Predstavom ”Poslednja pesma” koja govori o posljednjim danima Jovana Dučića počele ovogodišnje ”Dučićeve večeri poezije”

Sinoć je u Trebinju počela trodnevna manifestacija ”Dučićeve večeri poezije”. Ovogodišnju manifestaciju otvorila je predstava ”Poslednja pesma”, autorke Anite Panić, a u režiji i adaptaciji Marka Misirače. U pitanju je pozorišni komad koji govori o posljednjim godinama života hercegovačkog pjesnika, Trebinjca Jovana Dučića. Komad na drugačiji, pomalo neočekivan način govori o tim posljednjim danima već ostarjelog Dučića, u tumačenju fenomenalnog Nebojše Kundačine. Radnja predstave smještena je u period između 1941. i 1943. godine, kada Dučić suton svog života dočekuje u Sjedinjenim Američkim Državama. Pored Kundačine, u predstavi igraju Milan Zarić, u ulozi Dučićevog učenika Jovana, kojeg je pjesnikov rođak poslao da mu se nađe pri ruci, te Maja Kolundžija Zoroe koja tumači Dučićevu veliku ljubav Jovanku Jovanović Todorović. Uprkos činjenici da je ova predstava svoju premijeru imala prije pet godina, a upriličena je povodom 70 godina od smrti Jovana Dučića, ali da trebinjska publika nije imala priliku da je ranije pogleda, kao i činjenicu da je predstava odigrana u okviru tradicionalne manifestacije ”Dučićeve večeri poezije”, svega osamdesetak gledalaca je prisustvovalo sinoćnjem igranju. O trebinjskoj ”pozorišnoj” i ostaloj publici je rečeno manje – više sve, ali potpuno uvredljivo prema liku i djelu Jovana Dučića je izgledala pozorišna sala Kulturnog centra sinoć. Ono što je ovaj veliki pjesnik, kojim se diči gotovo pa svaki Trebinjac, sigurno zaslužio je dupke punu scenu na predstavi napravljenoj njemu u čast. Nema sumnje da će sala večeras biti mala da primi sve zainteresovane za svečanu akademiju, a uzevši u obzir gorenavedeno, teško se oteti utisku da će svi ti vrli ljubitelji lika i djela Jovana Dučića pohrliti u salu zbog prestiža i reportažnih kola iz kojih će prenos akademije ići direktno na Javnom servisu Republike Srpske. Čast izuzecima, a oni su nažalost samo izuzetak koji potvrđuje pravilo…

Predstava ”Poslednja pesma” rađena po tekstu Anite Panić, a u režiji i adaptaciji Marka Misirače, jednog od najpriznatijih mladih pozorišnih reditelja u regionu, premijerno je odigrana povodom 70 godina od smrti Jovana Dučića, a uprkos tome što je u pitanju ”programska” predstava, ona je prevazišla te okvire i do danas odigrana preko pedeset puta širom svijeta. U program ovogodišnjih ”Dučićevih večeri poezije” uvrštena je povodom 75 godina od smrti ovog velikog hercegovačkog pjesnika. U predstavi igraju Nebojša Kundačina, Milan Zarić i Maja Kulundžija Zoroe. Radnja predstave dešava se pred Dučićevu smrt, kada mladi Jovan, poslat od strane Dučićevog rođaka, kako bi mu pomogao i bio ”pri ruci”, u razgovoru sa pjesnikom evocira pjesničke uspomene dajući život Jovana Dučića iz drugačijeg ugla. Pjesnik je sada na izmaku snage, ali i dalje pun strasti i ljubavi, poetski nadahnut a istovremeno i rezigniran situacijom u otadžbini. Predstavu snažno nosi Nebojša Kundačina, koji sa ogromnom posvećenošću tumači Jovana Dučića, a njegova igra je u širokom dijapazonu od sjetne, komične, strasne, melanholične, poigravajući se sjajno sa emocijama koje su navirale malobrojnoj publici. Posebno je emotivan bio dio u kojem se otvara testament kao i čitanje Šantićevih pisama od strane Dučićevog mladog pomoćnika koji je ima dobio baš po pjesniku Dučiću, dok pjesnik emotivno reagujući na riječi velikog prijatelja Alekse, prenosi buru emocija koju zaokružuje teškim, muškim suzama. Jako zanimljiv dio je gotovo sami kraj predstave kada pjesnik saopštava mladom Jovanu da je otadžbina u lošoj situaciji i da joj treba pomoći. Pjesnik, iako u starosti, pred kraj svog života, ne gubi osjećaj za otadžbinu i težak položaj naroda u tim turobnim, tečkim godinama. Danas je narod, gotovo identično kao tih ratnih i poratnih godina, godina II Svjetskog rata, podijeljen, obespravljen, ponižen ali, povlačeći paralelu sa Dučićevom potrebom da kao ugledni pjesnik i diplomata pruži pomoć svom narodu, danas podrška običnom narodu izostaje, ne čuje se riječ osude, riječ umnih…

Reditelj ove predstave, Marko Misirača, za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorio je o samoj predstavi i utiscima koje nosi kroz rad na predstavi o životu Jovana Dučića.

