Zašto ne nosim mini suknju?!

„Predamnom!“, znala je reći mama. Da. Baš tako. U dahu izgovoreno. Nikad na slogove podijeljeno. Uvijek zapovjedničkim tonom izrečeno. Meni već suza suzu stiže. Znam da sam zgriješila grdno. Mogu očekivati sve. Ona će držati govor i pribjeći svim pedagoškim metodama, a u dva sata, kad dođe ćaća s posla, degenek.

(Foto: Novi.ba)
(Foto: Novi.ba)

Tih osamdesetih nije bilo dječijih prava, a ni demokratije. Poštovao se stariji. Ko god on bio. ‘Ajde pisni, majčin sine, ako smiješ. Najpopularnija maksima je bila: „Degenek je iz raja izaš'o!“ Ne postoji dijete koje je raslo u Jugoslaviji krajem prošlog vijeka, a da je nije čulo. Bar jednom. Ti su bili pravi sretnici. Mi, možemo se nazvati nerođeni pod sretnom zvijezdom, smo je čuli više puta. Zasluženo. Većina roditelja je obožavala s prozora doviknuti: „Uberi prut pa dođi!“ Srećom, mojima višnje, trešnje i ostale voćkice nisu bile interesantne u tom smislu. E sad, možemo do besvijesti diskutovati je li to bilo pedagoški ili ne, ali je jedno sigurno – bili smo vaspitani. Svi. Znali smo nazvat’ dobar dan komšiji, poštovati kućni red od dva do pet, učiti, igrati se, a opet i praviti nered. Da li sam ja previše nostalgična – ne znam, ali čini mi se da smo se musavi opet ljepše igrali nego ova djeca danas. Nekad bismo i pretjerali. Priznajem. Zato danas imam brojne ožiljke, ali i neispunjene želje.

Jedna od neispunjenih želja iz mog djetinjstva je da imam svoj sopstveni karić. Ja sam odrasla među dječacima. Oni su svi imali svoj, a ja sam čekala da me povezu. I bilo mi je mnogo teško. Da, da. Karić sa kuglagerima. Za one koji su rođeni poslije, karić je makina ravna crvenom ferariju. I niz stranu je letio kao crveni ferari. To je igračka koju si morao sam da napraviš. Kreativnost i vješte ruke dječaka su dolazile do izražaja. Prvi majstori su se već prepoznavali. Najčešće krijući od roditelja jer se devedeset posto njih ježilo na sam pomen ove čudotvorne spravice. Karić se sastojao od jedne pravougaone daske na koju je komotno mogla sjesti jedna osoba, a za dvije je već bilo malo. Naprijed je bio jedan veliki kuglager, a pozadi dva. Prednji kuglager je bio na posebnoj dasci pa si mogao da skrećeš lijevo-desno. Niko nije mario za inerciju pa daska ostane u krivini, a ti produžiš na koljenima i dlanovima. Vječno oderan i poderan. Kukaš iza glasa, ali kući ne smiješ jer te čeka nova porcija degeneka.

Ja, kao i svako žensko, vozila ne znam baš lijepo da objasnim. Znam da je u tom periodu svaka kuća imala dovoljno kuglagera za prvu seriju. Naravno, zahvaljujući gigantu metalne industrije, Industriji alata Trebinje. Međutim, popularisanjem ove spravice došlo je do nestašice istih. U jednom momentu je karić toliko bio popularan da se lakše dolazilo do zlata nego do kuglagera.

Karić je izluđivao sve u ulici. Pravio je nesnosnu buku. Uz buku je iscrtavao bijele crte po asfaltu. Pokojni đed bi za nama galamio: „Ne tandrči više. Ogluvićeš!“ Mi smo se smijali od srca i, naravno, nismo ogluvili. Oni spretniji, koji su se već uštelili, vozili su ležeći, a početnici sjedeći. U tome je bila jedina, ali vrlo bitna razlika. Ležeći stav se poštovao. Cijenio se. Zajednička osobina svih vozača karića je bio uzvik: „Čuvaaaaaj!“

Nikako mi nije jasno kako izginuli nismo. Jer naša strana je išla pravo na magistralni put, a u to vrijeme baš tuda su prolazile kolone vozila na more, u Dubrovnik. Bilo kakva vrsta zaštite za nas je bila nepoznanica. Štitnici i kaciga u Hercegovini još nisu bili izmišljeni. Slično je bilo i u susjednom Dubrovmiku.

Aleksandar i Dejan, moji rođaci, su živjeli u Dubrovniku. Aleksandar zvani Saša je već šetao s curicama, a Dejan i njegova ekipa su vozili kariće. Naravno, i njima sam dosađivala kao dječacima iz ulice. Jednom prilikom su odlučili da me povezu. Jedan zajednički drugar je upravljao, ja sjedila iza njega, a Dejan nas je jako gurnuo niz stranu. Sjećam se da smo letili više nego što je bilo predviđeno. Vrištim ja iza glasa. Krv lije niz koljena. Haljina je nekad bila bijela. Pojavljuje se mama sa čuvenom: „Predamnom!“. Pet kopči na lijevom koljenu. Poslije, u trci bickala sa Mićom, sam uništila i desno. Karijera ribe u mini suknji se završila prije nego što je počela. Ne žalim nijednog trenutka.

Žalim za osjećajem bezbrižnosti koga već odavno nema, za danima kad smo bili nezamislivo kreativni, za danima kad je ulica bila najljepša dječija pozornica, … Karići, bicikla, lopte, ledeni čiča, školice, ćore bake, žmurke, cika, dreka, vriska, buka, … Puj pike više ne važi.

Autor

Jelena P. Kovačević

Diplomirala geografiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Od novembra 2013. godine blogerka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora