Trebinjski amputirci: Ucijenjeni smo da u RS pravimo proteze – novi pravilnik bi mogao ponuditi rješenje

TREBINjE – Skoro pola godine je prošlo otkako su amputirci širom Republike Srpske izrazili svoje nezadovoljstvo zbog nerješenih problema koje imaju sa Fondom zdravstvenog osiguranja RS (FZO RS) prilikom dobijanja ortopedskih pomagala. Situacija ni danas nije mnogo bolja. Sve bi moglo biti regulisano kada bi njihovi zahtjevi bili uvršteni u novi Pravilnik o pravu na medicinska sredstva, koji je u izradi.

Proteze za koje im Fond zdravstvenog osiguranja RS sada obezbjeđuje novac, uvjeravaju amputirci, nisu odgovarajuće ni kvalitetne, a ova kategorija već mjesecima traži i veća novčana izdvajanja za njihove potrebe. Zahtjevaju da novac za izradu proteza ide na račun direktnih korisnika, koji bi sami mogli da biraju gdje će ih praviti. Muče ih, kažu i duge procedure prilikom nabavke pomagala.

“Sa sadašnjim ortopedskim pomagalima nismo u mogućnosti da zadovoljimo potrebe svakog čovjeka – korištenje bazena, kupališta, tuš kabine… jer proteze koje koristimo nisu namjenjene za vodu i sportske aktivnosti, a to nam je neophodno, jer amputirci imaju narušeno zdravstveno stanje, koje se iz godine u godinu pogoršava – poručivali su  amputirci Srpske.

I trebinjsko Udruženje amputiraca, koje okuplja oko 180 članova iz Hercegovine, dijeli muke sa kolegama širom RS.

Novac koji dobijaju nije dovoljan za kvalitetnu protezu, procedura dobijanja je, tvrde,  komplikovna i iscrpljujuća, a arhitektonske barijere u Trebinju su još jedna otežavajuća okolnost.

Predsjednik Udruženja amputiraca u Trebinju Miroslav Andrić kaže da sluha od nadležnih za ovu populaciju nije bilo, te da se nada da će u narednom period njihovi predstavnici, ipak, uspjeti da uvrste ključne prijedloge u Pravilnik o pravu na medicinska sredstva, jer su došadašnjim pravilnikom, bili oštećeni.

Sadašnjim pravilnikom mi smo ucjenjeni da u Republici Srpskoj moramo da radimo te proteze. Mi koristimo mehanička koljena, imamo pravo na njih preko Fonda, dok su nam hidraulična ili pneumatska, ona koja su mnogo skuplja, misaona imenica. Moramo se snalaziti sami za sebe. Kvalitet tih proteza je isti, bez obzira da li je neko visoko aktivan ili neaktivan. Fond je napravio sa više firmi u RS ugovor. Vrlo je loša kontrola tih pomagala i dolazi do raznih zloupotreba. Naš predlog je bio novčano davanje. Ako Fond odobrava tri hiljade tražimo da se to da u novcu, pa da čovjek sam odluči da li će to kupiti u Beogradu ili Zagrebu. Taj naš prijedlog nije otišao na odobravanje. Tražili smo i da nam omoguće i neka veće sredstva, recimo sedam, osam hiljada maraka, kako bismo mogli dobiti neku kvalitetniju protezu”, kaže Andrić i dodaje da je na amputircima i teret kupovine navlaka za proteze, kojih godišnje treba dvije-tri, a svaka od njih košta od 65 do 105 maraka.

“Potkoljena proteza košta od dvije do tri hiljade maraka, a nadkoljene se kreću od tri do pet i po hiljada. Cijena jedne kvalitetne proteze, na primjer za jedno koljeno, je četiri i po hiljade maraka, pa nadalje. Ne tražimo mi ove proteze od 50 hiljada evra, ali Fond daje za cijelu protezu onoliko koliko je dovoljno za samo jedno kvalitetno koljeno”, tvrdi Andrić.

Dragoljub Vulić je ratni vojni invalid prve kategorije i član je Udruženja amputiraca u Trebinju.

On kaže da je veliki problem komplikovana procedura nabavke pomagala, koja zahtjeva veliku fizičku pokretljivost, a prilazi za osobe sa invaliditetom nisu u potpunosti rješeni. Od novca koji obezbijedi Fond nemoguće je napraviti kvalitetnu protezu, pa je za ovu koju sada ima morao doplatiti nekoliko hiljada maraka.

Izrada ortopedskih pomagala je postala jedan pravi biznis. To potvrđuje veliki broj ortopedskih kuća, ali je mali broj onih koji to rade kvalitetno i odgovarajuće. Ta pomagala su nedovoljna i loša, ne mogu da zadovolje naše potrebe. Ova koljena koja nam se sada nude su , ja mislim, koristili i invalidi iz Drugog svjetskog rata. Jako su loša. Mi smo zato tražili da nam se izdvajaju novčana sredstva u gotovini, kako bismo mi sami nabavljali bolja pomagala”, kaže Vulić.

Iz Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske kažu da su svjesni da problem postoji, te da su u prethodnom periodu aktivno razgovarali sa amputircima, kako bi zajednički pronašli nova rješenja u smislu pojednostavljenja procedure nabavke pomagala, te kontrole izdavanja i njihovog kvaliteta.

Iz Fonda je za “Moju Hercegovinu” potvrđeno da oni raspolažu samo ograničenim sredstvima i da u skladu sa tim mogu da finansiraju samo standardna pomagala. Na godišnjem nivou  Fond  za sva ortopedska pomagala i druga medicinska sredstva izdvaja oko devet miliona maraka.

