Aleksa Kovačević – od junačkog Nevesinja do olimpijskih visina

Malo je ljudi u našoj istoriji o kojima se toliko pričalo i koji su bili toliko popularni, a da su danas gotovo potpuno zaboravljeni i skrajnuti, kao što je to slučaj sa Aleksom Kovačevićem. Ovaj kršni Nevesinjac, bio je jedan od najpopularniji sportista Jugoslavije, o kome je tadašnja štampa pisala hvalospjeve i bajke. Čovjek koji je više od 15 godina bio rekorder Jugoslavije u bacanju kugle i koji je u toj disciplini imao zapažen nastup na olimpijadi u Berlinu. Pisao je pjesme na koje se pozitivno osvrtao i veliki Slobodan Jovanović. Bio je u pravom smislu oličenje antičkog junaka. Sportista, pjesnik, a kada je zatrebalo i ratnik.

aleksa-kovacevic-1

Aleksa je rođen 1910. godine u nevesinjskom selu Grabovici od oca Janka i majke Milice (djevojački, Kapor). Bila je to brojna porodica. Janko i Milica imali su desetoro djece, od kojih je 6 preživjelo, Spasoje, Mile, Andrija, Kosa, Milka i junak naše pripovjesti Aleksa.

Njegove najranije uspomene bile su mučne. Mnogo hercegovačkih Srba internirano je u austro-ugarski logor u dalekom rumunskom Aradu, tokom Prvog svjetskog rata, među njima i Aleksin otac Janko.

Majka Milica sa teškom mukom prehranjivala je brojnu porodicu, jer su im šuckorske bande opljačkale skoro svu stoku. Aleksa se sa simpatijama sjećao bogatog komšije, Đure Bratića, povratnika iz Amerike, koji je mnogim porodicama tokom rata iskreno pomagao.

Otac Janko vratio se negdje pred kraj rata iz internacije, a u prvim danima slobode, Aleksa je krenuo u školu.

Osnovna škola je za njega bila i prva atletska škola. Tu se prvi put nadmetao sa vršnjacima u raznim sportskim seoskim discpilinama. Ubrzo je Aleksa zapažen zbog svoje snage i brzine. O njemu se počelo pričati po cijelom nevesinjskom kraju. Lako je u bacanju „kamena sa ramena“ na kraj izlazio i sa nekoliko godina starijim mladićima.

Prvu pobjedu  na nekom seoskom takmičenju odnio je na Donjoj Trusini prilikom priredbe organizovane u čast otvaranja škole u tom selu. Ređale su se pobjede u Biogradu, Fojnici, Kolešku… U dobi od nepunih 17 godina, Aleksa Kovačević, postao je  neprikosnoven bacač kamena u svom zavičaju.

Po sopstvenom priznanju bio je nemirno dijete i još nemirniji mladić.

„Otac me je grdio što slabo radim. Učitelj, što sam slabo učio. Sveštenik me je pak grdio, jer sam prije završetka božije službe, započinjao razna nadmetanja u porti crkve. Žandari su mi često prijetili da će me ošišati do glave zbog nestašluka“ kazivao je Aleksa u svojoj biografiji.

„Sve je to promjenio Soko!“

Čedo Milić, jedan od najpoznatijih pripadnika, organizatora i misionara Sportskog viteškog udruženja “Soko” osnovao je sokolske čete po cijeloj Hercegovini. Aleksa Kovačević odmah je postao član grabovičke sokolske čete koja je bila jedna od najboljih u Hercegovini, ponajviše zahvaljujući njemu. Aleksa je često isticao vaspitni i moralni uticaj kojem je članstvo Sokola bilo podvrgnuto.

Na sokolskom sletu u Beogradu, 1930. godine, Aleksa je osvojio prvo mjesto u bacanju kugle. Tu manifestaciju će pamtiti po tome što ga je Čedo Milić predstavio lično kralju Aleksandru Karađorđeviću, na što će biti ponosan cijelog života.

