Ivan Šarčević, iz sela Zahum kod Prozora: Čovik je prije i iznad svega

Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u novembru prošle godine je bilo 475.549 registrovanih nezaposlenih osoba. Crne brojke o nezaposlenosti našu zemlju svrstavaju na sami vrh liste zemalja s najvišom stopom nezaposlenosti. Na jednoj takvoj listi, Bosna i Hercegovina zauzima drugo mjesto u svijetu. Prednjači Kongo gdje je nezaposlenost 46.10%. Statistički podaci o broju ljudi koji zbog lošeg stanja u zemlji odluče graditi bolji život u zemljama EU ne daju puno razloga za optimizam. Procjenjuje se da je od 2013. godine zemlju napustilo nešto više od 150.000 ljudi. I dok se u medijima često plasiraju priče o poražavajućim brojkama, ostavlja se malo prostora za ljude koji ni ne pomišljaju na odlazak iz naše zemlje, za one kojima uspijeva učiniti najbolje od onoga čime raspolažu i koji odolijevaju sveopštoj apatiji i rezignaciji. Ivan Šarčević, iz sela Zahum kod Prozora, je primjer svega navedenog.

Ivan Šarčević (Foto: Moja Hercegovina)

Selo Zahum je smješteno na 1100 metara nadmorkse visine, podno planine Raduše. Kako Ivan navodi, trenutno u selu boravi šest ljudi koji žive od stočarstva i poljoprivrede. Ivan nije prva generacija u svojoj porodici koja se bavi stočarstvom. Kako kaže, on je samo nastavio tamo gdje su stali oni prije njega. Zahum rijetko napušta. Obzirom da je zimi manje posla, u tom periodu češće ode do Rumboka, sela kojem Zahum pripada, dok je ljeti zbog posla stalno tu.

Kako navodi, najviše mu pomaže sin Ilija. „Sad je pitanje je li pomažem ja Iliji ili Ilija meni. Ako ja kažem da Ilija pomaže meni, možda će se on naljutiti.“, sa smijehom veli Ivan.

„Ja, ovo, što se tiče samog čuvanja, ja to odrađujem, gotovo pa 100%. A ima već tri godine, Ilija i njegova ekipa kose sijeno, dovoze sijeno. Ilija pripremi sijeno, a ja čuvam i tako. Za ovaj naš posao, mi smo poprilično riješili neke stvari. Neke stvari se riješe u hodu, sa time da se stekne radno iskustvo, pa se onda sa manje napora postiže isti efekat ili i bolji. Isto kao i u svakom drugom poslu“, kaže Ivan za „Moju Hercegovinu“.

Na pitanje da li se od ovoga može živjeti i da li se teško stočarstvom baviti, Ivan ističe da je to pitanje svih pitanja.

Na to pitanje se more komotno odgovoriti na dva različita načina. Prvi način je ovaj moj način. Ovaj moj način, koji mi je i nametnut i neizbježan. I on je jednostavno takav kakav je. To znači uz maksimalno zalaganje, normalno stekne se radno iskustvo da se zna vladat’ sa poslom, postoje dobri rezultati. Jer mnogi su ovo počimali, ali su svi redom propali. Bilo je kao privlačno, kao za naše prilike more se tu, kao, nešto malo bolje zaraditi, ali su svi redom propali. Zašto? Zato što nisu imali radnog iskustva, zato što se na prvi pogled čini da je to tako prost i jednostavan pos'o da je to za one, ako hoćeš, i mentalno prikraćene. Poslije kad se susretne sa ovim, onda jednostavno dođe pred zid, nema odgovora ni na šta. Jednostavno propadne. A drugi dio priče je, moglo bi se komotno postaviti pitanje, kako uspivaš ploviti protiv tako jake struje? Recimo, ako se uzme u obzir kako se odnose prema poljoprivrednicima i stočarima u čitavom naprednom svitu, a kako se odnose prema stočarima i poljoprivrednicima kod nas u Bosni i Hercegovini, postoji ogromna razlika. Recimo, kod nas postoje ministarstva, sve postoji. Postoje i kod nas ljudi na plaćama, a svi, ogromna većina ovakvih, ne da ih doživljavamo tako, nego su prema nama neprijateljski postavljeni. I bar ja ih osobno doživljavam kao one koji su, eto, upregli sve snage da bi me uništili. E sada preko te struje plovim i borim se.“

Kako kaže, samo iz 2014. godine nisu dobili poticaj kada je SDP otišao u koaliciju s Lijanovićima. Taj Lijanovićev mandat je „zatr'o poljoprivrednike, sad i ovi da nešto pozitivno rade, koliko treba vremena da isprave.“

Ivan navodi da nema namjeru da se žali kako nije dobio neke od donacija za razvoj poljoprivrede i stočarstva u BiH. Ističe da ipak mora biti zadovoljan jer su on, njegova supruga i četiri sina uspijevali riješiti probleme s kojima bi se suočavali. Nikada nije bilo upitno da li će biti dovoljno novca da sinovima za vrijeme studija plati kiriju, knjige, prevoz, odjeću i obuću, te ostale potrepštine. Međutim, boli ga poniženje.

„Puno je teže podnositi poniženje. Recimo, ja znam ovde, samo neću imenovati, ljudi su odmah neposredno poslije rata dobijali traktore kao poljoprivrednici i stočari. Ni ovce ni krave, možda ni pet kokoši u kokošinjcu nemaju. Onda ovo već spada u sferu naših bosanskih jadikovki i priča. Ono nije jadikovka, samo znaš da ne bi ispalo da ja nisam tih stvari svjestan. Ja ovo često pričam iz razloga da neko ne bi mislio, ma šta on zna, on na Za'umu živi sam, ono malo nešto stavi u torbu i pojide i ‘oda preko te planine cili život. Osjeća se to, vidno je to, jasno je to šta se ovdi vidi i šta se ovdi događa. Jasno je kako nema rješenja nigdje na pomolu“, priča Ivan.

