Zoran Sekulić iz Gacka: Fotografija i ples mi pružaju slobodu i kreativnost

GACKO – Zoran Sekulić je dvadesettrogodišnji mladić iz Gacka koji sudira informatiku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Novom Sadu, gdje i živi već četiri godine. Voli ples, fotografiju i putovanja. Zaljubljen je u hercegovačko nebo, kamen i ljude. Ipak, njegova želja je da poslije završenog fakulteta život nastavi u Novom Sadu ili negdje u inostranstvu.

Zoran Sekulić (Foto: Privatna arhiva)

Za sve njegove želje, a mnogo ih je, kaže, Gacko je premalo.

I pored svih čari male hercegovačke čaršije, njene fotogeničnosti, uspomena na djetinjstvo, prirodnih ljepota, starih drugara, Zoran kaže da je veći grad mnogo bolja opcija za mladog čovjeka u periodu dok još pronalazi sebe.

U Gacko dolazi „studentski“, tri-četiri puta godišnje, i to vrijeme provodi sa drugarima i rodbinom.

Druženja sa prijateljima su ista u Gacku i Novom Sadu, jer su za njega bitniji ljudi, ali kaže, nešto drugo ga veže za Novi Sad –  širina i mogućnost izbora različitih sadržaja, pa je mladima lakše da se u takvoj sredini pokrenu i rade ono što vole.

„U Novom Sadu mladi mogu da se opredjele za stvari koje ih najvise interesuju, postoji mnogo više mogućnosti za napredak i usavršavanje. Postoje brojne organizacije za različitim ciljevima, pa svako može da nađe nešto za sebe, mladi imaju više opcija za noćne izlazke, mogu da upoznaju stvari za koje ne bi imali prilike u manjem gradu. Ogromna je razlika između Novog Sada i Gacka i malo mi je nezgodno to porediti“, počinje Zoran priču za „Moju Hercegovinu“.

U Novom Sadu je otkrio ljubav prema fotografiji i plesu i shvatio da ga to u potpunosti usrećuje i ispunjava.

Plesom se bavi već tri i po godine, a fotografijom, koju je oduvijek volio, tek odnedavno.

Za Zorana ples je filozofija života i lijek za sve faze i teška raspoloženja koja mladog čovjeka počesto terete. Najviše voli da igra baćatu koja budi emociju i kreativnost, zatim salsu, kizombu, rumbu, sambu, kvikstep… Želja, koju će, siguran je, uskoro i ostvariti mu je da nauči da pleše argentinski tango.

„Želio sam nešto da treniram jer sam shvatio da je čovjeku potreban neki izduvni ventil. Odlučio sam da to bude ples jer me je nešto tome vuklo. Nisam se pokajao. Sada ne prođe nijedan dan da ja bar malo ne plešem, ili na treningu ili na plesnim žurkama u Novom Sadu. Idem u plesnu školu NeoDance  kod trenera Bojana Markovića, koji je u stvari i najviše zaslužan za to što sam zavolio ples. Naučio sam kako da vodim i osjećam energiju partnerke sa kojom plešem, i vjerujte, ples mnogo govori o osobi sa kojom igrate. Kada je fotografija u pitanju, ona je oduvijek bila negdje tu, uvijek sam nešto fotografisao najobičnijim telefonom, trudio sam se da uhvatim neke zanimljive i lijepe trenutke. Ozbiljnije bavljenje fotografijom omogućio mi je kurs u Novom Sadu koji je bio besplatan i za taj period mnogo toga sam naučio, bilo je dosta prakse u bukvalno sam posjetio sve moguće lokacije u Novom Sadu”, ističe Zoran.

Sve to, kaže, dalo mu je vjetar u leđa. Kupio je foto-aparat „Nikon” i tako je započeo ozbiljnije fotogafisanje. Posebno mu je, kaže, zanimljivo fotografisanje ljudskih emocija u trenucima kada ljudi ne znaju da ih fotografiše. Na tim fotografijama, vjeruje on, oči imaju posebnu draž i govore sve što čovjek ne bi.

„Nisam još, ipak, u potpunosti iskristalisao šta najviše volim da fotografišem. Dosta toga zavisi od trenutka i emocije koja je trenutno prisutna, ali priroda je defitivno jedna od stvari koje obožavam i volio bih da imam više prilike da idem na razna mjesta širom Vojvodine i Srbije jer ima stvarno divnih prizora”, kaže naš sagovornik.

Foto: Zoran Sekulić

Nedavno ga je posebno obradovalo interesovanje kompanije „Nikon” za njegovu fotografiju koju je nazvao “Plesni ritam noći”.

“Javili su mi se i rekli da im se mnogo svidjela fotografija koju sam im poslao i tražili su od mene da im dam odobrenje za korisćenje. Fotografija bi trebala da se pojavi na dva kontinenta, koristila bi se u Kanadi, Meksiku, SAD-u, Brazilu u razne svrhe, kako na društvenim mrežama, tako i na njihovim sajtovima. Jedva čekam da se to desi i dalje se nadam nekoj nagradi od Nikon korporacije“, iskren je Zoran.

Plesni ritam noći (Foto: Zoran Sekulić )

Fotografija ga je, kaže, naučila da bude strpljiv i kreativan, da stvari posmatra iz drugačijih uglova, da izlazi iz okvira koje svakondevnica postavlja i da bude uporan.

„Ono što najviše volim i kod fotografije i u plesu jesu sloboda i kreativnost koju pružaju. Nisam ograničen, sam kreiram svoje ideje, svoje korake, mogu da radim stvari na svoj način, da ih oblikujem onako kako ja želim, jednostavno da improvizujem“, priča Zoran i dodaje da je predivan osjećaj kreirati nešto svoje i to podijeliti sa drugim ljudima.

Foto: Zoran Sekulić

I dok veliki broj mladih čeka da zadovoljstvo pronađe njih, da im državni posao dođe sam, da imaju sigurnu platu i ustaljeno radno vrijeme,  Zoran ide u susret svojim željama, pa makar one bile i posve drugačije.

Za “Moju Hercegovinu” kaže da su mu dvije najsvježije – da napuni ranac, okači aparat oko vrata i sa bratom ili prijateljem krene na putovanje. Za početak – bilo gdje.

Drugo, sanja da nekada kada sabere dovoljno iskustva i znanja, osnuje plesnu školu i svoje znanje prenosi na mlade plesače.

Zoranove fotografije možete pratiti na fejsbuk stranici Zoran Sekulic Travelography i na instagram profilu zstravelographer22, a takođe, sa prijateljima vodi i stranicu Ufotkavanje.

Autor

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora