U jedinoj sačuvanoj pjesmi Gavrila Principa pominje se Nevesinjac Bogdan Žerajić

Noć uoči atentata na Franca Ferdinanda Gavrilo Princip je, praćen mjesečinom i žarom u grudima, zagazio na sarajevsko groblje. Hodajući dobro poznatom, neutabanom, putanjom obreo se pred grobom Nevesinjca Bogdana Žerajića na koji je položio cvijeće.

Zapušteni spomenik Bogdanu Žerajiću u Nevesinju (FOTO: Moja Hercegovina)
Zapušteni spomenik Bogdanu Žerajiću u Nevesinju (FOTO: Moja Hercegovina)

Bogdan Žerajić je rođen u Nevesinju 1886. godine, deceniju nakon čuvene „Nevesinjske puške“ koja je doprinijela slabljenju uticaja Otomanske imperije na Balkanu. Prve lekcije o slobodi i borbi primio je iz svoje okoline i naroda koji je iznikao i opstao na krševitoj hercegovačkoj vjetrometini.

Školovanje u Mostaru, Zagrebu, okupljanja mladih revolicionara, ideje o slobodi i donošenje „Zemaljskog ustava“ bili su dovoljni razlozi zbog kojih je Bogdan tog 15. juna 1910. godine pokušao atentat na austrougarskog poglavara u BiH, Marijana Varešanina.

Očajan zbog aneksije Bosne i Hercegovine, a pucnjima na „slugu tuđina” želio je da okonča agoniju u kojoj se našla BiH. Pet metaka je ispalio u smijeru Varešanina, koji se zateturao.

Bogdan je pomislio da je pogodio Varešanina, te je okrenuo pištolj ka sebi i ispalio šesti metak. Bio je koban. Varešanin je, kako se tada pričalo po sarajevskoj čaršiji, pritrčao mrtvom Bogdanu i šutnuo ga. Procijedio je kroz zube: „Đubre!”.

Vijest o atentatu protutnjala je do Beča. Nadvojvoda je odmah čestitao Varešaninu na preživljenoj „sigurnoj smrti”, a u Bosni i Hercegovini se Bogdanov čin neumorno prepričavao. Bio je prvi i jedini koji je dao život za ideju o oslobođenju. Polako ali sigurno je poduhvat Bogdana Žerajića prevazišao okvire gimnazijalskog govorkanja, te je sva omladina okupljena u „Mladoj Bosni” u tom atentatu vidjela ostvarenje svojih težnja.

Bogdanu su, kako se pričalo, sarajevski policajci odsjekli glavu. Njegova glava nalazila se u Kriminalističkom muzeju u Sarajevu, gdje je istraživana, a obezglavljeno tijelo je sahranjeno na neobilježenom mjestu u sarajevskom groblju u kom su počivale skitnice i samoubice. Bogdanova glava je kasnije, kako se moglo čuti, nađena u muzeju i sahranjena sa ostatkom tijela. Njegova sudbina često se u novije vrijeme poredi sa pjesmom „Obretenije glave Kneza Lazara”.

Osjećam svu tegobu položaja u kome se nalazimo. Bijedno je naše stanje. Duh je okovan u okove opšte volje. Sve što je bilo veliko i sveto, pravo istinito, sve je umuklo“, otvorio je Bogdan dušu prijatelju neposredno prije nego što će dati život za ideju o oslobođenju.

Principov uzor zaboravljen u svom rodnom gradu

Neraskidiva veza između Bogdanove žrtve i Gavrila Principa odjeknula je na suđenju 19. oktobra 1914, kada je pročitana Gaćinovićeva brošura o Žerajiću ,,Smrt jednog heroja”, za koju se smatralo da je uticala na djelo optuženog Principa:

„Uprkos svojoj porobljenosti, srpski narod pokazuje znake života. Njega izražavaju mladi Srbi koji izazivaju duhovnu revoluciju. Ima mnogo tih mladih ljudi koji žrtvuju svoje živote za zajednički cilj. Oni pripovedaju revoluciju novih, promenjenih ideja, stvara se nova svetla etika, etika umiranja za ideju, za slobodu. Za ovu svijetlu ideju krv Bogdana Žerajića prolila se sarajevskim ulicama…“. Na to je Princip uskliknuo: „Živio Žerajić! Živio!“.

(FOTO: Telegraf)
(FOTO: Telegraf)

Bogdanu Žerajiću u čast Nevesinjci su podigli spomenik koji zapušten upozorava da ga sustiže veće prokletstvo od Principovog. Dok Gavrilov pucanj sve češće karakterišu kao teroristički akt, na ime Bogdana Žerajića pada veo zaborava. Njegov rodni grad nije mu posvetio nijednu manifestaciju, dane sjećanja, kao ni dostojno uređen prostor oko skromnog spomenika.

Najdragocjenije riječi o Bogdanu Žerajiću napisao je upravo Gavrilo Princip u svojoj zatvorskoj ćeliji i ti stihovi danas jedini podsjećaju koliko je bila cijenjena žrtva mladog Nevesinjca i koji je kut stvoren oko njegovog imena koje je danas, gotovo izbrisano, sa stranica istorije.

Stihovi jedine sačuvane pesme Gavrila Principa su se našli i na njegovom spomeniku koji je Republika Srpska darovala Srbiji:

Tromo se vrijeme vuče/ I ničeg novog nema/Danas sve kao juče/ Sutra se isto sprema.

I mesto da smo u ratu/Dok bojne trube ječe/Evo nas u kazamatu/Na nama lanci zveče

Svaki dan isti život/Pogažen zgnječen i strt/ Ja nijesam idiot/Pa to je za mene smrt

Al pravo je rek'o pre Žerajić soko sivi/Ko hoće da živi nek’ mre/Ko hoće da mre nek živi.

Autor