Aleksa baca kuglu
Aleksa baca kuglu

Nekako, odmah poslije tog takmičenja, otišao je na odsluženje vojnog roka u Karlovac. Već je bio poznata ličnost u sportskoj javnosti, pa mu je, poslije par mjeseci, mentor Čedo Milić isposlovao dozvolu kod vojnih vlasti da ostatak vojnog roka proveda na sokolskim pripremama za veliki svesokolski slet što se trebao održati u Pragu.

Na tom najvećem sokolskom takmičenju održanom 1930. godine, Aleksa se okitio vijencem pobjednika i postao prava sportska zvijezda u otadžbini.

Po povratku iz vojske, u Grabovicu su počela dolaziti pisma raznih atletskih klubova Trojedne kraljevine, koji su Aleksi obećavali odlične uslove i novac samo da postane njihov član,  ali, on je to uporno odbijao ostajući vjeran “Sokolu” i  njegovim idealima.

Onda, negdje 1932. godine, Aleksin najmlađi brat Andrija, koji je pohađao osnovnu školu, donio je pismo adresirano na brata. U pismu je Jugoslovenski atletski savez pozivao mladog Nevesinjca da učestvuje na atletskom prvenstvu Jugoslavije koje će se održati u Zagrebu. Vijest se brzo pročula po Nevesinju i okolini, i uzbudila Hercegovce. Njihov Aleksa pozvan je da se bori sa nojboljim sportistima njihove otadžbine!

Otac Janko dao je sinu nešto novca i podjelio par savjeta. Obukao je okračalo odjelo kupljeno u Pragu prije nekoliko godina, spakovao nešto stvari u stari kofer i krenuo na daleki put. U Nevesinju mu je bogati trgovac Miho Lažetić, vidjevši odjelo na njemu, nudio da u njegovoj radnji izabere ono koje mu odgovara.

„Ti tamo ne predstavljaš samo sebe, već sve nas Srbe iz Nevesinja“ kazivao je bogati trgovac nudeći mu i popriličnu sumu novca. Aleksa je zbog svoje urođene skromnosti sve darove odbio sa zahvalnošću, mada je kasnije zažalio, naročito za novim odjelom.

Putujući vozom, tek je postajo svjestan svoje novinske popularnosti.

Negdje kroz Hrvatsku, slušao je nekog putnika koji je naglas čitao novine saputnicima.

„Evo piše da je u Hercegovini pronađen neki sportista, pravi monstrum koji će sutra učestvovati na prvenstvu u Zagrebu.“

Drugi putnik je dodao:

„Čuo sam, radi se o Aleksi Kovačeviću, on je toliko veliki da ne mogu da mu pronađu kuću u kojoj će stanovati.“

„Znam tog Kovačevića!“ uključio se treći neznanac.

„Gledao sam ga na plaži u Sušku. Spavao je na peškiru, dok su mu djeca skakala po stomaku. Probudio se tek kad je jedan doista krupan čovjek skočio na njega!“

Aleksa je u nevjerici slušao ovaj razgovor, nije mogao da dođe sebi od uzbuđenja. On jeste bio poprilično visok, ali ne pretjerano za jednog Hercegovca. Mnogo ih je viši od njega, a u tom Sušku nikad nije bio.

Problemi su nastali kada se javio organizatoru. Pošto su mislili da je nevjerovatno visok, našli su mu sportske patike par brojeva veće, koje su mu na takmičenju često spadale s nogu. Umor, velika očekivanja, a možda i neadekvatna oprema, učinili su da se  baš i nije iskazao koliko je sportska javnost najavljivala. Mada, učinio je nešto što nikom nije pošlo za rukom! Osvoji je bronzane medalje u sve četiri discipline u kojima je učestvovao: u bacanju kugle, koplja, diska i diska helenskim stilom!