“Jedan od prijedloga amputiraca je bio da se u okviru Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite obezbijede dodatna sredstva koja bi im omogućila nabavku još kvalitetnijih pomagala. U pripremi su i izmjene Pravilnika o pravu na medicinska sredstva, koje se takođe rade u saradnji sa korisnicima pomagala”, potvrdili su iz Fonda zdravstvenog osiguranja RS.

Oni su pojasnili da ukoliko osiguranik želi neko skuplje pomagalo, to može da uradi tako što će sam doplatiti neophodna sredstva, ali samo u ortopedskim kućama u RS sa kojima Fond ima saradnju, zbog čega amputirci negoduju.

“Dakle, osiguranici Fonda pomagala mogu podići u ortopedskim radnjama koje sa Fondom imaju potpisan ugovor, a to su samo radnje koje se nalaze u Republici Srpskoj i imaju mogućnost da doplate pomagalo ukoliko žele skuplje od standardnog pomagala kojeg plaća FZO RS. Fond pomagala direktno plaća ortopedskim kućama, a osiguranici plaćaju participaciju, ukoliko po nekom osnovu nisu oslobođeni plaćanja ove obaveze, npr. ratni vojni invalidi, lica starija od 65 godina i slično”, kazali su u FZO RS.

Kada je u pitanju procedura dobijanja pomagala, za koju amputirci smatraju da je komplikovana i da iziskuje fizičke napore, u Fondu kažu, da se razlikuje u zavisnosti od toga o kojim se pomagalima radi.

“Za pojedina pomagala neophodno je rješenje Fonda zdravstvenog osiguranja RS, odnosno o odobravanju odlučuje komisija Fonda, dok je za određena pomagala potrebna samo ovjera naloga za pomagalo u Fondu. Takođe, za pojedina pomagala nalog izdaje direktno specijalista, koji i preporučuje pomagalo, a za određena medicinska sredstva nalog na prijedlog specijaliste izdaje porodični ljekar. Primjera radi, za odobravanje potkoljene proteze, procedura je sljedeća: pomagalo predlaže specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije ili specijalista ortoped, specijalista izdaje i nalog za nabavku pomagala, a o odobravanju pomagala odlučuje komisija Fonda, na osnovu pomenute medicinske dokumentacije”, objašnjavaju u Fondu zdravstvenog osiguranja RS.

Kada su u pitanju amputirci na području Hercegovine pozitivno je, to, kaže predsjednik Udruženja, što su u Trebinju samo dva amputirca nezaposlena. Međutim, sa nezaposlenošću, prema njegovim riječima, muku muče amputirci u drugim hercegovačkim opštinama.

“Društveni status amputiraca je sličan kao i status ostalih. Mi smo do januara ove godine imali zaposleno jedno lice u Udruženju, međutim, u nedostatku sredstava mi nismo mogli više da ga plaćamo. Novac za udruženje izdvaja lokalna zajednica, a radimo i nešto projekata”, ističe on.

Problem parkiranja za osobe za invaliditetom – rješenja nema?

Dodatni problem za sve osobe sa invaliditetom na području Trebinja je i parkiranje. Mjesta predviđena za parkiranje za ove osobe nedostaje, a nije rijedak slučaj da ih koriste i oni za koje ta mjesta nisu predviđena.

Trebinjski amputirci su zbog toga ogorčeni. Oni su skrenuli pažnju da znak pristupačnosti, na neki način, dobijaju i oni bez invaliditeta. Iako Pravinik o obilježavanju vozila kojima upravlja osoba sa invaliditetom ili kojim se ona prevozi definiše jasno ko može dobiti znak pristupačnosti, koji se izdaje u CIPS-u, iz Udruženja amputiraca Trebinje skreću pažnju na čestu zloupotrebu.

Dragoljub Vulić je vozač, a sa problemom prilikom parkiranja se susreće svakodnevno.

“Invalidske kartice nabavljaju i fizički sposobne osobe. Nije toliki problem sa nama, mi možemo ići 500 metara, ali je veliki problem kada dođe osobe koja je u kolicima”, ističe Vulić.

Predsjednik trebinjskih amputiraca Miroslav Andrić tvrdi da znakove pristupačnosti ima mnogo više invalida, nego što ih ispunjava uslove pravilnika. On smatra da se često koriste i falsifikovane naljepnice, koje niko ne kontroliše.

Iz Centra javne bezbjednosti Trebinje o eventualnim zloupotrebama nisu mogli da govore. Sa Pravilnikom su upoznati i tvrde da postupaju na način koji to on propisuje.

Jovana Samopjan portparol CJB Trebinje kaže da su propisane kazne za one koji parkiraju na mjesto koje je predviđeno za osobe sa invaliditetom, ali da oblast zloupotrebe znaka još nije regulisana, te da za to ne postoji krivična odgovornost.

„Znak pristupačnosti može da se izda licima sa invaliditetom, licima koja su s njima u srodstvu i udruženjima. Ako se izda licu sa invaliditetom, neophodno je da ono priloži rješenje u kojem je određen tačan stepen oštećenosti ekstremiteta. Neophodno je da to bude 60 procenata, dvije fotografije i uvid u ličnu kartu i dokaz o vlasništvu vozila. Ako se znak pristupačnosti izdaje licu koje je u srodstvu sa licem koje ima odrđeni stepen invaliditeta, to su najčešće osobe čiji su ekstremiteti oštećeni 100 posto, on treba da priloži dokaz o srodstvu sa tim licem. Ako se znak izdaje udruženjima, ona moraju da prilože rješenje o registraciji i dokaz da su njegovi članovi lica sa invaliditetom“, kazala je Samopjan, te dodala da su ovim pravilnikom regulisane i sporne situacije, kao što su krađe i oštećenja.

Znak pristupačnosti se izdaje za razdoblje od pet godina i daje pravo parkiranja vozila na posebno označenom mjestu.