život. Kao izdanak posebnog sloja prečanskih Srba, onog gradskog koljenovićkog, studirao je pravne nauke u Beču a potom i u Zagrebu, gdje će se svojim usudom zbližiti sa budućim poglavnikom monstruozne Nezavisne Države Hrvatske. Šta ih je zbližilo ko će znati. Miljenko Jergović na parodičan način bilježi: “… ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica.”

Nesrećne 1941. godine, život za sarajevske Srbe euemistički rečeno bio je težak. Ubistva, internacije u logore smrti postali su svakodnevnica. Neki izvori tvrde da je put Zagreba, u posjetu svom školskom ahbabu Poglavniku, krenuo i Savo Besarović, navodno da kod njega interveniše za neke sarajevske Srbe. Pavelić ga je srdačno dočekao, možda su u razgovoru spominjali i evocirali uspomene na svoje mladalačke dane kurtoazno se smješeći dok se u toj kreaturi od države dešavao nezapamćeni progon Srba i Jevreja. Valjda je Savo uspio spasiti neke uhapšene Srbe ( brata od ujaka Peru nije) ali će vječita nepoznanica ostati zašto je prihvatio ponudu da uđe u Hrvatski sabor a kasnije da postane i ministar u Vladi NDH. Možda je morao, a možda je i mislio da će tako više učiniti za svoj narod. Međutim učinio je fatalnu grešku koja će ga 1945 koštati glave. Bilo je nekog dostojanstva u smrti Save Besarovića. Nije poput ostalih dužnosnika NDH kokšarski pobjegao, nego je sačekao pobjedničku partizansku vojsku i mirno se, svjestan sudbine, predao novim vlastim. Posle sudskog procesa osuđen je na smrt i obješen 10 septembra 1945.

Da li je lijepa Mara živa dočekala smrt svoga sina Save nije mi poznato. Na starom srpskom groblju nisam uspio naći grobnicu Besarovića. Nedaleko od kapele vidovdanskih junaka je Pešutova porodična grobnica. Na njoj piše da je stari Petar umro 1899, a da je Jovo dočekao završetak Drugog svjetskog rata i umro 1948. Kakva je to bila duhovna kalvarija za Jovu Pešuta, koji je kao dokazani srpski nacionalni radnik morao gledati usud svoga sestrića Save, ne može se ni zamisliti.

Nestaće Tašlihana, vlasti su mu došle glave. Utonuće u zemlju i stari spomenici u sjenci kapele vidovdanskih junaka, o Savi će se vjerovatno baviti istoričari u svojim zaludnim mnenijima ali vjerujem da će se pjesma o lijepoj Mari, isto kao što sam ubjeđen da je to pjesma o njoj i dalje pjevati:

Dunjaluče, golem ti si.
Sarajevo, seir ti si.
Baščaršijo, gani ti si.
A Vratniče, gazi ti si.
Oj Bistriče, strmen ti si.
Ćemalušo, duga ti si.
Latinluče, ravan ti si.
Bezistane, mračan ti si.
Tašlihanu, širok ti si.
L’jepa Maro, l’jepa ti si,
dosta si me napojila
od dušmana zaklonila.

Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora