Milan i Džordžija Grujičić iz Trebinja: Magdalina nas uči životu

TREBINjE – Daunov sindrom je poklon koga niko ne želi, sve dok ga ne dobije – nedavno su tu rečenicu čuli Džordžija i Milan Grujičić iz Trebinja i od tada je često ponavljaju. Vjeruju da je njome mnogo rečeno. Kćerku Magdalinu, koja je rođena sa Daunovim sindromom, doživljavaju kao najljepši poklon iako su, priznaju, i sami imali predrasude.

Porodica Grujičić: Milan, Džordžija, Ilija, Magdalina, Dorotea i Damjan (Foto: Moja Hercegovina)
Porodica Grujičić: Milan, Džordžija, Ilija, Magdalina, Dorotea i Damjan (Foto: Moja Hercegovina)

Zamislite kako je to kad u početku misliš da je to nešto baš ružno i strašno, a onda dobijaš takvo dijete, odgajaš ga i vidiš da je ono predivno”, počinje priču za “Moju Hercegovinu” majka Džordžija.

Pored Magdaline, Grujičići imaju još troje djece – Doroteu, Damjana i Iliju. Magdalina i Ilija su blizanci.

Milan i Džordžija su odlučili da svoju priču podiijele sa nama, pokažu kako je biti roditelj djeteta sa poteškoćama u razvoju, te ohrabre mlade majke i očeve, koji možda još nisu uspjeli da sažvaću stvarnost.

Džordžija nije zaposlena i najviše vremena provodi sa djecom, a porodicu izdržava Milan.

Prvobitni šok sada je velika radost – kratko su opisali period od Magdalininog rođenja do danas.

Ni zbog čega se, kažu, nisu pokajali i u jedno su sigurni – da su znali i prije poroda da će se Magdalina roditi sa Daunovim sindromom, ponovo bi uradili isto. Zbog vjerskih ubjeđenja nisu željeli da rade analize u trudnoći, jer, kažu, to ništa ne bi promijenilo.

Magdalina ih je, kažu, naučila najvrednije životne lekcije. Naučila ih je da je različitost u stvari bogatstvo, da predrasude dolaze iz neznanja, da situaciju treba prihvatiti kakva jeste, što prije, i nositi se sa njom na najbolji mogući način.

Svojim odnosom prema Magdalini pokazali su drugim ljudima u njihovom okruženju kako da se ophode prema njoj. Zato je Magdalina ravnopravan član družine na dječjem igralištu u naselju Tina i, kako kažu roditelji, nema nikavih problema sa socijalizacijom. Drugari kažu da je omiljena u društvu.

Magdalina sa drugarima (Foto: Moja Hercegovina)
Magdalina sa drugarima (Foto: Moja Hercegovina)

Put do potpunog prihvatanja  nije bio jednostavan. U početku, pričaju, sve je bila neizvijesna avantura, pogotovu za mladu majku kakva je Džordžija. Saznanje da joj kćerka ima Daunov sindrom zateklo ju je nespremnu.

To je za nas bio šok. Suprug je to prije prihvatio nego što sam ja. Ja nisam ništa uopšte znala o Daunovom sindromu, nisam poznavala nekoga ko to ima. Sve što sam o tome znala je da je to nešto strašno i užasno, da je to kao neka bolest i to je to. Bilo je mnogo straha. Plašila sam se kako ću se snaći u svemu tome. Počela sam da se informišem preko interneta. Meni je trebalo najmanje godinu dana da upoznam svoje dijete. Imali smo strah od nepoznatog”, iskrena je Džordžija.

Džordžija i Magdalina (Foto: Moja Hercegovina)
Džordžija i Magdalina (Foto: Moja Hercegovina)

Grujičići kažu da su vrlo srećni, ponosni i bogati. Uvjereni su da će njihova ostala djeca uz Magdalinu imati ispravnije poglede na svijet, da će im biti nebitno to što neko ima drugačiji nos, usne, prste, oči…

“Naša vjera ljude sa Daunovim sindromom doživljava kao anđele, koliko god oni živjeli. Ona i jeste naš anđeo, mi je tako doživljavamo. Svaki dan uviđamo da je to zaista tako”, kaže otac Milan.

