Radovan Sudžum iz Bileće među 22 penzionera stogodišnjaka u RS

BILEĆA – Rijetki stanovnici Republike Srpske mogu da se pohvale sa stotinu ljeta, još su rjeđi oni koji sa navršenim vijekom života primaju penziju, a takvih je 22 koji svakog mjeseca pred svojim domovima pogledaju poštare. Među najstarijim stanovnicima RS je Radovan Sudžum (105) iz Bileće.

Većina njih, iako u dubokoj starosti, raduje se svakoj novoj isplati plodova svoga ili rada njihovih supružnika. Rad i zalaganje kojim su stekli penzije i danas su im glavne životne vodilje, koje predano prenose svojim potomcima. Na visinu penzija najstariji penzioneri u Srpskoj nisu se požalili, bar tako nisu prenijeli njihovi unuci. S obzirom na to da su slabog zdravlja, riječi najvremešnijih stanovnika prenijeli su nam njihovi najbliži.

Među najstarijim stanovnicima RS je starina Radovan Sudžum (105) iz Bileće. Rođen je daleke 1912. godine u bilećkom selu Podosoje i trenutno je najstariji Hercegovac. Kao dječak preživio je Prvi svjetski rat, bio učesnik Drugog, a na svojoj koži osjetio je i nedaće koje je donio ovaj posljednji rat.

Radio je u vunovlačarskoj radnji u Bileći, odakle je zbog povrede otišao u invalidsku penziju. U domaćinstvu starine Radovana pod jednim krovom žive četiri generacije Sudžuma.

“Za sve što smo stvorili u životu zahvalni smo djedu, koji nas je uvijek savjetovao da budemo pošteni i vrijedni, da radimo tako da se zbog svojih postupaka ne stidimo”, ispričao je unuk djeda Radovana, Milan Sudžum.

Za djeda, koji je preko leđa prevalio brojne nedaće, glad i nemaštinu u ratnim godinama, kaže da se rijetko u životu na nešto žalio.

“Djed je kao kaplar u vojsci u Nišu radio na izgradnji spomenika Neznanom junaku na Avali u Beogradu, za šta je dobio zlatnu medalju kralja Petra Drugog i povelju koju i danas čuvamo uokvirenu na zidu “, ispričao je Milan.

Stogodišnjaci u RS nastanjeni su i u Banjaluci, Prijedoru, Bileći.

Jedna od najstarijih penzionerki u RS je Banjalučanka Ružica Kajtez koja ima 103 godine. Rođena je u vihoru Prvog svjetskog rata 1914. godine u Drvaru, a ratnih devedesetih godina sahranila je sina kojeg je uzeo ratni vihor, kada je i napustila ognjište i doselila se u Banjaluku. Danas živi upravo od penzije, koju je zaradio njen muž.

“Baka Ružica je cijeli život bila domaćica. Sloga u kući bila je temelj svega. Najveća radost su joj unuci i čukununuče”, ispričala je unuka Dragana Kajtez.

Dodaje da je baka, iako u odmaklim godinama, još pokretna, ali je vid i sluh izdaju svakog dana. Najveća joj je želja da bar još jednom ode u svoj Drvar.

Autor