Ivan Šarčević (Foto: Moja Hercegovina)

Za trenutno loše stanje u poljoprivredi, a i državi, odgovorne su nacionalističke partije na vlasti i međunarodni faktori, veli Ivan. Kako navodi, međunarodna zajednica je po završetku rata trebala, barem iz humanih razloga prema patnji ovih naroda, zabraniti nacionalističke partije, te na taj način stvoriti uvjete za profiliranje normalnih, naprednih političkih opcija. Smatra da bi se tek u takvom okruženju mogla osloboditi pozitivna energija koja bi stvari pokrenula na bolje. No bez obzira na postojanje „fašistoidnih stranaka koje zatiru život“, Ivan ne gubi optimizam.

Ja uvik imam jednu dozu optimizma. Ja ne znam je li to sebi za utjehu nekad neko davno izrek'o, pa je naslijedio to i prihvatio, imam običaj reći „Zadnja je Bož'ja.““

Ljubav prema životu i Ivanov nesalomljiv duh najbolje oslikava činjenica da je prošle godine zasadio 1200 sadnica na 15 dunuma zemlje na granici prozorske i kupreške opštine. Riječ je o zemljištu koje pripada Ivanu.

„Ma muke ih bona Tina posaditi. Male sadnice, mogla bi i ti ono posaditi. Bona Tina, koliko dugo ja pošumim, ono se posuši, ja pošumim, ono se posuši“, sa smijehom veli Ivan.

„To je moj hobi. To je više protest protiv oviju što su nasrnuli na život i protest protiv oviju što su nam ovako šume devastirali i iskrčili. Normalno, znam da ne sadim za sebe. Neću ja to dočekati. A to radim jednostavno što je meni drag život. Meni je jednostavno drago da život postoji, pa makar i ono stablo. To je više ono neodustajanje od života. Vidiš sve oko tebe gori, a ti se zabavljaš tu negdje u svojoj oazi. Ne dopuštaš da besmisao ovlada tobom i da se predaš. Makar što sve izgleda da je crno. To je sve koliko neko voli život i koliko neko, ne da se nada, nego je uvjeren da će život postajati i poslije mene. I to ostaje opomena i sugestija svima nama. Ono su pitali sv. Franje, šta bi ti Franjo uradio danas da znaš da ćeš um'rt sutra, rek'o je, posadio bi drvo. Zašto to? I za njega je neko sadio. I ako je on sidio u hladu nekog drveta, neko ga je posadio prije njega, pa će i on posaditi nekom drugom. Ovo što mi uživamo i što jesmo, ovo su nam sticali drugi. Nećemo valjda mi biti samo konzumenti koji ćemo to potrošiti i šta nas briga za one poslije. Kakvo je stanje, to sam sebi oslikavao i oslikavam. Nije rečeno da se ljudi neće početi vraćati ovdje. Isti oni koji su otišli. Pa neće moći vječito ovako“, kaže Ivan za naš magazin.

Na pitanje da li našem društvu ima lijeka, Ivan je kategoričan: ima.

Lijeka ima. Mi bi morali izaći iz svojih prošlosti, koliko god da su izlasci bolni. Mi bi morali malo pogledat’ kako je uređen zapadni svit, čak mi ne bi ništa morali posebno mislit’, nego samo pripisat’ od njih. Kako su, kojim putem su oni došli, do ovoga stupnja tolerancije. To je podnošenje, taj viši stupanj civilizacije, on uopće ne primjećuje ono što su kod nas uvik Bošnjaci, Hrvati, Srbi, ovi, oni. Kad je visok stupanj civilizacije, to se uopće ne primjećuje, samo se vidi čovik. Ti vidiš prid sobom čovika, ja prid sobom vidim čovika. To je ono osnovno, ono prvo, ono najbitnije, ono iznad svega. Recimo, pitat će mene, tebe, bilo koga, za identitet. Možda nam u dobrom dijelu neće past’ na pamet, moj prvi identitet je da sam čovik. Prije sam čovik, nego sam kršćanin, i Hrvat, i bilo što drugo i to je identitet iznad svih identiteta. Dokle god to ne spoznamo i to nam ne bude na prvom mistu, znači mi gazimo, rušimo svoj osnovni identitet i za one koji viruju i koji ne viruju. Ako ćemo poć’ linijom da virujemo u Boga, tamo ćemo naći u svim religijama, i stvori Bog čovika. Znači čovik je prije i iznad svega. I kad bi se tako spoznavalo, ne bi zla bilo na svitu. Onda bi svaki čovik, automatski samim time što ga je Bog stvorio, bio ono najsvetije i jedino sveto. To niko nikada i ničim ne bi smio narušavati. Dok god ne pođemo sa tih pozicija, neće nam biti bolje.“

Za kraj susreta, Ivan mi veli, „Nisam se ja klanjao nikad nikome. Jesam poštiv'o, uvik sam poštiv'o svaku osobu, svakog čovika kojeg sam smatr'o da je dostojan poštivanja. Zato mora biti neki kriterij, neko mjerilo.“, a meni biva jasno da su njegovi pogledi na svijet znatno širi od prozora planinske kućice koja gleda na Zahum.

Tina Hadžić

Autor