Tijana Bošković: Drago mi je da Bilećani osjećaju da su dio ove medalje!

Samo dvije godine poslije finala u kojem je osvojila 38 poena i donijela Srbiji titulu evropskog prvaka u juniorskoj konkurenciji, jedna je od je najboljih odbojakšica na svijetu i igrala je u finalu Olimpijskih igara. Tijana sumira utiske iz Rija, ali i iz dosadašnje karijere koja je od 14. godine profesionalna.

(FOTO: Star Sport)
(FOTO: Star Sport)

Dok se spuštamo stepenicama od Zelenog vijenca, jedan sredovječni gospodin idući u suret razvlači osmijeh i pozdravlja.

“Samo tako nastavi, čestitke za sve, živjela nam! Bravo, Hercegovka”. 

Pomalo stidljivim osmijehom, ona se zahvaljuje i obećava neka nove uspjehe i povode za slavlja.

Ona još nema ni 20 godina. Ali zato ima srebrnu medalju sa Olimpijskih igara, srebro sa Svjetskog kupa, bronzu sa Svjetskog prvenstva. I status odbojkaškog čuda od čije ljevice protivnicama klecaju koljena. Kao što je sve u njenoj karijeri išlo vrtoglavim usponom, tako i sada suvereno grabi ka statusu najbolje odbojkašice na svijetu. I stručnjaci se slažu da nije pitanje “da li će” već “kada će” to ostvariti. Sa 19 godina je već prava zvijezda svjetske odbojke. I srpskog sporta za šta je dokaz ozareno lice gospodina sa Zelenjaka.

Nekoliko dana poslije najvećeg uspjeha u istoriji ženske odbojke u Srbiji i srebra iz Rija, razgovaramo sa Tijanom Bošković. Jednim od simbola naše reprezentacije. Samo dvije godine su joj bile potrebne da stekne staj status. Iako djeluje da je tek na početku karijere, u 19. godini je ostvarila uspjehe o kojima neko ne može ni da sanja. Kada Maja digne loptu, prosječan navijač Srbije pogledom traži iz kog ugla će doletjeti Tijana i munjom iz ljevice zakucati loptu tamo u polje.

Postala si popularna. Ljudi te prepoznaju na ulici. Vole te.

“Ni ja još nisam baš najsvjesnija svega što se dešava. Bila sam prije neki dan u tržnom centru na Voždovcu, djeca dolaze da se fotografišu, upoznaju… Naravno da prija, samo što još nisam naviknuta na sve”, priča nam Tijana dok se spuštamo ka rijeci.

Intervju sa njom sasvim slučajno, a opet nekako simbolično radimo u Hercegovačkoj ulici. Upravo iz Hercegovine dolazi srpski odbojaški dinamit. Iako Hercegovci vole da se hvale korjenima ovoga i onoga, zapravo jedine dvije olimpijske medalje u ovaj dio Republike Srpske su odbojkaške. Prije 20 godina Ljubinjac Đorđe Đurić je sa Plavima osvojio bronzu, sada je Bilećanka Tijana donijela srebro kao najveći sportski uspjeh u istoriji ovog srpskog kraja. Zemljaci su to prepoznali. U njenoj Bileći joj je narod priredio doček.

“Oduševili su me stvarno. Bilo je mnogo ljudi i ovim putem bih im zahvalila. Drago mi je da osećaju da su dio te medalje. Znam da su čak i ispred zgrade montirali video-bim usred noći da navijaju. Pružali su mi podršku od početka, pola grada nije spavalo… Presrećna sam zbog toga i obećala sam im da će biti još medalja i uspjeha”.

Detalj sa dočeka Tijane Bošković u Bileći (FOTO: Moja Hercegovina)
Detalj sa dočeka Tijane Bošković u Bileći (FOTO: Moja Hercegovina)

Doček je posljedica sportskog događaja ljeta – Olimpijskih igara. Ali da se vratimo na detalj od prije tačno dvije godine. Evropsko prvenstvo za juniorke u Estoniji gdje si sa 38 poena u finalu oduvala konkurenciju. Da li si tada mogla da zamisliš gdje ćeš biti u avgustu 2016. godine?

“Iskreno, nisam. Baš sam nedavno razmišljala o tome. Da me je neko prije dvije godine pitao da li ću biti u Riju, bila bih sigurna da neću. Jer to je baš kratak vremenski period. Ali u međuvremenu za dvije godine se svašta izdešavalo i eto me na Olimpijskim Igrama. Već tog ljeta sam debitovala u A reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu, poslije toga je uslijedio Svjetski kup, pa bronza na evropskom… Došla je i Olimpijada gdje smo napravile fenomenalan uspjeh”.

Od vaterpolista se očekivalo zlato, Srbi od košarkaša uvijek očekuju medalju, košarkašice su došle kao evropske prvakinje, a od vas se nekako najmanje očekivalo u ekipnim sportovima na Igrama.

“Slažem se. Opet, moramo da se osvrnemo da je ovo našoj reprezentaciji tek treće učešče na Olimpijskim igrama. Niko nas nije svrstavao u favorite pred početak iako se znalo da imamo kvalitet. Ali mi smo stvarno vjerovali i mislili da možemo da dođemo do medalje. Iskreno, ja nisam imala nikakav pritisak. A mislim da je tako bilo i sa ostalim djevojkama. Otišle smo da pokažemo šta znamo i šta smo radile prethodnih godina i mjeseci. Ipak su Olimpijske Igre najveće svjetsko takmičenje. Svi dođu maksimalni pripremljeni i sa najvećim ambicijama.”

Uspjeh je mogao da se namiriše kada ste odučile od odbojke evropske šampionske Ruskinje. Ti si tada sama osvojila više poena u prvom setu od cijele njihove ekipe. Medalja je i definitivno iskovana u polufinalu za pamćenje protiv sjajnih Amerikanki. U trileru koji je okončan tvojim smečom, a prethodno si na meč lopti raspalila kao iz topa na servisu. Odakle ti hrabrost da onako poklopiš onu loptu?

“To me svi pitaju… Vodile su sa 11:8, Rašićeva je vezala neke dobre servise i preokrenule smo do meč lopte. I naravno, koga će drugog da zapadne servis na 14:13 nego mene”, smije se dok premotava film Tijana i onda objašnjava:

“Stvarno nisam osjećala nikakav pitisak niti razmišljala o grešci. Nije mi bilo potrebno nikakvo odobrenje, samo sam rekla da ću odservirati smeč servis i to je to. Bila sam sigurna da mogu da ga odserviram. Hvala Bogu da nije bila greška i eto ispalo je da sam osvojila poslednji poen. Posle toga se ničega ne sjećam”.

Taj i još mnogi tvoji servisi iz Rija su bili među neophodnim sastojcima za medalju. A ovo je bilo prvo veliko takmičenje na kojem si ovako servirala…

“Ranije sam imala flot servis. Nema tu nikakve tajne. Selektor Terzić me je ohrabrivao i forsirao da probam smeč servis. Prepoznao je da mogu. Od početka godine sam počela da vježbam taj servis, na pripremama sam dosta uvježbavala i eto”.

(FOTO: Star Sport)
(FOTO: Star Sport)

Dakle, Terzić je “krivac” za one servis-bombe i asove. Snosi “krivicu” i što je vjerovao u tebe, a “prvi je osumnjičeni” i za najljepše stranice u istoriji srpske ženske odbojke. Ne tražimo da javno hvališ selektora, ali reci nam malo o njegovom učinku u ovim uspjesima.

“Terzić je već 15 godina selektor reprezentacije. Svi uspjesi ženske odbojke su vezani za njega. Poznaje nas jako dobro i da nije dobar trener, ne bi napravio sve to što je napravio. Imao je povjerenje u mene da me gurne u A tim kada sam imala 17 godina i na tome sam mu zahvalna”. 

I tako posle par mjeseci vježbanja servisa izjednačiš olimpijski rekord!? Mora li baš sve kod tebe da bude odmah i moćno?

“Tako je ispalo, ali nije da dolazi baš lako. Ima tu još prostora za napredak…. Može da se nadogradi i da bude još bolji”.  

Nama samo ostaje da se sažalimo na protivnice koje će primati te servise ako ovo nije ono najbolje i ako to najbolje tek slijedi. Šta još novo da očekujemo?

“Joj, ne znam. Ima tu još mnogo stvari da se popravi. Što je i normalno. Ipak sam ja mlad igrač, imam 19 godina i još dosta ću učiti, raditi, napredovati… U svakom elementu mogu da se poboljšam”.

Ambicije joj ne nedostaje, kao ni one zdrave sportske drskosti. Odmah posle polufinala protiv Amerikanki si poručila da je možda malo bezobrazno, ali da idete na zlato.

“Normalno je i zdravo razmišljanje svakog sportsite da kaže da se neće zadovoljiti srebrom. Kad smo već došle do finala. Naravno da smo vjerovale da i u finalu možemo da pobijedimo. Iako nismo ni znale ko će nam biti protivnik. Mislila sam da možemo da pobijedimo ko god da nam bude protivnik u finalu. Ali eto”.  