Vjera nas je održala

U priči za “Moju Hercegovinu” Grujičići se prisjećaju ljeta 2012. kada su rođeni Ilija i Magdalina i kada se momenat najveće sreće za samo nekoliko sati pretočio u neizvijesno putovanje.

Najveći strah je bio na početku kad im je rečeno da djevojčica, zbog komplikacija sa srcem, vjerovato neće ni preživjeti. Kao vrlo pobožni, odlučili su da je već četvrti dan po rođenju, dok se za život borila u inkubatoru u Podgorici, krste.

Otac Milan kaže da su se dugo i iskreno molili i da im je vjera davala snagu da sve prebrode.

Sve vrijeme porodica je bila uz nas i otac Dragiša sa svojom porodicom i sestre iz Petropavlovog manastira. Svi zajedno smo se molili. Oni su nam ulijevali snagu i povjerenje. To nam je tada trebalo. Nije bilo lako. Druga kriza je bila gora nego po rođenju. Doktor je mislio da nećemo do graničnog prelaza doći. Sve je to bilo jako stresno, jer ostavljaš ovamo drugu djecu”, prisjeća se Milan.

Već poslije operacije na srcu, Magdalina je počela polako da napreduje, a time se život počeo normalizovati u domu Grujičića. Tri godine kasnije sve izgleda mnogo lakše, a sjećanje na taj period budi ponos i pokoju suzu na licu majke Dordžije.

Osuda zbog ličnih principa

Grurjičići su jednim dijelom, priznaju, nailazili na osudu okoline zbog toga što nisu prihvatili da rade analize u trudnoći.

“Uvijek sam mirno spavala, jer sam znala da smo ispravno postupili. To je naš stav, mi i da smo uradili te analize, ništa to ne bi promijenilo. Ja sam svjesna da je naše razmišljanje u manjini. Ne mora značiti da smo mi primitivni ako to nismo uradili. Isto bismo postupili i sada, poslije svega. Ja shvatam druge ljude koji žele da rade analize, ali isto tako želim da i oni shvate moje razloge. Mi na to gledamo kao božju volju i mi to prihvatimo”, kaže Džordžija.

Strah od nepoznatog

Kako bi se informisali o Daunovom sindromu, prvenstveno su se koristili internetom, a veliku podršku im je pružilo Udruženje djece i roditelja sa posebnim potrebama “Sunce nam je zajedničko”. Tu su razmjenjivali iskustva sa drugim roditeljima, saznavali o stanju svoga djeteta, sazrijevali.

Danas sa Magdalinom jednom sedmično radi logoped i psiholog. Džordžija kaže da se napredak vidi.

Ilija i Magdalina (Foto: Moja Hercegovina)
Ilija i Magdalina (Foto: Moja Hercegovina)

O dalekoj budućnosti svoje mezimice Grujičići još ne razmišljaju. Žele, kažu, da bude srećna i zadovoljna i da osjeti koliko je voljena, a sve ostalo će doći usput.

Dorotea i Magdalina (Foto: Moja Hercegovina)
Dorotea i Magdalina (Foto: Moja Hercegovina)

“Ona je tek sa dvije i po godine prohodala. Ne priča još, tek pomalo. Kaska u svemu, ali stiže polako. Nije ni bitno. Sve nekako ide opušteno. Mnogo joj znači njeno okruženje i to što je mnogo djece oko nje. Kad ti nisi pod nekim pritiskom da mora da prohoda ili nešto drugo, sve je mnogo lakše. Ja sam se oslobodila tog pritiska, jer imam i drugu djecu, pa se moram posvetiti i njima”, priča Džordžija.

Željela bi smo da, kada dođe vrijeme za školu, Magdalina bude sa ostalom djecom.

“Ona voli da oponaša svoje okruženje. Nemam problem da ide u specijalno odjeljenje, jer je ona dijete sa posebnim potrebama i želim da bude njoj lijepo. E sad, ona je veliki imitator, ona sve oponaša, pa ja mislim da bi dobro da, uz asistenta, ide sa ostalima ili da ima još djece sa daunom pa da oni idu skupa, ali to je nemoguće”, smatra Džordžija.

Milan i Džordžija imaju poruku za sve roditelje – što prije prihvate činjenicu da njihovo dijete ima neki problem, biće im mnogo lakše. Vole da kažu – Bog, kad ti da krst, da ti i snagu da ga nosiš.

Autor

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora