O košćeli i zašto je današnji klinci nisu ”šćeli”

Danima posmatram dvije – tri košćele u neposrednoj blizini jedne od tri Osnovne škole u Trebinju. Rodile su. Baš su rodile! Prezrele, ne bere ih niko. Prolazim pored njih danima očekujući da ću naići na opustošenu košćelu, obranu, ali ne. Popadale su mnoge, zgažene, reklo bi se i ponižene. A nekada smo ih još zelene brali, punili džepove i naoružani puvaljkama kretali u pohode. Oni neiskusni su gađali nasumično odabrane prolaznike cijelim plodom, a iskreni poštovaoci košćele su u puvaljku ubacivali košpicu prethodno pojedenog ploda. Danas nema ni onih koji gađaju cijelim plodom ni onih koji ”strijeljanju” pristupaju po konzumiranju i uživanju u specifičnom ukusu ploda ovog listopadnog drveta. Ne samo da ne znaju šta su puvala, današnji naraštaji ne znaju ni za košćelu, pa ovu mediteransku biljku danas ”posjećuju” samo oni nostalgični ”ulični banditi”. A kad bi današnji klinci bar znali da košćela pripada porodici konoplji, možda bi je bar probali…pušiti. Takvi su današnji klinci… Ovo je priča o košćeli i zašto je današnji klinci nisu ”šćeli”, a mogla im je pružiti nezaboravno djetinjstvo. 

Nikad nisam volio one priče u kojima se govori kako je nekad bilo bolje, a koje obično završavaju sa ”E moja djeco…”. Uvijek sam te matore pripovjedače tih nostalgičnih storija dobrano prezirao, nerijetko ih nazivajući prdonjama, seronjama i metuzalemima. Nekad bi na te priče klimali glavom, a nekad bi drsko odbrusili nešto, doduše više sebi u bradu, čisto da bar sebi ispadnemo hrabri i jaki. Moj stari je imao naviku na takve neke priče, koje ne vode nikuda, glasnogovornika poklopiti sa ”Bojim se da te nisam ništa pit'o”, nakon čega bi se sagovornik uglavnom povlačio. Pišući ovaj tekst priznajem da se osjećam kao prdonja, seronja i metuzalem, jer, ruku na srce, svi ti pripovjedači i hroničari boljih vremena i nisu imali mnogo više godina no što ih ja sada imam. A da jesam sve gorenabrojano, potvrđuje i početak ove priče koja upravo počinje…

E moja djeco… Mi smo se u tim ratnim godinama, godinama u kojima smo bili uskraćeni za gotovo sve ono u čemu su uživali naši vršnjaci znali ganjati/gonjati/pušati/juriti sa puvalica po čitav dan, čim rode košćele. Čekajte djeco, ne znate šta su košćele?! Dobro, o tome će nešto kasnije biti riječi. Elem, puvala smo pravili od svega što je cjevasto, ne ustručavajući se od akcija krađe materijala pogodnog za puvala. Najpoželjnija ”građa” za dobro puvalo bila je televizijska antena, popularna riblja kost, a drška za puvalo najčešće bi se pravila kačenjem štipaljke. Štipaljka je znala poslužiti i kao nišan, a sve to bi pričvršćivali izolir trakama ili običnim selotejpom. Pa moja djeco, vi ne znate ni šta su puvaljke? To su cijevi kroz koje bi izbacivali košpicu košćele koju smo prethodno pojeli, i rafalali po nedužnim prolaznicima ili po raji iz suprotnog tabora, ili kako se već podijelimo.