Tom je  prilikom mladi Hercegovac obavio razgovore sa čelnicima atletskog kluba “Konkordija”, i zahvaljujući povoljnim uslovima koje su mu ponudili postao njihov član.

Već sljedeće, 1934. godine, na atletskom prvenstvu Kraljevine Jugaslavije, Aleksa je odnio pobjedu u bacanju kugle, postavivši novi jugoslovenski rekord. Na tom prevenstvu pobjedio je i u bacanju koplja.

Od tada redali su se samo trijumfi. Više puta je obarao državni rekord u bacanju kugle, 1936. dosegnuo je i magičnu granicu od bačenih 15 metara. Osvajao je i Balkanska prvenstva. Naročito se istakao na Balkanskom prvenstvu 1936. godine. To takmičenje je bila uvertira za Olimpijske igre u Berlinu. On  je na tom nadmetanju pobjedio favorizovanog predstavnika Turske, poslije čega ga je primio Ministar vojske i mornarice, Milan Nedić.

Na čuvenim olimpijskim igrama u Berlinu, koje je obilježio Adolf Hitler u svečanoj loži, i Džesi Ovens na atletskoj stazi, Aleksa nije uspio izboriti finale. Na kraju je ipak zauzeo solidno 11. mjesto.

Aleksa je ostao upamćen jer je burno reagovao na sudijske odluke koje su pokušavale na sve načine da onemoguće Džesija Ovensa da pobjedi u skoku u dalj. Nekoliko decenija kasnije Džesi Ovens će ga posjetiti u Londonu te će zajedno evocirati uspomene na olimpijadu u Berlinu.

Nastavio je nastupati za “Konkordiju” i u narednim godinama, osvajajući mnoge trofeje, sve do proljeća 1941. godine, kada je zbog nacionalističkih pritisaka od strane hrvatskih ekstremista, napustio Zagreb i prešao da živi u Beogradu, gdje je postao član BSK-a.

Po izbijanju rata, napustio je Beograd, iako je tamo mogao imati udoban život tokom okupacije, te se priključio Draži Mihajloviću na Ravnoj Gori. Učestvovao je u mnogim borbama protiv Njemaca i Partizana. Godine 1942. vrhovna komanda ga je poslala u Hercegovinu i tamo je pristupio Prvoj nevesinjskoj četničkoj brigadi. U borbama je teško ranjen, život mu je bio u opasnosti i jedini spas mu je bilo bolničko liječenje.

Aleksa (lijevo) 1941. godine na sahrani kuma Mitra Golijanina, poginulog u ustanku.
Aleksa (lijevo) 1941. godine na sahrani kuma Mitra Golijanina, poginulog u ustanku.

Četnički obavještajci uspjeli su organizovati njegovo prebacivanje u mostarsku bolnicu pod lažnim imenom – Avdo Kebelja.

Aleksa se srećno izvukao iz ove teške životne situacije i nastavio svoju ratovanje sve do jeseni 1944. godine, kada su ga ispod planine Crvanj zarobili Nijemci. Interniran je u Njemačku, u logor Osnabrik, gdje su bili zatočeni mnogi jugoslovenski oficiri.

Kada se rat završio, umorni ratnik Aleksa se nije htio vraćati u otadžbinu pod komunističku vlast. Život je nastavio u Londonu. Aleksina porodica u Nevesinju teško je postradala tokom rata. Brat Spasoje je ubijen, braća Mile i Andrija teško ranjavani, a sva njihova imovina je uništena. Da se naseli u prestolnici Engleske, pomogao mu je prijatelj Vane Ivanović, nekadašnji atletski saborac iz Konkordije, vatreni Jugosloven hrvatskog porijekla, koji je živio u Londonu još od prije rata, kao bogati naslijednik i brodovlasnik. Vane Ivanović je bio pripadnik visokog engleskog društva, koje je naprosto sablažnjavao svojim odnosima sa običnim ljudima izbjeglih iz Jugoslavije poslije Drugog svjetskog rata. On je Aleksi kupio kuću gdje je ovaj živio sa porodicom i bio mu kum.

Vane Ivanović kumuje Aleksinoj kćerki Jeleni
Vane Ivanović kumuje Aleksinoj kćerki Jeleni

Aleksa je oženio Grkinju Dijamantinu i sa njom dobio sina Aleksandra i kćer Jelenu. Aleksa se u emigraciji više bavio književnošću nego sportom, pa je napisao istorijsku knjigu „Nevesinjska puška“ i raspravu „Ko je klevetnik Jovana Dučića“, te objavio zbirku pjesama. Na njegovu pjesmu „Otadžbino“ pozitivno se osvrnuo i srpski velikan Slobodan Jovanović.

On je englesku javnost upoznao i sa guslama, nastupajući u muzičkom programu BBC televizije.

O Aleksi nešto nam je govorio njegov kum Vladimir Ivković: „Šta da kažem o Aleksi. Čovek starog hercegovačkog kroja, pošten, vrijedan, volio je šale. Pričao mi je kad je bio 1938. godine u Pragu, na atletskom takmičenju, taj dan bio je prvak u bacanju kugle, pa ga je pozvala neka grofica da bude njen gost i da dodje u njenu vilu, na večeru, ali je on odbio. Kad se vratio u Nevesinje pitaju ga ljudi što je odbio groficu, a on kaže: Pa ja sam hercegovački seljak, ja ne znam ni da jedem kako gospoda jede, a ona sade misli da sam ja neka umišljena  zvijezda, a ja samo znam kuglu baciti.“

Aleksa je umro u Njemačkoj 1979. godine. Goran Knežević, unuk Aleksinog brata Mila, govori nam nešto o njegovim poslednjim danima:

„Moj otac vidio je Aleksu u aprilu 1979. godine. Aleksa mu  je tada  rekao: Volio bi da odem još jednom u Nevesinje i da obiđem Šume, Planine i Doline. Jos jednom da se po brdima popnem. Da znam da bi samo jos malo živio, iako bi me u zatvor komunisti spakovali. Samo da jednom vidim moje Nevesinje i da u zatvoru brzo umrem.“

Aleksa Kovačević
Aleksa Kovačević

Neposredno prd smrt, Aleksa je sa porodicom otputovao u Njemačku da posjeti kuma Vladimira Ivkovića. Tamo je na prečac umro. Sahranjen je tamo gdje je robovao, u Osnabriku. Naime, logor u kojem su bili zarobljeni jugoslovenski oficiri, darovan je srpskoj pravoslavnoj crkvi i na tom mjestu podignut je Hram svetog Đorđa i srpsko groblje.

Tako je završio ovjenčan slavom, ali i trnjem, životni put našeg zemljaka, koji je u sebi objedinio vrline starih antičkih junaka. Kao čobanče u Hercegovini, nadmetao se sa drugovima u starim sportskim disciplinama, bacanju kamena s ramena, hrvanju, potezanju konopca. U dugim zimskim večerima slušao je stare junačke pjesme, i besjede o „Nevesinjskoj pušci“ od svojih saplemenika kojima je taj ustanak hercegovačkih Srba još bio u živom sjećanju. To odrastanje u jednom epskom, montanjarskom kraju oblikovalo je njegovu ličnost i izvajalo njegov karakter.

Ove godine (2013) u Bratački Lug, na znamenitu Nevesinjsku olimpijadu, doći će po prvi put i  Aleksina kćer Jelena, da vidi mjesto gdje je njen otac ponikao i gdje je prvi put na sportski megdan izlazio. Dostojno je dočekajmo!

Autor

Rade Likić

Od prvog dana publicista i saradnik internet magazina "Moja Hercegovina". Prepoznatljiv po serijalu tekstova o migracijama Hercegovaca u SAD i njihovoj ulozi u tamošnjem društvu.

Svi tekstovi autora