Trebinjska atletičarka Vanja Spaić: Nedostaje mi kafa pod platanima s najdražima

Bh. atletičarka Vanja Spaić ruši svoje granice i gleda ka Olimpijskim igrama, a dok je u SAD, koje su joj, kako kaže, promijenile život, razmišlja o narednim izazovima i rodnom Trebinju.

Vanja Spaić

Nakon serije dobrih rezultata, 21-godišnja reprezentativka zasluženo je probudila pažnju javnosti. Nedavno je bacivši koplje 51,55 metara ispunila normu za Evropsko prvenstvo do 23 godine.

“Prvi dio sezone je bio najbolji dosad. Rano sam otvorila sezonu, u martu, i popravljala sam državni i lični rekord četiri puta. Najviše sam ponosna na ovo skorije takmičenje, u Judžinu, prvenstvo koledža Amerike (NCAA), gdje sam bacila lični i državni rekord, ali i ispunila normu za EP. Bio je to, konačno, prvi put hitac preko 50 metara. Posebno mi je drago što sam to uspjela da uradim u samo tri hica. Takođe, ponosna sam na takmičenje u našoj konferenciji Juta, gdje sam osvojila prvo mjesto i sve bodove za svoj tim i prvi put osvojila konferenciju. Tu sam bacila, takođe, državni rekord 49,71 metar”, priča Spaićeva za “Nezavisne”.

Kaže da joj je cilj da pomjera granice i obara rekorde na narednim takmičenja, a o EP je dodala:

“Na EP idem rasterećena, želim da formu održim na istom nivou jer sam spremna za veće daljine od trenutne. Nadam se da ću uspjeti održati formu jer neće biti lako pošto nemam uslove za rad (svoja koplja, tartan staza) u Trebinju, gdje ću biti ovo ljeto, ali svakako se nadam novom ličnom i državnom rekordu. Za nekoliko godina očekujem nastup na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu. To mi je cilj.”

Spaićeva je iz Trebinja 2015. otišla u SAD, gdje studira psihologiju na Univerzitetu Fresno, u Kaliforniji. Odlazak na drugi kontinent nije bio jednostavan, a mučili su je i neki strahovi.

“Prije nego što sam otišla najviše sam vodila računa o hrani, jer sam čula da kod njih hrana nije toliko dobra kao kod nas i da ima puno ljudi s poremećajima kilaže, a s obzirom na to da sam sportista bojala sam te promjene. Ali bila sam spremna na odricanja i jako sam vodila računa kada sam došla, tako da nisam imala nikakvih problema. Takođe, s obzirom na to da sam iz malog mjesta, a idem u veliki grad i na drugi kontinent, znala sam da ima dosta izazova, tako da sam išla s velikom dozom pažnje, kako u biranju društva, tako i gdje ću se kretati i kada. Ali, kada sam došla, lako sam se snašla, ljudi su jako ljubazni i odmah su me upoznali sa svim stvarima, tako da nisam imala problema”, sjeća je Spaićeva prvih dana u Americi.

Na molbu da uporedi uslove za treninge u SAD i u BiH odgovorila je:

“Treninzi i uslovi u SAD i ovdje se ne mogu ni porediti. U SAD imam sve uslove za rad, ne treba da se brinem da li ću imati na takmičenju koplja jer uvijek nosimo svoja. Takođe, konačno treniram na tartanu i u pravoj teretani poslije mnogo godina treniranja u Trebinju. Jednostavno, u Americi se cijeni sport dosta više i u sportiste se dosta ulaže.”

Zadovoljna je uslovima za rad u SAD, ali i životom.

“Život u SAD mi je donio sve dobro. Izdvojiću osnovno, uslove za školovanje i treniranje. Ponudili su mi punu stipendiju i sve se od tada promijenilo, kako moj život, tako i rezultati u sportu i školi. Stekla sam i divne prijatelje u timu, ali i van njega, a preko sporta imam priliku da upoznajm nove gradove, države, ljepote Amerike”, priča Spaićeva.

Sve je lijepo, ali ima nešto što joj nedostaje, kao i većini ljudi kada odu u neku drugu državu.

“Pošto sam u Kaliforniji, tamo je čak malo i opušteniji stil života pa sve to zajedno na mene je ostavilo divan utisak. Uglavnom mi više odgovara način života u Americi, ali kada sam u SAD nedostaju mi porodica i prijatelji i ponekad kafa pod platanima s najdražima.”

Sportska porodica

Vanja Spaić, koja je ljubav prema sportu naslijedila od porodice, koplje je počela da baca sa 12 godina.

“Atletikom sam se počela baviti odmalena i to je sve bilo kroz igru. S 11 godina sam išla redovno na treninge. Takmičila sam se u skoku udalj, troskoku, sprintu i bacanju koplja. Koplje sam počela da bacam sa 12 godina i polako iz godine u godinu to je postajalo ozbiljnije. Odlučila sam se za koplje jer sam tu odmah pokazala dobre rezultate. Svakako u sve ovo me je uveo otac, koji je trener u AK Leotar. I moja starija sestra je trenirala atletiku, pa je bilo neizbježno da i ja probam s atletikom. Nisam pogriješila, to je zapravo najbolja stvar koju sam učinila”, istakla je Spaićeva.

 

Autor