Prije nekih mjesec dana, prolazivši kraj jedne od tri Osnovne škole u Trebinju, ugledah košćelu, skoro se savila od ploda, puna k'o šipak, a kroz glavu mi prođoše silni okršaji i ratovi puvalama, napunih džepove i do kuće pojedoh gotovo sve. Narednih dana uočio sam još dvije košćele u blizini škole, na koje sam skoro i zaboravio, takođe pune, u naše vrijeme rijetko koji plod ovog listopadnog drveta bi doživio svoj puni cvat, samo oni na vrhovima stabla, a i do njih bi dolazili. Grane košćele su dosta tvrde pa penjanje i na najdalje grane nije bio pretjerano težak izazov, iako su se dešavali padovi, od kojih su neki, nažalost, završavali fatalno. Ipak, nijedan pad sa košćele nije nas uvjerio da trebamo odustati od specifičnog ukusa ove mediteranske biljke, a pogotovo od beskonačnih igrarija sa puvalom i košpicama. Eh, koliko je najlon čarapa stradalo, dešavalo se i da poneko staklo zaplati, a i mi kad bi došli kući na ”raport”.

Jedan dan priđoh grupi đaka koja sjedi na stepenicama u hladu košćele. Gaze po njima. Posmatram da li će iko od njih da posegne za košćelom, ubere je i pojede. Niko.

”Drugari, znate li vi koje je ovo drvo iznad nas?” – upitah ih i podsjetih samog sebe na one ”E moja djeco” delegate.

”Nemam pojma.” – odgovori jedan.

”Ma to je nešto malo, nikakvo, vidiš.” – nadoveza se drugi.

”A  meni su mama i tata rekli da su te bobice otrovne i da slučajno to ne jedem.” – reče treći.

”Ma pusti nas, vidiš da štopamo za koliko ćemo pojesti ovu kesicu, za sada nam je rekord pedeset sekundi.” – dade mi četvrti do znanja da i nisam baš poželjan i da sam zapravo prdonja koji se pravi važan.

Odlučih da ih ”kupim” igricom sa mobilnog telefona. Znao sam da to pali. Sjedoh pored njih, kao da me se ne tiče i upalih neku igricu na ”pametnom” telefonu. Rekord u brzom jedenju flipsa je ostao neoboren jer me je društvo opkolilo i počelo ”bombardovati” pitanjima i konstatacijama.

”I ja sam igrao tu igricu, super je, mogu li ja poslije da odigram jednu?”

”Joj, dobra je ta ali imam ja još jednu bolju.”

”A niđe veze”.

”Mogu li ja poslije njega?”

Iskoristih momenat  pa na njihova pitanja i konstatacije odgovorih kontrapitanjem.

”A znate li vi onu igricu sa puvalama i košćelama?”

Zbunjeno se pogledaše i nastaviše da se jagme oko telefona.

Dadoh im da svi odigraju po jednu partiju igrice u kojoj  bilder treba što dalje da baci nekog žgoljavog pa im sa sve onim iritantnim ”E moja djeco” objasnih kako smo se mi nekad igrali i pravili puvala, te kako i oni mogu napraviti puvalo i košpice košćele iskoristiti kao municiju. Opet se zbunjeno zagledaše i vratiše se obaranju rekorda u brzom jedenju flipsa.

”A to je bez veze.” – promrmlja jedan koji je već stigao napuniti usta flipsom.

Shvatih da će sve te košćele ostati neobrane, zgažene i neprepoznate od današnjih naraštaja. I ne samo od današnjih naraštaja, već i od strane njihovih roditelja, koji, gle čuda, iako su vjerovatno mojih godina, tvrde da su košćele otrovne. Odavno tvrdim da postoji paralelni univerzum, jer kako drugačije objasniti mišljenje tih roditelja koji eksplicitno tvrde da su košćele otrovne? Možda su to djeca onih majki čije su najlonke stradale pa su izrevoltirane ubjeđivale svoju djecu da su to gluposti, otrovi, koještarije…

Nije nikakva tajna da djeca danas sve manje vremena provode napolju. Nekako nisu ni krivi za to. Krivi su roditelji kojima je jednostavnije dijete prepustiti čarima video igara nego brinuti gdje su im djeca i dozivati sa balkona na ručak, večeru ili zadaću. A nekada su ulice odzvanjale u vrijeme ručka imenima svih nas koji smo napolju bivali gotovo uvijek, pa bi često i užinu ili čitav ručak pakovali brzinski između dvije kriške hljeba i jurili nazad u avanture. ”Šćela” bi i ova djeca svašta, ali im je nametnuto potpuno drugačije djetinjstvo, djetinjstvo u kojem se ne deru koljena već džojstici…

Za kraj, kako bih se definitivno potvrdio kao seronja, prdonja i metuzalem, evo i mala lekcija o košćeli.

Košćela (lat. Celtis australis) je listopadno drvo koje raste u oblasti Mediterana. Često je u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori. Visoko je do 25 m. Lišće joj je tamnozelene boje, a u jesen postaje žuto. Plodovi su mali i okrugli, nakon sazrijevanja smeđi ili tamno ljubičasti. Slatki su i jestivi. Ima veliki broj narodnih naziva: beprima, gangulić, glangolić, kastanjuole, kopriva, koprivec, koprivnik, koprivić, koprivka, koprivnjak, koprivovec, koprivovc, koprivček, koprina, kopriuc, kostanjula, kostela, kostjelić, košćela, košćelica, kršanac, ladonja, pokriva, raketa, stup-kopriva, turski čatlambuk, fanfarika, fafarinka.

Stablo košćele može biti visoko 20—25 m. Kora je siva i glatka. Starenjem, na njoj nastaju kvrge i brazde. Za neke košćele se smatra da su stare i do hiljadu godina. Njihovo stablo je veoma široko i trulo iznutra.

Listovi imaju jednostavan, izdužen oblik, sa špicastim krajem. Ivice su oštro nazubljene, pa podsjećaju na lišće koprive (po tome je i nastao naziv koprivić). Tamno-zelene su boje i dugački 5—15 cm.

Cvjetovi su zelenkastosmeđi. Javljaju se u aprilu, petodjelni su i jednopolni. Ženski cvjetovi su na vrhovima ovogodišnjih izdanaka, a muški ispod njih, čime se sprječava samooplodnja. Oprašivanje vrše pčele.

Plodovi su okrugle koštunice, prečnika do 1 cm. Rastu pojedinačno. Prvo su zeleni, pa nakon sazrijevanja postaju žuti, smeđi i na kraju (u oktobru) crnoljubičasti.

Plodovi košćele su jestivi, ali se u današnje doba rijetko koriste u ishrani. Njihov značaj je ranije bio mnogo veći, jer ljudi tada nisu znali za raznovrsno i kvalitetno voće, koje se danas gaji. Lišće i plodovi se takođe mogu upotrebljavati u medicinske svrhe. Lišće se bere i suši početkom ljeta, a plodovi se beru prije potpunog sazrijevanja.

Ne znam ni sam zašto sam ovo napisao, a nisam ni napisao iz glave, niti sam, dok smo trčali sa puvalama znao išta o košćeli sem da je odličnog ukusa i da su košpice još bolja municija. Jednostavno, ovaj tekst prekopiran sa Vikipedije podsjetio me na one priče koje su počinjale sa ”Kako je bilo nekad” a završavale sa ”E moja djeco”.

Vjerujem da će, ukoliko neko od današnjih mladih naraštaja pročita tekst do kraja, posebno ovaj edukativni dio, najzanimljiviji biti onaj segment u kome se kaže kako košćela spada u porodicu konoplji, pa ne bi čudilo da se na ulici nađe sušeni plod i list, jer mi smo košćelu koristili za puvanje a današnja mladež možda pokuša da košćelu iskoristi za duvanje. Svako vrijeme nosi svoje breme. A i bojim se da me niko ništa nije pit'o.

E moja djeco…

PS Zamišljam situaciju u kojoj današnja djeca govore svojoj djeci ili unucima: E moja djeco, mi smo u naše vrijeme obarali rekorde u brzom jedenju flipsa, a vi?! Jednostavno, tako valjda mora…

Igor Svrdlin

 

 

Autor