U Trebinju odigrana predstava ”Hotel 88” – Komad iz zlatnog doba Holivuda u novom ruhu (…na radost brojne televizijske publike)

U Trebinju je sinoć, u pozorišnoj sali Kulturnog centra, odigrana predstava ”Hotel 88”, rađena po motivima komada Noela Kauarda ”Privatni životi”. U predstavi igraju Tamara Krcunović, Andrija Kuzmanović, Anđela Jovanović i Vladimir Aleksić, popularna lica mlade glumačke garde iz Beograda. Režiju ovog komada potpisuje Staša Koprivica. Iako uvijek sa određenim predubjeđenjem odlazim na predstave koje na plakatu imaju prefiks hit, ipak se ne radi o sasvim ”tezgaroškoj” predstavi. Glumačka ekipa je sa dosta uspjeha odigrala ovaj komad, a nešto bolja od ostatka ansambla bila je Tamara Krcunović koja je glumačkim znanjem i šarmom nosila ovu predstavu. Pozorišna sala u Trebinju je ponovo okupila brojne ljubitelje televizije, pa se opet može govoriti o televizijskoj, a nikako ili gotovo nikako o pozorišnoj publici. Uprkos cijeni ulaza koja je iznosila 10 konvertibilnih maraka, sala je bila gotovo ispunjena, što nije bio slučaj još od predstave ”Šta me snađe” u izvođenju Anđelke Prpić. Između Anđelke i ”Hotela 88” u Trebinju su upriličene neke zaista sjajne predstave, a ističe se fenomenalan pozorišni čin ”Sinovi umiru prvi” u izvođenju Narodnog pozorišta Republike Srpske, kada je, uprkos besplatnom ulazu, predstavi prisustvovalo svega pedesetak pozorišnih ljubitelja. Spomenimo i Omladinski pozorišni kamp i festival ”Agon” koji je okupio pet omladinskih pozorišnih trupa iz Bosne i Hercegovine, a u Domu mladih, takođe uz besplatan ulaz, na prste su se mogli prebrojati gledaoci koji nisu iz organizacije ili gosti ove smotre. Ovo je jasan pokazatelj da trebinjska publika voli TV lica, ”lake komade” pa bi trebalo razmisliti o tome da se gostovanjem televizijskih lica u Gradskom pozorištu Trebinje pokuša omasoviti publika u Trebinju, a vremenom, na repertoar uvrštavati i klasike i savremena djela koja nisu i ne koketiraju sa, uslovno rečeno, ”lakim komadima”. 

Predstava ”Hotel 88” svoju premijeru doživjela je 8.4.2017. godine, u neobičnom ambijentu sobe hotela ”Rooms 88” u Beogradu. U prvobitnoj glumačkoj postavi, našli su se Tamara Krcunović, Andrija Kuzmanović, Jelisaveta Orašanin i Vladimir Aleksić. Nakon udaje Jelisavete Orašanin za košarkaša Miloša Teodosića, te selidbe za Los Anđeles, u predstavu, kao alternacija liku Sandre, ulazi Anđela Jovanović. Ansambl predstave je više nego poznat javnosti, Tamara Krcunović prepoznatljiva je po ulogama u serijama ”Šifra Despot”, ”Senke nad Balkanom”, ”Ubice mog oca”, ”Jagodići”, ”Ljubav i mržnja” i tako dalje. Glumac Andrija Kuzmanović je ogromnu popularnost stekao u projektima Dragana Bjelogrlića – ”Montevideo – Bog te video”, ”Montevideo – Vidimo se” i ”Senke nad Balkanom”, a poznat je i po ulogama u serijama ”Sumnjiva lica”, ”Dojč kafe”, ”Žene sa Dedinja”, ”Jagodići” i ”Ubice mog oca”. Vladimir Aleksić je prepoznatljiv po ulozi čuvenog košarkaša Radivoja Koraća, kojeg je tumačio u igrano – dokumentarnom film ”Žućko”, a glumio je i u serijama ”Vratiće se rode”, ”Ono kao ljubav”, ”Drug Crni u NOB-u”, ”Šifra Despot”… Anđela Jovanović, kćerka glumačkog para Dragan Gagi Jovanović – Branka Pujić, predstavila se javnosti ulogama u serijama ”Zauvijek mlad” i ”Totalno novi talas”. Nakon toga, pojavljivala se u projektima ”Moj rođak sa sela”, ”Zduhač znači avantura”, ”Vojna akademija”…

Radnja predstave ”Hotel 88” odvija se u toku jedne noći, gdje dva mlada bračna para dolaze sa istom namjerom – provesti Medeni mjesec. Viktor i Ana (Vladimir Aleksić i Tamara Krcunović), i sa druge strane, Marko i Sandra (Andrija Kuzmanović i Anđela Jovanović) odsjevši u hotelu na moru i ne slute do kakvih peripetija će doći. Naime, u ne tako dalekoj prošlosti, Ana i Marko su bili u burnom braku. Kako i dalje nisu imuni jedno na drugo, zapravo su konstantno negdje između mržnje i strasne ljubavi, na tragu vodvilja dolazi do niza komičnih situacija. Predstava se bavi pitanjem ljubavi, privlačnosti i samog poimanja strasti i iskrenog odnosa. Ana i Marko imaju snažnu ”hemiju”, magnetizam koji ih bezuslovno privlači, ali istovremeno su razlike njihovih ličnosti nepomirljive pa nerijetko dolazi do mržnje. Viktor i Sandra su marionete ili žrtve njihovog fatalnog magnetizma.

Originalni komad, ”Privatni životi” Noela Kauarda, napisan je 1931. godine, u zlatno doba Holivuda, a igran je sa mnogo uspjeha u tadašnjim ”bulevarskim” pozorištima. Zanimljivo je da je ovaj komad u Srbiji prvi put odigran tek 2002. godine, kada je postavljen na sceni Beogradskog dramskog pozorišta, u režiji Dimitrija Jovanovića. Ime Dimitrija Jovanovića poznato je trebinjskoj publici koja ga pamti kao dugogodišnjeg gosta i prijatelja ”Festivala festivala” ali i kao reditelja komada ”Slučajna smrt jednog anarhiste”, nobelovca Darija Foa, u Gradskom pozorištu Trebinje, 2011. godine. U Jovanovićevoj rediteljskoj viziji igrali su tada mladi glumci Milena Pavlović, Milica Zarić, Milan Čučilović i Dragiša Milojković, uz pojavljivanje legendarne Tatjane Lukjanove. Naknadno je umjesto Milene Pavlović, u glumačku postavu raspoređena Ljubinka Klarić.

Osnovna intervencija Staše Koprivice, nimalo jednostavna, bila je adaptacija ovog komada u današnjicu, u čemu je Koprivica prilično uspjela. Doduše, sve te intervencije su zapravo ono što ovu predstavu dovodi do granice klasične estradne, tezga predstave, ali ta granica se rijetko ili nikako ne prelazi, zaslugom rediteljke ali i glumačkog dijela. Glumačka igra je jako dobra, prirodna, spontana, a u ujednačenom četveročlanom ansamblu izdvaja se Tamara Krcunović u ulozi Ane. Vodvilj nije lako igrati iz razloga što ovaj žanr iziskuje ogromnu energiju i preciznost, a četverac iz ”Hotela 88” je svoje zadatke iznio na visokom nivou. Iako na predstave koje na plakatu imaju naznaku ”hit” dolazim sa određenim predubjeđenjem, ovoga puta se može reći da sam pogriješio jer ”Hotel 88” je jedna poštena predstava, laki komad koji se ne krije već jeste to što jeste, uz sjajan glumački angažman. Nerijetko se predstave sa etiketom ”hit” glumački otaljavaju, rediteljski zbrzavaju, u velikoj mjeri potcjenjujući gledaoca. Toga ovdje nije bilo, pa se ipak ne može govoriti o klasičnoj ”tezga” predstavi.

