Istočna Hercegovina: Prava djece sa invaliditetom krše se na svakom koraku

Na području istočne Hercegovine živi više od 300 djece i omladine sa različitim oblicima invaliditeta, a prava ove djece krše se gotovo na svakom koraku, iako se njihov položaj u društvu znatno poboljšao u odnosu na period od prije dvadesetak godina.

radionica-trebinje-budi-promjena-omladina
Centar za osobe sa posebnim potrebama u Trebinju (Foto: Moja Hercegovina)

UN konvencije o pravima djeteta i pravima osoba sa invaliditetom jasno definišu prava ovih kategorija društva, ali se ta prava u pojedinim oblastima još uvijek ne poštuju. Prema riječima izvršnog direktora Udruženja roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama „Sunce nam je zajedničko“ Mijata Šarovića, prava djece sa invaliditetom na području istočne Hercegovine najčešće se krše u oblasti obrazovanja, zdravstva i socijalne zaštite. Najteža situacija je, kaže, u malim hercegovačkim opštinama, a nisu rijetki slučajevi da roditelji zbog adekvatnog obrazovanja svog djeteta moraju da presele u Trebinje ili čak u neku od država u okruženju.

– Prava djece sa invaliditetom krše se doslovno na svakom koraku, jer dokumenti kažu jedno, a praksa posve drugo. Ako krenemo samo od obrazovanja, jasno je da je i tu prisutno kršenje ovih prava. Ako u nekoj od manjih hercegovačkih opština imate dijete koje zahtijeva da ide u školu po prilagođenom programu, a taj program ne postoji, onda je očigledno da se tome djetetu krše prava. Isti slučaj je i sa djecom koja imaju pravo na personalnog asistenta ili asistenta u nastavi, a škola to ne može da mu obezbijedi, što je najčešće i slučaj, onda se i na taj način djetetu sa invaliditetom krše njegova prava – ističe Šarović za „Moju Hercegovinu“.

Odvajanje od porodice teško pada

Dodatni problem u istočnoj Hercegovini za djecu sa invaliditetom predstavlja inemogućnost nastavka obrazovanja po prilagođenom programu. Djeca koja su završila osnovno obrazovanje po prilagođenom programu srednju školu po tom istom programu mogu da pohađaju samo u Banjaluci. Slična je situacija i sa slijepom i slabovidom djecom, jer se jedina škola za djecu sa ovom vrstom invaliditetna u RS nalazi u Derventi.

mijat-sarovic-trebinje-hercegovina
Mijat Šarović – Izvršni direktor Udruženja roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama „Sunce nam je zajedničko“

– Da bi roditelj nastavio sa obrazovanjem djeteta, on mora svoje četrnaestogodišnje dijete da odvoji od sebe i pošalje ga 350 km daleko. To dijete više ne živi sa svojom porodicom, pa mu se samim tim krši i pravo na porodični život. Što se tiče škole za slijepu djecu, ja sam insistirao da se pri jednoj od škola u istočnoj Hercegovini formira regionalno odjeljenje za ovu djecu. U Trebinju imamo dva tiflopedagoga koji bi mogli da rade. To su intelektualno očuvana djeca i ona samo treba da nauče Brajevo pismo uz pomoć asistenta. Za ovo su potrebna izuzetno mala sredstva, samo ako ima volje – objašnjava naš sagovornik.

U Udruženju „Sunce nam je zajedničko“ ističu da svakodnevno ulažu velike napore kako bi djeca sa invaliditetom mogla da ostvare i svoja prava u oblasti zdravstva i socijalne zaštite. Jedan od velikih problema predstavlja i odlazak kod stomatologa.

– Više od 50 odsto djece sa invaliditetom ne može da uradi popravku zuba i ostale stomatološke usluge bez opšte anestezije, a ko to ovdje radi?! Problem je i sa magnetnom rezonancom, gdje se najčešće odlazi u Banjaluku, ali za besplatan pregled čeka se i do tri mjeseca, pa su roditelji zbog nemogućnosti čekanja prinuđeni da ga plaćaju privatno – kaže Šarović i dodaje da Udruženje nastoji kroz brojne projekte da promijeni ovakvo stanje.

Odrastanje uz muziku i igru

Iako je nekada djeci sa invaliditetom u Trebinju odlazak na bazen, predstavu ili na igralište izgledalo kao neispunjen san, situacija se i na tom polju promijenila, što ipak nije slučaj sa manjim hercegovačkim opštinama. U Trebinju je tokom proteklih nekoliko godina učinjeno nekoliko bitnih koraka za poboljšanje uslova života djece sa invaliditetom. Postavljena je rampa na olimpijskom bazenu i lift za osobe sa invaliditetom u Domu kulture, a nedavno je otvoreno i prvo igralište za djecu sa invaliditetom u Trebinju.

– Sistem brige o djeci sa invaliditetom uglavnom se fokusirao na neke druge oblasti – zdravstvo, obrazovanje, socijalna zaštita, dok su potrebe osoba sa invaliditetom u oblasti sporta, kulture, itd. bile zanemarene i obično niko o tome nije vodio računa, niti se o tome mnogo pričalo. U poslednje vrijeme i tu se mnogo toga promijenilo. Mi smo u naš dnevni centar uveli i odlične programe muzikoterapije, u koje su sva djeca uključena, a neki od njih naučili su da sviraju harmoniku – kaže Šarović.

Kako objašnjava, kroz sport i kulturu djeca najlakše mogu da se socijalizuju i upravo se i u tome smjeru sprovode brojni projekti.

