Trebinje, bez rime, slika ili sroka

Nakon duge noćne vožnje preko Čemerna, Gacka i Bileće, sa sjeverne strane pogled se spušta ili mi se samo nameće, Trebinje. Ostati ravnodušan teško, a obići nipošto. U prvi mah izgleda kao Los Anđeles. Ne znam da li od sreće što konačno dođeš do civilizacije ili od stvarne ljepote kojom zrači ova čaršija.

Trebinje (Foto: Sputnik)

Tri ili četiri posjete najjužnijoj BiH tački dobrim dijelom su ispunile i obojile moje proljeće.  Iskoristio sam priliku da drugima pokažem ljepotu sakrivenu u kamenjaru. Da prenesem svoje oduševljenje.

Pozicija ovog grada, blizine Dubrovnika, Mostara i Herceg Novog dala mu je nešto što je već odavno uklesano u kamenu, vodi i zraku. Duša. I ko ima srca – osjetiće, čuće, pričaće…

Sjesti na kafu u “Platane“ i  mirno gledati u bordo žaluzine na starom hotelu ne može baš svak’. Vjerovatno bi mu nešto upalo u oči. Ili neko. Mogu garantovat’ da bi primijetio jednu djevojku  kako bez stanke prelazi put od starog do novog hotela. Ili bi ga „zaveo“ miris pekare iz prizemlja.

A u novom hotelu Platani, nakon buđenja, poput nekog stalnog gosta, kao po rasporedu, a opet spontano, kafa u bašti  i doručak uz obavezan domaći kajmak. Dok se postavljaju pijačni stolovi, a na njima prve trešnje – u maju, sjetih se da u Sarajevu trešnje tek beharaju.

Nisam doživio buđenje u „Leotaru“ s pogledom na Trebišnjicu i Stari grad, ali vjerujem da je jednako čarobno.

Ali osjetio sam miris mora, ruža iz malobrojnih obnovljenih avlija u Starom gradu, vodu koja se slijeva niz stijene fontane u parku kraj Saborne crkve. Ne mogu ni zamisliti kako su Bregovi nekad davno izgledali. I da li je Trebišnjica bila brža i koliko? I da li je bilo i primisli o decibelima elektronske muzike uz Osman-pašinu džamiju u vrijeme džume?

Ono što meni nije interesantno, za razliku od ostalih, jeste „zarazno kvalitetan“ hercegovački pršut i još kvalitetnije vino, Tvrdoš, ili od Vukoje, Anđelića  ili od Petijevića.

Ja sam se umalo „udavio“ cicvarom s medom od kadulje i uštipcima kod Dragana u Mosku, a o teletini ispod sača i janjetini govore kolone Dubrovčana koje „objeduju“ u Hercegovačkoj kući.

Moj izbor je pastrmka – mala živčana iz Trebišnjice. I ne čudi što je takva. Valjalo joj je plivat’ uzvodno i nizvodno od Arslanagića mosta.

Arslanagića most — izgradio ga je Mehmed-paša Sokolović 1574. godine, ali nije imao sreće da doživi slavu vršnjaka iz Višegrada (Foto: Slavenko Vukasović)

Interesantno je da sam prvo upoznao Trebinjce, pa tek kasnije došao u njihov grad. I nije mi jasno kako nisam osjetio u njima ono što sam nakon kratkog boravka osjetio prema samom gradu. Vjerujem da ljubomorno čuvaju to što nose i ne daju nikome. Boje se, da se ne pokvari, oskrnavi, jer nisu svi te sreće da se rode baš tu, na toj geografskoj širini i dužini, da osjete i dožive.

Mnogo ih je odlazilo, od Dubrovnika, Sarajeva, Ostroga, do Švedske, Amerike, Australije. Slušao sam priče i nisam mogao vjerovati da je neko s ovog prostora išao u Ameriku između dva Svjetska rata. Valjalo je ostavit’ onu ljepotu. I razmišljat’ o njoj. I slat’ novac da se kuća pravi. Uz nadu da će se vratiti. Baš kao i danas. I ne samo u čaršiju već i okolinu, Zupce, Lastvu, Mrkonjiće i Popovo polje.

Vedran Jakupović

Autor