Mitropolit Amfilohije: Zašto se čuditi što se mladi ubijaju, kada se ugledaju na vladajuće?

On je kazao da kad Boga nema, onda nema ni vječnog moralnog zakona.

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije

„Nema dana bez očnoga vida niti prave slave bez Božića”, poručio je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije u Božićnoj poruci.

“Sveti Petar II Lovćenski Tajnovidac javlja nam i objavljuje ovim svojim riječima najdublju tajnu života: bez očinjeg vida ovaj svijet i ljudski život tone u tamu i mrak; bez Božića, tj. bez Rođenja, kao vječnog vida, Onoga „kroz koga sve postade i bez koga ništa ne postade što je postalo”, „koji je svjetlost istinita koja obasjava svakog čovjeka koji dolazi u svijet” (Jn. 1, 3.9), sve postojeće, pa i čovjek, njegov vid i smisao, pogružava se u tamu i besmisao. Rođenjem Bogomladenca vječno Slovo Božije „postade tijelo i nastani se među nama, i vidjesmo slavu Njegovu, slavu kao Jedinorodnog od Oca, pun blagodati i istine” (Jn. 1, 14) – Rođenjem Hristovim, neizrecivi Bog postaje „božić”, čovjek, mali bog. Božić – javljanje prave slave Božje, on je i vječno proslavljenje čovjeka. Na Božić, Bog se otkriva i daruje kao neiskaziva Ljubav, koja sobom grli i prožima sve i sva; Božićem čovjek postaje slika i prilika, nosilac i svjedok te Svetotrojične Ljubavi. Na Božić Sin Božiji Jedinorodni postaje naš brat. Njime svaki čovjek postaje naš vječni sabrat. Tako, od Rođenja Hrista Bogočovjeka nije više prosta čovječnost mjera čovjekova nego – bogočovječnost. Bogočovječnost postaje bezmjerna mjera napretka i usavršavanja čovjeka i svijeta. Otuda, zaista ko voli Hrista Bogomladenca ispunjava obje zapovijesti Božije: ljubi istinskog Boga, ljubi i istinskog čovjeka. Time postaje jasno svakome kome se otvorio, ne samo tjelesni, nego i duhovni vid: ko ubija Boga u čovjeku, ko se Boga odriče, on neminovno ubija i čovjeka, odriče se istinske čovječnosti. Bogoubistvo u umu i srcu ljudskome, istiskivanje Boga iz tvorevine i istorije, rađalo je i rađa – čovjekoubistvo, čovjekouništenje”, kazao je Amfilohije.

On je kazao da kad Boga nema, onda nema ni vječnog moralnog zakona.

“Ljudski zakoni, ma kako bili usavršeni, bez utemeljenja u vječnom moralnom zakonu i bogodanom poretku stvari, postaju građevine bez temelja, drvo bez korijena, relativni i relativizovani dogovori među ljudima. Sveta je riječ Fjodora Dostojevskog: „Ako Boga nema, sve je dozvoljeno”. Obezboženom čovjeku „zakon je što mu srce žudi, što ne žudi, u Kuran ne piše” (Njegoš). Preduboka je narodna mudrost: „Ko se Boga ne boji, taj se ni ljudi ne stidi”, kazao je on.

Mitropolit crnogorsko-primorski je kazao da se sin praoca Adama, Kain, prvo odrekao Boga i Božjeg zakona, pa je onda ubio brata Avelja.

