Podnio sam prije dva mjeseca ostavku na funkciju predsjednika Unije Udruženja poslodavaca Republike Srpske. Ne želim više da pričam o minimalcu i o platama koje mi kao ne damo. Želio sam da se društvo razvija, ali izgleda da se trenutno ne možemo dogovoriti oko toga. Ne želim da učestvujem u svađama. Dogovaramo se ko će biti novi predsjednik. Nema nikakve šanse da me ubijede da ostanem predsjednik.
Ovo je u intervjuu za MojuHercegovinu ekskluzivno rekao predsjednik Unije Udruženja poslodavaca Republike Srpske u ostavci Saša Trivić koji je posljednjih dana u velikom ratu sa vlastima Srpske, pogotovo sa Inspektoratom Srpske i Ministarstvom trgovine i turizma. Inspektorat je zatvorio Trivićevu „Manju“ u centru Banje Luke, a potom su uslijedile i kontrole njegovih ostalih „poslovnica“. Na sve to Trivić je postavio mnoga pitanja, a jednim od tih pitanja otvaramo i ovaj intervju.
Ima li pilota u avionu?
Ima li aviona?
Ima li?
Mislim da svijet ide u krivom smjeru i to se preslikalo i na nas. Izgubili smo mjeru socijalnog dijaloga. Počeli smo se svađati, a društvo koje troši energiju na svađe pravi loše rezultate.
Da li je vaš svojevrsni rat oko minimalca razlog zatvaranje „Manje“?
Bio sam protiv priče o minimalcu. Prošle godine sam predlagao da on iznosi 2.000 maraka. Međutim, stav organa Unije Udruženja poslodavaca Srpske je da taj iznos ne smije preći 800 KM. Politici se nisu svidjeli naši stavovi. Kako vrijeme prolazi, pokazuje se da smo bili u pravu. Da, jedan od osnovnih razloga za moje lične probleme su stavovi Unije po pitanju minimalca.
Šta očekujete da vlast još uradi? I šta ste spremni sve da trpite?
Prema mojim informacija, država je shvatila da je pogriješila i zakopaćemo ratne sjekire, ali će problem minimalca ostati.
Napisali ste: „Inspektorat (Vlada) zatvara lokale po Banjoj Luci, jer nemaju wc, ali nije u stanju da naplate PDV u pola države.“ Kako to komentarišete?
Godinama upozoravamo na sivu zonu koja je zapravo najveći neprijatelj svih poslodavaca koji pošteno plaćaju poreze i doprinose, a država ništa nije uradila po tom pitanju. Zato im danas nedostaje para. Zato su došli do minimalca koji će zatvoriti mnoga radna mjesta. I dalje je prvi zadatak Poreske uprave i kontrolnih organa da naplate poreze, a ne da zatvaraju lokal koji je u sanaciji.
Kakva sanacija?
Hotel „Palas“ je zaštićeni objekat i ima posebna pravila za sanaciju.
Napisali ste: „Brutalne kontrole su počele da bi se poslodavci okrivili za inflaciju.“ Ko je kriv za inflaciju?
Ako država kaže da plate treba da rastu, u namjeri da uzme nepostojeću dobit od poslodavca, onda jedino što poslodavac može da uradi jeste da prelije troškove koje je država propisala na krajnjeg korisnika. To prelijevanje ide i daleko više od onoga što smo očekivali, jer neke cijene rastu i do 30-40 odsto. Inflaciju je proizvela odluka o minimalcu. Naravno da postoje poslodavci koji to zloupotrebljavaju, ali i na to smo upozoravali.
Kako možete sa sigurnošću tvrditi da je dobit poslodavaca nepostojeća?
Priča se o četiri milijarde dobiti poslodavaca. Od te četiri milijarde – 700 miliona maraka su proizvele firme sa jednim ili nijednim čovjekom. To su špekulantske milijarde. Sa druge strane, repromaterijal poskupljuje u godini inflacije. U jednom trenutku je materijal bio deset maraka. Dobavljač je javio da je materijal petnaest maraka. Vi automatski dižete cijenu svog proizvoda da bi imali novca da kupite materijal nakon što prodate robu.
Knjigovodstveno je ispalo da ste materijal od deset maraka koji ste imali na stanju prodali za petnaest. Dakle, vodi se da je poslodavac zaradio pet maraka. Realno niste zaradili ništa, nego samo imate skuplji materijal u magacinu. Niko nije razmatrao posljedice rasta te dobiti. Svi su mislili da je dobit ostala kod poslodavca. Knjigovodstveno imamo dobit, ali nemamo novac.
Da li su najave premijera Srpske o brutalnim inspekcijama opravdane?
Brutalne inspekcije traju godinama i nisu dale nikakav rezultat. Znamo da nema nikakvog opravdanja i da neće dati nikakav rezultat. Trgovci poštuju sve mjere nakon toliko godina maltretiranja,. Ne znam razliku između brutalne i nebrutalne kontrole.