Olimpijsko srebro je najveći uspjeh ženske odbojke u Srbiji, ali normalno je ponekad premotati film i razmišljati o zlatu koje je bilo blizu.

“Ostaje mala žal što nismo pobijedili. Ipak, presrećna sam jer smo napravili veliki uspijeh. Niko nam nije zamjerio zbog tog poraza. Svi ljudi koji su nas pratili, i trener, i mi smo znali da smo dali sve od sebe. Ostaje žal jer nismo odigrale na nivou na kojem smo odigrale protiv Amerikanki i Ruskinja jer u tom slučaju ne bi bilo isto. Ali i Kineskinje su odigrale dosta bolje nego u grupi, a mi smo odigrale malo lošije. Stvarno nije bilo lako da posle pobjeda nad evropskim, pa svjetskim šampionkama odigramo na istom nivou”.

U finalu vam nije išlo, ali ostaje utisak da ste probale sve što ste mogle. U najvećem meču karijere nisi gubila samopouzdanje, bodrila si saigračice, djelovalo je da iza sebe imaš na desetine takvih utakmica… Iako najmlađa u ekipi, nekada djeluješ najozbiljnije u pauzama između poena.

“Nije baš tako. Svaki igrač ima oscilacije. Ja uvijek dajem sve od sebe. I kad je dobro i kad je loše. Odbojka je kolektivni sport i moramo da budemo jedna uz drugu”.

(FOTO: Star Sport)
(FOTO: Star Sport)

Ima li neko ko se posebno ističe dizanjem atmosfere?

“Nema. Nikoga ne bih izdvajala, svih 12 djevojaka su zaslužne za sve što smo uradile. Svi su bili zaduženi za dobru atmosferu. Od početka priprema do kraja Olimpijskih igara se nije desio nijedan problem u ekipi i stvarno je sve bilo na vrhunskom nivou”.

Koliko je teško zadržati koncentraciju kada si u Brazilu, u jednom od najljepših gradova sveta, sa svim tim poznatim licima oko tebe?

“Neki sportisti su imali vremena da odu i posjete atrakcije Rija poput spomenika Isusa Spasitelja, Kopakabane… Mi nismo imale mnogo vremena za to. Ja sam uspjela da samo jednom odem do tržnog centra i to je to. I da po jednom pogledam utakmice vaterpolista i košarkaša. Igrali smo svaki drugi dan, a onda kada nemamo utakmicu imamo trening. Nismo imali vremena, a i to slobodno vrijeme smo koristili da se što bolje pripremimo i odmorimo. Nadam se da ću opet posjetiti Rio i da ću tada imati vremena da vidim ono što sam sada propustila. Ali i atmosfera u našem olimpijskom timu je stvarno bila ekstra tako da nisam ni imala neku veliku potrebu da idem negdje. U srpskom timu je stvarno bilo super. Držali smo se zajedno, bodrili jedni druge, družili se… S košarkašima smo slavili kad smo se vratili, ali smo super odnos imali i sa košarkašicama, vaterpolistima, predstavnicima individualnih sportova… Od prvog dana je bila sjajna atmosfera. I to je ono što najviše odlikuje Olimpijske igre zbog čega su tako posebne”.

Mnoge sportiste ste tamo prvi put upoznali.

“Prvog dana sam upoznala Novaka Đokovića jer smo se sreli ispred zgrade. Došao je da se pozdavi sa svima nama. Vjerovatno i prepoznaje neke od nas s obzirom da prati odbojku i zbog selektora Terzića koji mu je rod. Kasnije smo se družili s njim i bilo nam je super. Naravno da sam srećna što sam ga upoznala”.

Svašta je moglo da se pročita o lošim uslovima za sportiste u Riju. A kako je zaista bilo?

“Slušali smo priče da je organizacija loša i šta sve ne… Ali što se mene tiče, bilo je sjajno.  Jedino je možda hrana mogla da bude bolja, ali to je jedina mala zamjerka. Svi ostali utisci su pozitivni. Kad izađeš iz zgrade, sretneš nekog poznatog, kad ideš u menzu, vidiš svjetske face poput Del Potra, Serene Vilijams, Bolta… I shvatiš da si tu sa njima”.

Možda će za četiri ili osam godina tako isto pričati neki sportista ili sportistkinja koji su sreli Tijanu Bošković?

“Možda. Moguće. Sad sam se uvjerila da su Olimpijske igre najveće i najljepše sportsko takmičenje. I naravno da bih još koji put voljela da budemo dio toga. Imali smo nekoliko igračica poput Maje i Stefi kojima je ovo bila treća Olimpijada. Nadam se da ću i ja njihovim stopama. Ovo je bila tek prva.

I mi se nadamo se da će ih biti još. I da će doći ona zlatna. Ako se ova briljantna karijera nastavi kao što je do sada išla…

“Ja i dalje nisam u potpunosti svjesna šta smo uradili. Biće mi jasnije za četiri ili deset godina. Mala Srbija koja ode sa 103 sportiste, od kojih više od polovine osvoji medalju. Pored takvih sila kao sto su Rusija, Amerika, Brazil…”

Sportisti među kojima si i ti su najveći razlog da očekujemo još uspjeha od te “Male Srbije”.

“Nadam se da je ovo uticalo da neke djevojčice počnu da treniraju odbojku. Volela bih da se što više djece bavi sportom jer je to pravi put. Drago mi je da što ili ja ili ostali sportisti možemo da budemo primjer djeci”.

Tijana sa ocem Ljupkom na doćeku u Bileći (FOTO: Moja Hercegovina)
Tijana sa ocem Ljupkom na doćeku u Bileći (FOTO: Moja Hercegovina)

I tebi je valjda neko bio uzor. Teško da postoji djevojčica koja nije bila opčinjena Ivanom Miljkovićem.

“Naravno”.

A ti si došla do toga i da te porede sa Ivanom Groznim.

“Bilo je toga i ranije. Sad posle Olimpijskih igara pogotovo. Naravno da uživam što me porede. Ma ne treba ni da govorim o tome… Još moram dosta da radim da bih bila blizu Ivana Miljkovića”.

Oboje ste mladi ste zablistali na Olimpijskim igrama, on je takođe bio korektor… Upravo ta pozicija najviše iskače u prvi plan u odbojci. Da li je i najteža?

“Svaka pozicija ima svoju ulogu. Ne slažem se da korektor ima najviše pritiska. Moja pozicija ja zahtjevna, ali nije najzahtjevnija. Korektor mora da bude najbolji poenter, ali nije uvijek tako. Sve kreće od prijema. Pa ako to funkcioniše ide dizanje. Pa opet odbrana i tako u krug. Nije bitno samo udariti po lopti. Moraš biti dobar u svakom odbojkaškom elementu”.

Tebi baš dobro idu ti “elementi”. Već sada se mnogi mogu zakleti da si najbolji napadač u svjetskoj odbojci.

“Ne znam šta da kažem na to. Neću da se opterećujem tim pričama i ne obraćam pažnju na takve stvari. Znam samo da moram da napredujem još mnogo”.

Izabrala si najtežu konkurenciju za to. Prije godinu dana si postala član turskog Ezačibašija koji je skupio najbolje sa svih strana svijeta.

“I prošle godine su me poštovali. Ne mogu da kažem da su me gledali kao neku klinku. Znam da je to Drim tim s mnogo dobrih igrača i profesionalaca. Sad nam je došla i Maja čemu se radujem. Ovo je najjača klupska konkurencija u Evropi. Četiri ekipe su jače od ostalih. Fener, Galata, Vaikfbank i moj Ezačibaši. Sve više stranih odbojkašica dolazi u Tursku i baš će biti dobra i zanimljiva sezona”.

Upravo na tvojoj poziciji u Ezačibašiju igra turska odbojkaška ikona – Demir Neslihan.

“Ona je tamo božanstvo. Ima puno iskustva. Super je što imam nju uz sebe i mogu da učim od nje. Ljevoruka je kao i ja”.

Da li je mit ili stvarnost da su ljevoruke odbojkašice u prednosti?

“Ljudi kažu da jeste prednost, ali ja to ne mogu da vidim tako. Otkud znam… Ljevoruke igračice su rjeđe, pa je možda bloku teže da brani. Valjda…”

A kako je počelo stvaranje odbojakškog čuda iz Hercegovine…

“Prvo sam trenirala karate. Napiši obavezno da sam imala zeleni pojas. Starija sestra Dajana je počela da trenira odbojku par godina prije mene i ja sam tako uz nju išla da gledam treninge. Imala sam devet ili deset godina kada sam počela da treniram. Radila sam sa dosta trenera i kada sam imala 13 godina, trener Zoran Vidaković mi je rekao da dolazim na trenige prvog tima. Sećam se da je liga već počela, a pravilo je bilo da tek sa 14 godina možeš da zaigraš sa seniorkama. Ja sam imala 13… I tako smo svi čekali taj 8. mart da napunim 14 i zaigram. Kada se to konačno desilo, nisam imala nikakav strah. Bila sam dijete, nisam ni shvatala šta je trema”.  

Sa trenerom Zoranom Vidakoviće na dočeku u Bileći (FOTO: Moja Hercegovina)
Sa trenerom Zoranom Vidakoviće na dočeku u Bileći (FOTO: Moja Hercegovina)

I počelo  je… Priča se da su protivnici tražili od tvog trenera da te malo izvede iz igre, pa da i oni osvoje koji set.

“To sam čula kasnije. Trener Vidaković je to kasnije otkrio. Vjerovatno je istina. Sve je išlo tako brzo. Ubrzo sam došla u Beograd. I tada sam shvatila da je priča ozbiljna. Veliki grad, nova sredina, ozbiljan klub… Tada sam počela da shvatam da ću se baviti odbojkom. Da je to ono što želim, jer volim odbojku”.  

Već je bilo jasno da si talenat kakav se rađa jednom u sto godina kako je rekao jedan naš poznati trener. Saznali su to i u Turskoj… Za one koji ne znaju, Turci su bili ozbiljni u namjeri da te dovedu. Imali su i plan da igraš za njihovu reprezentaciju, ali tata Ljupko je kao svaki čestiti Hercegovac znao da možeš da igraš samo za jednu zemlju – Srbiju.

“Išla sam sa tatom i Dajanom u Tursku. Galatasaraj nas je zvao na probu jer su nas snimili na nekoj Balkanijadi. Svidjele smo im se, ali smo ipak odlučili da je Srbija najbolji izbor. I eto, poslije četiri godine, Turska mi je bila suđena. Naravno, u klupskoj odbojci”.

Odbojkaški Savez Srbije je bio maksimalno svjestan situacije.

“U početku nisam mogla da igram za Srbiju. Čekali smo godinu dana da se završi neka papirologija.  I 2013. zaigrala sam za Srbiju”.

Sve posle toga je bajka. U omladinskim kategorijama si dominirala. Potom i na klupskom nivou.

“Igrala sam i po tri takmičenja za jedno ljeto. Za kadetkinje, juniorke, potom seniorke… Odbojkaši savez dobro radi, ima zdravu klimu i nisam imala dilemu da li je Srbija moj izbor”.

Od 14. godine si profesionalac, već si se navikla na sve što prati život profesionalnog sportiste. Kako izgleda kada pola djetinjstva posvetiš odbojci. Nedostaju li ti odmor, ljetovanja?

“Mislim da od 2013. nisam imala slobodno ljeto. Sada sam imala desetak dana. Voljela bih nekad da imam više odmora, ali shvatam šta je profesionalni sport. I deset dana je dobro. Primjera radi, prošlog ljeta sam imala četiri dana odmora. Ove godine je vrijedilo jer smo svu pažnju posvetili Olimpijadi. Nije lako, tempo je bio ubitačan, ali kada je sve prošlo, ostaje osjećaj zadovoljstva. Kad se samo sjetim kvalifikacija… Osim Brazila učestvovale su sve reprezentacije koje smo gledali i u Riju. Pritisak je bio veliki jer nije bilo prava na kiks. Bio je čudan sistem bodovanja, a mi smo prvu utakmicu izgubili od Kine. Bio je pritisak da nećemo uspjeti da se kvalifikujemo ako izgubimo drugu. I onda smo vezali deset pobjeda”!

Sada kad ste sve to uradile, podigle ste ljestvicu standarda i očekivanja. Prosječan navijač bi rekao da ste najbolje u Evropi ako je samo Kina iznad. Sledećeg ljeta je Evropsko prvenstvo…

“Znamo da se sada od nas očekuje da osvajamo medalje u kontinutetu. Ali ne treba sada pričati o tome,. Sačekajte da se malo slegnu utisci iz Rija. Kad dođe vrijeme za to, pričaćemo. I pobjeđivati, nadam se”, zaključuje Tijana Bošković, dok iz očiju seva ambicija da već u sledećoj utakmici bude bolja, uspešnija.

Ovo je tek prva medalja (FOTO: Moja Hercegovina)
Ovo je tek prva medalja (FOTO: Moja Hercegovina)

Kao što reče, tek je počelo… Ovo srebro više i od samog značaja same medalje otkriva nešto drugo. Možda i vrednije. Srbija ima generaciju koja je tek počela. I u čijoj kruni će jednog dana Tijana Bošković biti najsjajniji dijamant. Gospodin sa Zelenog venca ne treba da brine. Protivnici bi trebalo.

AUTOR: Aleksandar Gligorić, Mozzart Sport

Autor