“Otuda je svako ubistvo – bratoubistvo, od Aveljevog ubistva do masovnih bratoubilačkih pokolja, naci-fašističkih, boljševičko-revolucionarnih dvadesetog vijeka, pa sve do ovog novog globalističkog antibožnog poretka naših dana. Kao i prethodni, satanizovani bogoborni i čovjekoubistveni „poreci” i ovaj se trudi da sagradi novu vavilonsku kulu, služeći više bogu Mamonu negoli pravom i istinskome Bogu i istinskome čovjeku. Klanjanje bogu Mamonu znači služenje sebičnosti i samoživosti; to je ne bogočovječansko božićno žrtvovanje sebe drugima, nego žrtvovanje drugih i sveukupne tvorevine sebi, svojim zadovoljstvima i interesima. Ko, ubija u sebi Boga Tvorca kao domaćina svijeta, prisvaja sebi i krade, otima od Boga svu tvorevinu. Takav će, prirodno, otimati i krasti od bližnjega svoga zemaljska dobra, i radi njih ubijati brata svoga. Tako je bivalo i biva svuda u svijetu, tako biva i u našoj maloj Crnoj Gori. Šta je bila krvna osveta, koju je svojim bogoljubljem i njime osveštanim bratoljubljem, liječio Sveti Petar Cetinjski Mirotvorac, nego žrtvovanje brata svome vlastoljublju i častoljublju, svojim međašima? Tako biva kad se zaboravi da je brat – bližnji, a svaki čovjek je naš bližnji – skuplji i važniji od sve vasione! Koliko je važno svako ljudsko biće, to potvrđuje i činjenica da je sam Bog Ljubavi na Božić – postao čovjek, žrtvovao sebe za život svijeta, ugradivši time samožrtvenu Ljubav u čovječiju prirodu kao jedino istinsko pravilo i mjerilo življenja i mišljenja čovjekovog”, kazao je Amfilohije.

Amfilohije je poručio da upravo sa razloga što je Božić javljanje najdublje istine o Bogu i čovjeku i načinu ljudskog postojanja, u vremenu i vječnosti, demonska bogoubilačka i čovjekoubilačka sila se uporno trudi da baš tu božićnu istinu sakrije i na taj praznik pomrači je u čovjeku.

“Kako drugačije objasniti povampirivanje bratoubilačke „božićne pobune” iz 1918. g. u naše dane, zasnovane na ondašnjoj dinastičkoj bratomržnji? Umjesto nauka mirbožanja, uzajamnog praštanja i pokajanja za grijehe predaka i svoje sopstvene, mlado pokoljenje se time truje mržnjom i satanskim duhom krvne osvete. To je utoliko opasnije što je ta plemenska i dinastička bratomržnja urodila, posebno u Crnoj Gori, u toku Drugog svjetskog rata i poslije njega, ideološkim krvosmutničkim „pasjim grobljima” i to baš na Božić (1942).

Raspolućen je do dna ovaj „svetopetrovski i Njegošev narodac” po svim šavovima: vjerskim, nacionalnim, jezičkim, kulturnim, azbučnim. Na toj shizofrenoj raspolućenosti njegovi ideolozi bi htjeli da grade njegovu budućnost. Sve je u njemu svedeno na ekonomiju, na materijalne vrijednosti, na sticanje „hljeba i igara”, kao kod mnogobožačkih Rimljana. Pritom ne birajući sredstva i zaboravljujući Hristovu istinu da ”ne živi čovjek samo o hljebu, nego o svakoj riječi Božijoj” (Lk. 4, 4). Samo što se pritom nekadašnje „samoupravno samoljublje” zamjenjuje vučjom „tržišnom ekonomijom” i buržoaskim bogaćenjem pojedinaca na račun jadne sirotinje raje, koja je i Bogu teška (bogaćenjem protiv koga su od otaca istih pravljena – „pasja groblja”)”, kazao je Amfilohije.

Amfilohije je kazao da ako je to i takvo bogaćenje postalo jedini društveni ideal; “ako je „homo economicus” osnova vaspitanja i obrazovanja u našim školama, u političkoj ideologiji i praksi, a sve to opet utemeljeno na učenju da je čovjek majmunoliko, a ne bogoliko biće, zašto se onda čuditi što se mladi ljudi međusobno ubijaju na Cetinju, u Baru, u Kotoru, u Podgorici… otimajući se oko jedinih vrijednosti kojima su naučeni, ugledajući se na vladajuću klasu!?”

Autor