BiH je jedna od zemalja Zapadnog Balkana odakle se, potvrđuju to istraživanja, a i peroni na autobuskim stanicama, masovno odlazi. Za boljim životom put zapada kreću stariji, ali i oni tek punoljetni poput Sava Dendića iz Gacka.
Političke elite u BiH, koje bismo mogli označiti i sa fake ili paraelitama, jer su po sastavu i uticaju na društvo svoj antipod, diskriminatorskom politikom zapošljavanja pod geslom: “samo za članove stranke”, direktno krše ljudska prava, ostavljajući pojedince i porodice bez egzistencije, a mnoge i bez nade. Stoga odlazak sa ovih prostora poprima razmjere egzodusa.
Mladost dajemo drugima
Osamnaestogodišnji Savo Dendić je završio bravarski zanat. Sa roditeljima, sestrom i bratom živio je u iznajmljenom stanu u Gacku. Nakon srednje škole pokušao da nađe bilo kakav posao. Bezuspješno. Stoga je prije pet mjeseci odlučio da spakuje stvari i krene put Slovačke da tamo okuša sreću.
[mhc_antrfile naslov=”Tri decenije podstanari”]Roditelji Sava Dendića su sa gotovo trodecenijskim podstanarskim stažom. Otac je na bolovanju, nedavno je operisao vratni dio kičme, dok majka ne radi. U porodičnom domu su još i mlađa sestra koja je osnovac, i stariji brat koji je takođe planirao da ide za Slovačku, ali je uspio da se zaposli u jednoj privatnoj firmi u Gacku, pa je odlučio da ostane. Zaljubljenik u lov, Gacko i Hercegovinu, otvoreni prostor i prirodu, kaže da bi se, za razliku od brata, teško navikao da radi u fabričkoj hali. Savovi roditelji tvrde da bi i Savo ostao da je imao bilo kakav posao.
[/mhc_antrfile]
Za roditelje to je bio veliki šok. Njegova majka Rada kaže da je plakala mjesec dana, a da su joj najteže pali praznici u kojima Savo nije bio sa njima. Za večerom, na njegovoj stolici stajao je telefon sa Savom na video-vezi. Tako su bar virtuelno dijelili važne trenutke.
I dok roditelji sa pomiješanim osjećanjima, tugom što je morao da ode i srećom što je zadovoljan tamo, iščekuju Savov dolazak na odmor, on nam priča o svojim iskustvima iz Slovačke.
“Mnogi hoće da dođu, ali se plaše prevare. Ni meni nije baš bilo svejedno prvi put, mnogo je toga nepoznatog. Zato su se moji roditelji i protivili. No, vidjeli su da nemam posao, pa sam ih ubijedio. U Gacku nisam mogao doći na red od stranačkih primanja, pa sam se odlučio na ovaj korak. Posao sam tražio kod svakog koga sam znao, pokucao sam na vrata svih privatnika u Gacku, ali uzalud. A ja nisam neko ko bi živio na tuđi račun, pa makar to bili i moji roditelji”, kaže Savo za “Moju Hercegovinu“.
Savo je u Slovačku otišao preko jedne agencije iz Srbije. Trenutno je operater i kontrolor, radi po 12 sati u dvije smjene, a potom je dan slobodan i veoma je zadovoljan odnosom nadređenih. Zato što je najmlađi u fabrici, imaju posebne simpatije prema njemu.
“Fabrika je u Trnavi, radim na kontroli lakiranih dijelova. Moja firma proizvodi plastike za automobile – modele mercedesa, audija, forda. Atmosfera mi se mnogo sviđa, svi su prijateljski naklonjeni. Na isti način se odnose prema svim radnicima, bilo da su Slovaci ili da dolaze sa strane. Trenutno nema ljudi iz Gacka i okoline, koliko znam. Uglavnom su iz Makedonije i Srbije“, govori o svojim iskustvima i zapažanjima Savo.
Tiha migracija
Inače, za mladog Gačanina nijedan posao nije bio težak, radio je i kao srednjoškolac preko raspusta, od izvlačenja drva iz šume do pomoćnog radnika na građevini. Kaže da i u Slovačku nije otišao da odmara nego da radi, pa je zato i promijenio prvo zaposlenje na kome je radio osam sati i imao dosta slobodnog vremena, ali i manja primanja.
“Smještaj je dobar, to agencija obezbjeđuje. Dakle, mi ne plaćamo ništa. Mogao sam da biram da li ću biti u sobi sam ili sa cimerima. Odabrao sam ovo drugo, ljepše je u društvu. Sa mnom su dva momka iz Srbije. Do posla imamo oko 20 minuta. Veoma sam dobro prihvaćen. Smeta mi samo što sam najmlađi radnik u firmi”, kroz osmijeh objašnjava Savo i dodaje:
“Za 22 radna dana zaradim 750 eura, što mi je, za početak, dovoljno. U firmi u kojoj sam zaposlen mogu da napredujem. Dobili smo radne dozvole što će me koštati oko 400 evra. Inače, agencija obezbjeđuje vizu na dvije godine.”
Slobodno vrijeme provodi uglavnom sa cimerima. Često odu do grada. Kaže da nijednu neprijatnost nije do sada iskusio, ali i da mu najviše nedostaje mamina kuhinja.
[mhc_antrfile naslov=”Najviše radnika iz Srbije”]Prema zvaničnim podacima slovačke Vlade koje je iznio ministar rada i socijalnih pitanja Jan Rihter, među stranim radnicima najviše ih je iz Srbije – 12,3 hiljade, oko tri puta više od Ukrajinaca koji su na drugom mjestu. Kako bi spriječili da agencije profitiraju od uvoza radne snage zvaničnici najavljuju usvajanje propisa koji će zabraniti agencijama i preduzećima da angažuju strane radnike koji će biti manje plaćeni ili imati manju zaštitu radničkih prava.
[/mhc_antrfile]
“Počeo sam i da kuvam, da nisam došao ovamo, to vjerovatno ne bih naučio”, kroz smeh priča Savo i dodaje da kulinarsko iskustvo razmjenjuje sa koleginicama iz Slovačke.
Kaže da je spreman da uči i da se usavršava. Već osjeća prednosti petomjesečnog iskustva jer je sada, kada je prilično savladao jezik, mnogo lakše. Ipak, svoju budućnost priželjkuje u Njemačkoj ili Švedskoj.
U fabrici u kojoj trenutno radi, Savo je jedini sa pasošom BiH. No, za koji mjesec, njegovim putem planiraju da krenu još dva momka iz Gacka. A o odlasku razmišljaju mnogi. Evidencija o broju stanovnika koji ovu malu opštinu napuštaju u potrazi za poslom i boljim životom ne postoji. Prethodnih godina se, u prosjeku, na godišnjem nivou odjavljivalo oko 70-ak lica. Zbog posla, pretežno iz okolnih opština – Nevesinja i Bileće se izvjestan broj i prijavljivao. Ali ono što je evidentno je postojanje tihe migracije – ljudi koji zvanično stanuju na teritoriji opštine, ali žive na nekom drugom mjestu.
Na put u rodni kraj koji traje oko 24 časa, Savo će za koji mjesec. Njegovi roditelji sa nestrpljenjem čekaju ponovno okupljanje ove višečlane porodice.