Da li je realno novo i sve novije poskupljenje hljeba?
Ako je u cijenu hljeba uračunato 35 odsto radne snage i ako kažete da minimalac ide 30 odsto, onda treba očekivati da plate pekara porastu 15 odsto. A 15 odsto rasta plata je pet odsto rasta cijene proizvoda. Svi pekarski proizvodi će poskupjeti pet odsto. Mora da poskupi. Ako država želi da vidi da li je neko ostvario ekstra profit, mora da pregleda njegove bilanse i da naplati porez na taj ekstra profit. A ne da svi budemo loši i kriminalci. Ako hljeb poskupi 20 pfeniga, to na 30 dana izađe šest KM. Cigare poskupljuju svake godine po 20 pfeniga, pa se ne diže galama. Danas ne jedu ni svi ljudi hljeb, kao što ni ne puše svi ljudi.
Postoje li poslodavci koji će pokušati da zloupotrijebe ovu situaciju?
Oni će privremeno zlupotrijebiti situaciju, ali tržište će to regulisati.
Napisali ste: „Ministar koji ne zna da se marža ne ostvaruje u pekari nego u trgovini ne treba biti ministar“. Na koga ste mislili?
Stalno se priča o maržama i stalno se kontrolišu pekari da bi se spriječio rast cijena hljeba. Nema marže u pekarama. Pekar ima proizvodnu cijenu. Marža nastaje tek kada pekar isporuči robu trgovini. Ako ćete kontrolisati maržu, ne idete u pekaru, nego u trgovinu. Šta država očekuje da nađe u pekari kada je marža u pitanju? Koji je onda krajni cilj svih kontrola?
Problem je što politika ulazi u privredu. Pogrešno je da se država bavi cijenama. Država treba da se bavi privrednim ambijentom. Ako ograničavate trgovcu maržu, on mora zaraditi za plate, struju i grijanje. On neće zaraditi na tom artiklu, ali će zaraditi više na nekom drugom. Greška je da se bavimo cijenom hljeba. Zašto je hljeb nešto posebno? Gdje su ulje, so?
Da li je inspekcija kontrolisala još neke pekare u posljednjih desetak dana?
Počele su kontrole nakon naših žalbi. Kontrolišu se i ostali pekari, ali ne znam šta očekuju da nađu.
Objavili ste snimak iz bolnice koji još jednom pokazuje na šta liče toaleti u zdravstvenim ustanovama. Zašto niste snimak objavili prije?
Zato što sam ga tada dobio. Ako je ugrožavanje bezbjednosti građana to što u nekom lokalu ne postoji toalet, onda je ugrožavanje bezbjednosti građana i kada toalet u bolnici izgleda tako kako izgleda.
Napisali ste kako se nadate da premijer Srpske nema ništa s napadom na „Manju“. Ima li?
Razgovarao sam s njim i on mi je rekao da nema i ja vjerujem da je tako.
Napisali ste i da biste se samoukinuli kada biste imali savjetnike kao predsjednik Dodik. Na šta ste mislili?
Ako premijer nije odgovoran, onda je neko drugi. Siguran sam da se predsjednik Srpske ne bavi time. Ako je neko insistirao da se neki poslodavac kazni zato što je nešto izjavio, on je onda loš saveznik.
Da li vi na taj način skidate teret krivice s Dodika s obzirom na to da je cijela priča o minimalcu zapravo njegova inicijativa?
Imali smo sastanak sa Dodikom i tada smo zaključili da nije on donio tu odluku. On nije odgovoran za donošenje te odluke. U razgovoru s njim zaključili smo da nemamo ništa da mu zamjerimo. Shvatio je kakvo je stanje.
Ali ipak insistira na tome da minimalac ostane 900 KM?
Mislim da smo dogovorili da imamo sljedeći sastanak koji nije održan. Priču o minimalcu treba završiti. Trebamo naučiti da živimo i da radimo s tom odlukom. Odluka je donesena i posljedice se vide.
Niko se nije obradovao problemima koji su stigli na vašu adresu kao predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske?
Ona već godinama živi samo na sukobima. Ona nema želju da se dogovara, jer bi onda ispalo da je ona loš predsjednik Saveza sindikata. Pitanje je da li ona predstavlja radnike.
Da li biste mogli reći da bar četvrtina vaših problema proističe iz onoga što pišete na Twitteru?
Ne. Ne četvrtina. Polovina. Twiter je moj veliki problem. Mnogi su mi rekli da moram da se maknem odatle. Svjestan sam toga. Genetika je takva. Imam potrebu da kažem šta mislim. U suprotnom se osjećam zarobljeno. Bar pola mojih životnih problema dolazi zbog Twittera. Znam da pretjerujem. Kad nema dijaloga, onda postoji Twitter. To je moj vapaj za razgovorom.