Što se tiče trebinjske publike, nazovimo je ovako ili onako, tu je očito problem poimanja pozorišta i onoga što se od pozorišne predstave očekuje. U više navrata je dokazano da se ovdašnja publika opredjeljuje za lakše teme, predstave koje ne bude neke dublje emocije, komade o kojima se ne razmišlja danima poslije. U umjetničkom smislu, pozorište svoju svrsishodnost duguje upravo temama koje prosvjećuju, bude katarzu i postavljaju brojna pitanja. To nužno ne znači da komedija kao žanr ne ispunjava svetu misiju pozorišta, naprotiv. Govoreći o komedijama Molijera, Sterije, Nušića ili Kovačevića, misija pozorišta se  itekako ispunjava. S druge strane, brodvejski komadi (misleći na veliku brodvejsku scenu, koja u velikoj mjeri koketira sa šundom i kičom, a ne na tzv ”off” ili ”off off” scenu na kojima se nerijetko postavljaju klasični ali i moderni, alterantivni komadi sa drugačijim pogledom na stvarnost) su ”bulevarski”, pa je i komad ”Privatni životi” tretiran i igran u maniru ”bulevarskog” pozorišta. Takve predstave ispunjavaju neku drugu pozorišnu misiju te percipiraju pozorište isključivo kao zabavu. Trebinjska publika se mnogo puta ”ogriješila” o sjajne pozorišne komade koji nisu ispraćeni na adekvatan način, bez obzira da li se ulaz na te predstave plaćao ili ne. Pozorište nije i ne smije biti isključivo stvar zabave, stvar koja izaziva satak ili nešto više smijeha nakon koje će razgaljena publika izaći iz sale u gotovo istoj emociji sa kojom je i ušla u salu. Pozorište treba da izazove i neke druge emocije, da budi svijest, izaziva mučninu i postavlja brojna pitanja na koja ćemo odgovore pokušati dohvatiti danima nakon što se zavjese spuste. Popularna lica jesu pozivnica za predstavu, ali popularna lica su u Trebinju, ne tako davno, igrala neke ozbiljnije predstave, pa se publika nije u većem broju odazivala. Dakle, poenta je da pozorišna publika zapravo i ne postoji ili postoji u jako malom broju, a da je na snazi televizijska publika navikla na konzumaciju sadržaja od kojih ”ne boli glava”.

Stoga bi trebalo edukovati pozorišnu publiku, a upravo edukacija može biti izvršena i dovođenjem TV lica na trebinjske daske koje život znače! Iako su čuveni sarajevski Nadrealisti u jednom od skečeva govorili da ”pare nisu problem, para nema”, to ovdje nije slučaj. U ovom slučaju lako se donosi zaključak da ”pare nisu problem jer para ima”. Problem leži u tome što su ljudi generalno ušuškani u ”tople” sadržaje koji im se svakodnevno nude u ”bogatoj” TV ponudi, te za takve sadržaje, koketne sa estradom, oni ne žale platiti ulaz. Neke, nazovimo ih umjetničkije pozorišne sadržaje, oni neće pogledati čak i ukoliko je ulaz besplatan. Postoji i problem nepoznavanja materije, koji se očitava u tome da ovdašnja publika očito nije upoznata sa činjenicom da je Narodno pozorište Republike Srpske trenutno vjerovatno najkvalitetnija i najkonstantnija nacionalna pozorišna kuća u regionu. Publika će šansu prije dati izvođačima iz metropole Beograda no sjajnim predstavama banjalučkog Narodnog pozorišta. Takođe, u slučaju domaćih, trebinjskih predstava, na koje se ulaz naplaćuje, na premijeri se jako rijetko dešavalo da publika do posljednjeg mjesta ispuni pozorišnu dvoranu. Češće je dvorana u tim prilikama bila više prazna no puna. Kod repriza je situacija još i gora osim ako se ne radi o festivalskom, besplatnom igranju u okviru ”Festivala festivala”. Ukoliko ne ”kupujemo domaće” ne može se govoriti o pozorišnoj publici. Jedan od recepata kojima se može bar pokušati promijeniti odnos prema ”domaćim” pozorišnim stvaraocima je upravo taj da Gradsko pozorište Trebinje u svoj repertoar uvrsti baš takve, ”bulevarske” predstave, a što da ne i pozove gostujućeg glumca koji je prepoznatljiv sa TV ekrana. Vremenom će publika redovno posjećivati pozorište i predstave Gradskog pozorišta, a onda je mnogo lakše, na ”pripremljenom terenu”, takođe uz učešće gostujućeg TV lica, plasirati i neki ozbiljniji pozorišni sadržaj. Tada bi se lako moglo očekivati da komade Čehova, Bulgakova, Molijera ili Osborna prati puna sala uz naravno, ulaz koji neće biti besplatan. Na taj način bi se lako mogla edukovati pozorišna publika, a i formiranjem poluprofesionalne ili profesionalne pozorišne scene u Trebinju, stvari bi se svakako digle na veći i značajniji nivo. U tom slučaju bi se, ubijeđen sam, rjeđe dešavalo da se pozorišna publika u nastajanju ”ogriješi” o neki pozorišni čin koji zaslužuje punu pažnju. Kako sada stvari stoje, za razliku od potpisnika ovih redova i nekolicine iskrenih pozorišnih ljubitelja, postoji i kontra struja, koja je u velikoj većini i koja na predstave odlazi samo ako je na plakatu označeno da se radi o hitu. Manje hitova u mnogim sferama bi svakako značajno podigao nivo kulture, umjetnosti a samim tim i kvalitet ponuđenog sadržaja.

Igor Svrdlin

Autor