”Predstava “Poslednja pesma” rađena je 2013. godine u koprodukciji Udruženja dramskih umjetnika Srpske (sa sjedištem u Banjaluci) i Pozorišta “Moderna garaža” iz Beograda. Ideja autorke Anite Panić bila je da se premijerom ovog komada obilježi 70 godina od smrti pjesnika Jovana Dučića koga u ovoj predstavi vidimo slomljenog, izgnanog, kako u tuđini u sumrak svog života evocira uz mladića iz njegovog kraja značajne događaje iz svog burnog života. Biografske drame su uvijek osjetljiv žanr jer se teško od materijala te vrste stvara uzbudljiva predstava. Ono što je najdragocjenije u ovoj priči je gospodin Nebojša Kundačina. Njegov angažman oko uloge Jovana Dučića, strast kojom je pristupio radu na ulozi i predstavi i njegova posvećenost bili su glavni motiv i poticaj meni da uradim sa njim ovu predstavu. Iako svečarska i urađena povodom jubileja, nekim divnim čudom ova predstava živi već nekoliko sezona, doživjela je 50-ak repriza, gostovala u Kanadi, te nagrađena na Festivalu malih scena u Istočnom Sarajevu.” – rekao je Misirača povodom sinoćnjeg igranja predstave ”Poslednja pesma”.ž

Marko Misirača je reditelj koji je u jako kratkom vremenu u Trebinju gostovao sa dvije odlične predstave. Krajem ljeta, predstava ”Sinovi umiru prvi” u izvođenju Narodnog pozorišta Republike Srpske, podigrana je u Trebinju, na oduševljenje svih onih koji su prisustvovali ovom pozorišnom događaju i počastili sebe nezaboravnom predstavom. Internet magazin ”Moja Hercegovina” je pisala nakon predstave tekst o ovoj predstavi, istakavši da je ”Sinovi umiru prvi” vjerovatno jedna od boljih predstava koja je odigrana u Trebinju u posljednjih dvadesetak godina. Uprkos malom broju gledalaca, Misirača se sa radošću sjeća igranja u Trebinju.

”Izvođenje predstave “Sinovi umiru prvi” po sjajnom tekstu hrvatskog dramskog pisca Mate Matišića i produkciji NP RS iz Banjaluke u Trebinju, iako pred nažalost malim brojem publike, bilo je jedno od najboljih izvođenja. Ova predstava od marta 2016. godine ima prilično uspješan festivalski i repertoarski život, osvojila je više nagrada i priznanja na festivalima u BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji a mislim da je komad i dalje izuzetno aktuelan i da nas se tiče svih nas na ovim prostorima koji i dalje na ovaj ili onaj način trpimo posljedice tog rata. Glumci su na izvođenju predstave u Trebinju bili, rekao bih, posebno nadahnuti i inspirisani. Vjerovatno i zbog toga jer je nova sala Kulturnog centra u Trebinju veoma slična sceni banjalučkog teatra.” – rekao je za ”Moja Hercegovina” reditelj koji se trebinjskoj publici pokazao u izvanrednom svijetlu, dokazavši, prvenstveno sa predstavom ”Sinovi umiru prvi” da se radi o reditelju čije ime će sigurno još dugo ”živjeti” u pozorišnim krugovima i reditelj o kome će se sigurno još dugo pričati.

Što se tiče trebinjske publike, teško je povjerovati da na jednoj predstavi posvećenoj Jovanu Dučiću, koja se uzgred igra u okviru jedne od najznačajnijih manifestacija u RS, manifestacije ”Dučićeve večeri poezije”, dođe svega osamdesetak gledalaca, jer bilo je za očekivati da trebinjska publika do posljednjeg mjesta ispuni pozorišnu salu i oda poštovanje pjesniku Jovanu Dučiću. Ovako je ostao pomalo gorak ukus, jer skoro sablasno prazna pozorišna sala djelovala je uvredljivo, prvenstveno prema liku i djelu Jovana Dučića. Napomenimo i to da je predstava više puta ometana zvonjavom mobilnog telefona, što potvrđuje da je i među tih osamdesetak pozorišnih ljubitelja bilo onih kojima tu nije mjesto’. Večeras je na programu ”Dučićevih večeri poezije” svečana akademija, centralni program manifestacije koji će biti direktno prenošen, a na svečanoj akademiji, u to nema sumnje, kako iz prestiža, navike ali i same činjenice da svi ti gledaoci mogu biti uhvaćeni u kadar i biti prikazani u udarnom terminu Javnog servisa Republike Srpske, doći će toliko ljudi da će pozorišna sala biti premala. Nažalost, sinoć je ta ista sala bila prevelika…

Igor Svrdlin

 

 

Autor