Trebinjka Jelena Milović za MH: Ženskom fudbalu treba dati šansu i u Hercegovini

TREBINJE – Jedini sport koji ima toliko ljubitelja, da je proglašen „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“ je fudbal. Milioni ljudi širom svijeta toliko uživaju u ovoj igri, troše enormne svote novca, samo kako bi bili prisutni na nekom stadionu, i sa mnogo strasti bodrili klub za koji navijaju. Dok su ranije u ovoj igri uživali uglavnom muškarci, vremena su se promijenila, pa se sada na stadionima sve češće može vidjeti i sve veći broj pripadnica ljepšeg pola.

Jelena Milović sa novinarkom MH Jelom Vučković (FOTO: Moja Hercegovina)

Međutim, za fudbal je kod nas još uvijek ustaljen stereotip da je to „muški sport“, te da su muškarci uglavnom ti koji ga igraju i prate.

Ipak, da i među djevojkama ima onih koje su itekako vješte sa loptom svjedok je i Trebinjka Jelena Milović – uspješna fudbalerka koja je, slijedeći svoje snove, morala napustiti Trebinje. Danas živi u Bijeljini, igra za lokalni ŽFK „Radnik Bumerang“, kao i za reprezentaciju BiH. Za „Moju Hercegovinu“ Jelena govori o tome kako je biti žena „u muškom sportu“, kao i kakvi su uslovi kod nas za ženski fudbal.

Kada je 2002. godine, otvoren ŽFK „Leotar“ u Trebinju, Jelena je mislila da će se njeni snovi o fudbalskoj karijeri ostvariti u rodnom gradu. Međutim, prvobitno ushićenje nije dugo trajalo. Ubrzo se ispostavilo da u Trebinju za nju, kao ni ostale djevojke kojima je fudbal u krvi, ipak nema mjesta.

Na početku je bilo zanimljivo – ženski fudbal je bio atrakcija, ali nismo mogle same  uspjeti“, kaže ova sportistkinja i pojašnjava da im nisu problem predstavljale predrasude, koje su bile stalno prisutne, već nedostatak podrške Grada ili potencijalnih sponzora s kojima bi mogle stremiti ka vrhu.

Svoju šansu Jelena je morala potražiti u nekoj drugoj sredini, pa je tako ljubav prema fudbalu odvodi u Bijeljinu gdje je perspektiva za bavljenje ženskim fudbalom daleko bolja.

„Ja sam prije pet godina otišla u Bijeljinu. Srećna sam jer sam dobila priliku da igram u dobrom klubu, ali i da se oprobam kao sudija i trener. U Bijeljini imam perspektivu, trenutno vodim i tim kadetkinja s kojim sam prva na tabeli u Premijer ligi“, kaže Jelena i dodaje da njeno srce ipak nije ispunjeno, jer svoje snove mora ostvarivati daleko od porodice i kuće.

Voljela bi, kaže, da se nekad vrati u Trebinje, ali za sada sa svojim planovima ipak ostaje u Bijeljini.

„Na proljeće planiram u Bijeljini otvoriti svoju školu fudbala za djevojčice“, otkrila nam je Jelena i dodala da smatra da u Trebinju još uvijek ne bi mogao zaživjeti i opstati ženski fudbal.

„Za sada nemam osjećaj da bi mi Grad pomogao i pružio uslove za rad, a gledala sam i potencijalne terene, i mislim da trenutno nemam ni adekvatan prostor gdje bih mogla da treniram sa djevojčicama kojima nedostaje ovaj sport“, navodi ona i dodaje da su djevojčice danas dosta osjetljivije, te da ne mogu trenirati u blatu ili na neravnom terenu.

Pored toga, kako nam objašnjava, važno je da trener razumije potrebe djevojčica.

Puno je predrasuda, porede nas s muškarcima, a ustvari smo osjetljivije i mi se borimo mnogo srčanije i mnogo emotivnije. Tako da za nas opet treba malo drugačiji pristup“, smatra Jelena.

Istočna Hercegovina nema ženski fudbalski klub

Kako kaže naša sagovornica, iako u Trebinju ŽFK zvanično nije ugašen, on ipak ne postoji, jer nema treninga, a samim tim ni takmičenja ni drugih aktivnosti. U ostalim opštinama istočne Hercegovine ni ranijih godina djevojke nisu imale gdje trenirati ženski fudbal.

Najbliže mjesto gdje Hercegovke mogu trenirati ženski fudbal je Mostar.

U Mostaru imaju dva ženska fudbalska kluba, i oni su dokaz da se može uspjeti i bez podrške Grada, ukoliko iza sebe imaš „jake ljude“, tvrdi Jelena.

Sa Jelenom Milović završili smo razgovor u nadi da će i Grad Trebinje u budućnosti imati više razumijevanja, prije svega za ženski fudbal, ali i druge sportove, te da će i u njemu tako biti života za naše najbolje ambasadore.

Jela Vučković

 

Autor