– To je jedan proces gdje mi nastojimo da se djeca uključe i socijaliziju, te da stimulišemo da se ta djeca igraju sa djecom bez invaliditeta, a ne pored djece sa invaliditetom. Kako je otvorena sportska sala u OŠ „Jovan Jovanović Zmaj“ ova djeca sada imaju i fizičko vaspitanje. Na nivou BiH djeluje specijalna olimpijada BiH i naša djeca su išla na sportska takmičenja, čak u Luksemburg, što je nekada bilo nezamislivo – priča Šarović i dodaje da je veliki broj projekata realizovan sa školama i vrtićima kako bi se kod djece u najranijem periodu razvio jedan oblik empatije prema djeci sa invaliditetom, gdje je ostvaren veliki uspjeh.

Problemi djece sa invaliditetom su, kaže, brojni, a mnoge od njih roditelji ove djece kroz udruženje pokušavaju da riješe godinama. Jedan od problema je, ističe, i„diskriminacija među osobama sa invaliditetom“.

– Jedino djeca sa invaliditetom u RS nemaju invalidninu i to je nešto što takođe moramo da rješavamo. Iako imam visoko poštovanje prema osobama koje su stradale i ranjene u ratu, paradoksalno je da osoba sa invaliditetom koja je ostala u kolicima tokom rata kao posljedica ranjavanja ima 1.600 KM mjesečno, a osoba koja je rođena tokom rata i ostala u kolicima zbog neadekvatne medicinske zaštite, ima 160 KM. Jedino je kod nas uzrok invalidnosti mjerilo koliki će neko iznos da dobije i to moramo da mijenjamo – objašnjava naš sagovornik.

Roditelji: Poslodavci nemaju razumijevanja

Kao i djeca sa invaliditetom i njihovi roditelji suočavaju se sa brojnim problemima.Dijete sa invaliditetom, kažu, zahtijeva tri puta više vremena i pažnje u odnosu na dijete koje nije ometeno u razvoju. Za privatni život nemaju vremena, a da bi otišli na neku svabdu ili sahranu moraju imati izuzetno dobrog prijatelja, osobu od povjerenja, koja će pričuvati dijete.

senka-jeremic-trebinje-mojahercegovina
Senka Jeremić, majka djeteta sa posebnim potrebama

– Odricanja su velika i moraš da se pomiriš sa tim da jednostavno nemaš svoj život. Roditelji djece sa invaliditetom najčešće ne mogu ni da rade. Ja imam tu sreću da sam zaposlena u Udruženju „Sunce nam je zajedničko“ i ovdje svi imaju razumijevanja kada treba da izađem, ali kod bilo kog drugog poslodavca to ne bi bio slučaj. Smatram da nemamo dovoljnu podršku društva. S jedne strane moramo da radimo, jer nam treba mnogo više novca, a sa druge strane, iz već pomenutih razloga roditelji djece sa invaliditetom to nisu u mogućnosti –objašnjava Senka Jeremić, majka djeteta sa posebnim potrebama.

Podrška i razumijevanje u porodici, zatim od strane okruženja i prijatelja, kaže, su najvažniji, ali i više podrške od strane društva ne bi bilo na odmet.

– U toj situaciji teško se posvetiti drugoj djeci, ali i njih na neki način, nesvjesno uključite u sve to. Oni ako su i manji od djeteta da posebnim potrebama postaju svjesniji i razumljiviji, a razumijevanje je najvažnije – objašnjava Jeremićeva i dodaje da ne bi bilo na odmet kada bi i socijalna primanja bila veća.

Psiholog Irena Jahura: To su djeca sa velikim srcem, satkana samo od emocija

Diplomirani psiholog Irena Jahura, koja je dvije godine provela radeći sa djecom sa poteškoćama u razvoju, ističe da je za djecu sa invaliditetom najvažnije da budu prihvaćeni kao ravnopravni članovi društva, jer će se to pozitivno odraziti na kvalitet njihovog života. Bitno je, kaže, da im se ne postavljaju barijere, jer oni prepoznaju kada im neko priđe otvorenog srca, ali prepoznaju i one koji to ne čine.

irena-jahura-trebinje-psiholog-hercegovina
Irena Jahura – diplomirani psiholog

– Djeca sa poteškoćama u razvoju mogu mnogo da daju. Od njih možete dosta toga da naučite. To su djeca sa velikim srcem, satkani su samo od emocija. Kod njih nema laži, sve je istina, sve je iskreno i sve je onako kako jeste, nema nikakvih skrivenih namjera i težnji, jednostavno su takvi kakvi jesu, djeca puna ljubavi. Njihov jedan zagrljaj mnogo govori i znači, samo je bitno kako to ljudi prepoznaju –objašnjava Jahura.

Od izuzetnog je značaja, kaže, da roditelji budu svjesni problema svog djeteta, da ga prihvate na najbolji mogući način, jer ako to učine oni, to će učiniti i okruženje.

– Djeca treba aktivno da učestvuju kroz razne programe i projekte socijalizacije. To je bitno i za njih i za okolinu jer će jednostavno biti više prihvaćeni i socijalizovani, putem raznih radionica, muzičkih, kreativnih, likovnih i drugih – kaže Jahura.

Ona ističe da djeca sa invaliditetom imaju iste želje, tipične za svako dijete, a to je da budu voljena, da budu prihvaćena od okoline, da se igraju, druže i pjevaju i zbog toga im treba omogućiti da imaju srećno djetinjstvo.

Autor

Neda Petković

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Novinarka Elta TV i honorarni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora