Sveto na pjenu od mora

Sud je presudio 22 mjeseca zatvora. Da li će najpoznatiji Grbljanin koji je učinio gotovo nemoguće i srpsko pleme pretvorio u Montenegrine, dovijeka ostati zatočenik svojih zabluda, što je daleko strašnija robija od boravka u zatvoru sa dvije zvjezdice?

The President of Serbia and Montenegro Svetozar Marovic waits to vote in a polling station for Montenegro's independence referendum in Budva, 21 May 2006. Europe may have newly independent state by midnight on Sunday if 55 percent of vote in Montenegro's referendum favours dissolving union with Serbia., Image: 18321040, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, AFP

Kako Svetozar Marović provodi zatvorske dane? U krugu porodice. Najpoznatiji balansero balkanske politike, čovjek koji je bio u stanju da priča danima, a da ne znate o čemu je riječ i da ga pri tom hipnotisano slušate, završio je zatočen, kao prva crnogorska Šeherezada na dvoru Mila Đukanovića. Hoće li njegove priče iz crnogorske hiljadu i jedne noći umilostiviti kralja Mila?

Ali, kada gospodar Brda i Primorja hapsi Sveta, onda to znači da je u Spužu zabravljena gotovo čitava familija Marovića, jer među gorštacima u roleksima, “milost” je nepoznata riječ. Tako je od Golog otoka, pa naovamo. Svetozar Marović se vozio tek nekih petnaestak kilometara od zgrade Višeg suda u Podgorici do pritvorske ćelije u Spužu, ali je jedna od najuticajnijih političkih figura posljednje tri decenije, te noći, simbolično putovao čitavu vječnost: od vrha Lovćena, do nadmorske visine Budve. Sveto je tih minuta, putovao od vrha do dna. Nije smočio noge u moru, već je umio lice u ćeliji.

Njegov advokat svjedoči da za dvadeset i pet godina advokature nije vidio čoveka koji na hrabriji način i, što bi Crnogorci rekli, muškije, dočekuje policiju koja ga sprovodi u apsanu.

Da li je time jedna balkanska saga zauvijek okončana? Da li će najpoznatiji Grbljanin koji je učinio gotovo nemoguće i srpsko pleme pretvorio u Montenegrine, dovijeka ostati zatočenik svojih zabluda, što je daleko strašnija robija od boravka u zatvoru sa dvije zvjezdice? Da li će grof od Budve završiti kao grof Monte Kristo ili će osramoćen i prognan, lutati brdima iznad mora, u besprijekorno ispeglanom Armanijevom odijelu, posmatrajući tirkizno more? Hoće li šampion retorike i erudicije, po kršu tada besjediti sam sa sobom ili sa pobunjenicima protiv Mila? Hoće li njegova sudbina postati filmska ili serijska? Hoće li je režirati Kopola ili Mima Karadžić? Da li ćemo gledati “Sveto se ponovo rađa” ili “Sveto na pjeni od mora”?

Kako će čovjek koji miri nepomirljivo, sklopiti mir sa samim sobom, kada njegovi najrođeniji, zavisno od milosti, kroz rešetke posmatraju nebo ili stijene?

I konačno, da li je hapšenje posljednjeg predsednika Srbije i Crne Gore, konačni kraj sna ili kome, kako kome, o zajedničkoj državi? Da li su konačno isključeni aparati za disanje toj mini-Jugoslaviji, za koju su se, kao mlade socijalističke junoše, u davna vremena, borili i Milo i Momir i Sveto?

Momir Bulatović, koji se prvi javno usprotivio Slobi još 1992. godine, dok su beogradskom voždu Milo i Sveto celivali sliku, ostao je vjeran Miloševićevoj ideji, Mirinoj ideologiji ljevice i jugoslovenstvu kao vječnom izboru, te sada jedini brkati član crnogorskog rukovodstva porođenog na Žutoj gredi, živi u dobrovoljnom egzilu za sve Crnogorce. Taj grad zove se Beograd.

Iako se čini da nekada i mažoretkinje iz Herceg Novog imaju odlučniji stav od Momira, on je, vječno tužnog pogleda, zapravo jedini ostao dosljedan Njegošu, još od kada je Sloba, umjesto jabuka, u republike i pokrajine izvozio birokratsku revoluciju.

Milo Đukanović je najviše vjerovao u Slobu i zato ga se najduže i odricao, puštajući za njim skrivenu, mušku, đetičku suzu. Ali kada ga je konačno prebolio, postao je Tito, samo metar viši. Zadobivši američku podršku, koju su momci iz Lenglija najprije ponudili Momiru, ali ih je ovaj, gledajući ih vodnjikavim okicama, herojski odbio, Milu je bilo lako da se učvrsti na Lovćenu i da dobija izbore kako god poželi, u zemlji u kojoj su svi familija. Sve do dolaska Vučića na vlast, njegovi odnosi sa srpskim vladarima mogu se opisati na sljedeći način: samo je Slobu volio, ostale je prezirao. I, to osjećanje je bilo obostrano. Sa Đinđićem je prolazio kroz razne faze, ali sa Koštunicom i Tadićem je bio u neformalnom ratnom stanju, koje nisu osjećali građani, već krupni kapital, momci s pljosnatim tjemenima i politički kabineti.

Rekoh, lako se dobijaju izbori u zemlji u kojoj su svi familija. Milo to zna. Zato svi Marovići sada nose prugasta odijela, što će Svetu, s obzirom na modne trendove koje je volio, najmanje teško pasti. Ali, ma kako bile opravdane ili ne optužbe za korupciju i pretvaranje Budve u Kaluđericu, njen apsolutni gospodar, po političkim zakonima koji vladaju od Kamčatke do San Franciska, a naročito ovdje, gdje obitavamo, ne posmatra sada sunce ili stijenje o državnom trošku zbog ogromnog bogatstva koje je stekao.

U jeku šatorske revolucije Demokratskog fronta i Milovog pronatovskog forsaža koji je uključio, učinilo mi se da je obračun sa igračem Svetovog ranga prošao gotovo nezapaženo. Ali i sada mi se javlja da raskol na dvoru cara Mila može biti jedina opasnost za njegovu, možda, doživotnu vladavinu. Ako je taj raskol iniciran spolja, Milo nema šansi i time bi njegov pad bio zaista groteskan. Ali ako je sukob na Lovćenu isključivo stvar podjele rada i kapitala unutar dvora, onda će Milo biti još miliji i draži. I vladaće još tako dugo da će od maršala biti prekomandovan u đetičkog Topalovića.

Zašto mi se čini da je Sveto Marović ključni sastojak koji će ili konačno cementirati ili konačno rasturiti tvrđavu Mila Đukanovića?

Njegova sklonost demonstraciji bogatstva čini ga sličnim Milu, ali njegov dosadašnji politički instinkt čini ga bližim Nostradamusu. Tako je Sveto političar koji je otvarao prva vrata Srbiji ka evrointegracijama. Vodio je delegaciju na Solunskom samitu 2003. godine, kada se EU obavezala da će da integriše cijeli Balkan. Uveo je Srbiju i Crnu Goru u Savet Evrope, a njegova vlada je prešla prvu stepenicu ka EU, dobivši Studiju o izvodljivosti.

Kao šef državne zajednice, stvari su ipak, kako-tako funkcionisale čitave tri godine, u situaciji kada su sa jedne strane bili Koštunica, Tadić i Dinkić, a sa druge — Milo! Tu je samo Sveto mogao da obavi posao, a da svi ne završe u kaljuzi bez šansi da ih neko izvuče odande.

To je Sveto. Beskrajno strpljiv političar, koji jezuitski teži kompromisu, jednako kao budvanskom blagu iz skrivenih pećina koje je volšebno slivano na račune porodice Marović. Kao predsjednik Skupštine Crne Gore u tri mandata, uspijevao je da postigne dogovore između vlasti i opozicije u vreme velikih napetosti. Možda najvažniji kompromis i potez bilo je postizanje deklaracije o građanskom miru u Crnoj Gori na početku bombardovanja NATO-a 1999. godine. To je značilo obavezivanje DPS-a i SNP-a, tada najvećih partija, da nema političkog krljanja dok traje bombardovanje.

Ali, zapravo je njegova ključna politička uloga bila na presudnim predsjedničkim izborima u Crnoj Gori 1997. godine, između Mila i Momira. Zapravo je igra bila daleko veća i vodila se između Zapada i Slobe koji su planirali da Crna Gora, u prvoj fazi, postane sigurna kuća za srpsku opoziciju i međunarodni kapital.

Tada je Sveto odigrao možda presudnu ulogu za krunisanje Mila Đukanovića. Momir Bulatović je vodio poslije prvog kruga. Milo je bio isuviše nervozan, a naročito zbog načina na koji je vođena kampanja, sve dok Sveto nije preuzeo čitavu operativu na sebe, povezujući konce između primorja i prosrpskog severa. Tako je, između dva izborna kruga, smirio situaciju i Mila, preokrenuvši ljubav Montenegrina na Milovo srce. Tada je malo falilo da čitav put Crne Gore bude drugačiji. Ali tada je i sve prelomljeno. Milo je osvojio 50,8, a Momir 49,2 odsto glasova.

Za nagradu je Sveto dobio upravljanje Budvom, a potom i mini-Jugoslavijom, kada su Srbiju preuzeli dosisti. Svi resursi Budve bili su pod kontrolom Svetove familije, ali je to bila igra na lokalu, suviše sitna za igrača takvog kalibra, koji je jedini uspio da u doba napada na Dubrovnik stvori krilaticu koja je uspaljivala Crnogorce, tada stopostotno srpske. Ta Svetova parola je glasila:

“Rat za mir!”

Mnogo godina kasnije, samo je Sveto mogao da se zbliži sa hrvatskim premijerom i liderom HDZ-a Ivom Sanaderom, koji je prije Sveta, doživeo njegovu sudbinu. Robijašku, naravno.

Sveto je, zapravo, poslat u Beograd u predvorje odlaska Crne Gore iz zajedničke države, jer je Milo znao da će samo on moći da sprovodi politiku samostalne Crne Gore među terazijskim Crnogorcima, Srbima prve klase, a da takva politika deluje sedativno i civilizovano. Samo je Sveto umjesto da zapomaže uz gusle, guslao po čitave dane o evrointegracijama, demokratiji, zajedničkom životu, pomirenju na Balkanu. Samo je Sveto mogao da komanduje zajedničkom Vojskom, a da ne dođe do međusobne pucnjave.

Otuda njegov kraj može biti daleko od zatvorske ćelije, jer, iako se sada čini da je mudrac koji je obožavao lovu i pravio neverovatne hedonističke zabave najverovatnije tuđim novcem, odslužio svoje, on je čovjek kome su uhapsili sina, ćerku, brata i još ponešto familije. U zemlji u kojoj se svi znaju, to je jednako neizvjesna sudbina, kako za Sveta, tako i za Mila. Naime, jedno je kad hapsiš čovjeka, a sasvim drugo kada mu hapsiš čitavu familiju. Ili je to ol-inkluziv ponuda u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala?

Momir Bulatović se već vraća, zagledan u vladarske dvore svoga kuma. Sveto je zagledan u nebo ili stenje. U šta gleda Milo Đukanović? U natalnu ili avio kartu? Ili će prije biti da se prezrivo smiješi, kao čovek koji je pokazao da su legende o prijateljstvu, kumstvu i izdaji, stvar poezije koja od muškaraca stvara seka-perse.

Izvor: Nedeljnik

Autor