Promocija knjige ”Đed koji je čuvao karpuzu” Rada Likića – Trijumf plemenitosti, poštenja i omaž Ljubinju i Hercegovini

Svjesni smo da živimo u vremenu koje nerijetko isključuje sve one vrline koje bi život trebale činiti životom. Današnje vrijeme uglavnom promoviše estetiku ružnog, koja je sve više opšteprihvaćena u moru neiskrenosti kojima je običan čovjek svakodnevno izložen. Vrijeme u kojem bitišemo nerijetko zaboravlja čistoću duše, ljubav, plemenitost, jednostavnost življenja, borbu za život u onom najljudskijem, najhumanijem smislu. Jednostavno danas prolaz imaju laž, hipokrizija, instant popularnost, nihilizam i sve ono što život zapravo nije i ne bi trebao biti. Zato se rijetko ko usuđuje pisati o tim, pomalo zaboravljenim, skrajnutim vrijednostima kao što su ljubav, skromnost, poštenje, čast, hrabrost, iskrenost, humanost… Upravo jedna takva knjiga, zbirka priča ”Đed koji je čuvao karpuzu” predstavljena je sinoć u ljubinjskoj biblioteci ”Dr Ljubo Mihić”. Autor Rade Likić je tražeći dobrotu, ljubav, hrabrost u likovima koji su junaci ove zbirke, dokazao da se te osobine, iako dobrano zaboravljene, itekako cijene, što je prepoznala i nagradila ljubinjska čaršija došavši u velikom broju na promociju Likićevog književnog debija. Na promociji su, pored autora, govorili recenzenti ove knjige, Vuk Bačanović i Veselin Gatalo, kao i novinarka i autorova prijateljica Jelena Danilović. Noć je protekla u notama svih tih zaboravljenih osobina i karaktera predstavljajući neku vrstu omaža, ne samo junacima Likićevih priča, već i životu kakav bi on iskonski i trebao biti.

FOTO: Radovan Dangubić / Moja Hercegovina

Brojni Ljubinjci su sinoć u biblioteci ”Dr Ljubo Mihić”, koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a čini se da ni igla nije mogla pasti u prostorije biblioteke, prisustvovali veličanju života, omažu hrabrosti, ljubavi, istine, humanosti i svim onim osobinama koje autor Rade Likić traži i nalazi u likovima svojih priča. Tražiti dobro i samo dobro, u današnje vrijeme je jako rijetko. Danas dobro nije IN, što bi rekli mlađi naraštaji, štaviše, ono je skrajnuto u ćošak, gdje čuči na ljuskama pohlepe, laži, zla i svih onih pošasti kojima je izložen današnji čovjek. Zbirka ”Đed koji je čuvao karpuzu” doživjela je svoju promociju, a na njoj su, pored autora, govorili recenzenti Vuk Bačanović i Veselin Gatalo, te Jelena Danilović, novinarka i Likićeva prijateljica.

Okupljenima se prvo obratila Jelena Danilović, koja nije mnogo govorila o samoj knjizi, prepustivši to recenzentima, govoreći o samom autoru i iskrenom, prijateljskom odnosu koji ima sa njim.

FOTO: Radovan Dangubić / Moja Hercegovina

Klasični prikaz knjige daće Vuk Bačanović i Veselin Gatalo koji su recenzenti knjige, a ja ću se bazirati malo na knjigu i malo više na autora. Počeću baš od autora. Ko je i šta je Rade Likić? Najbolje ćete saznati ako pročitate 22 priče smještene među koricama knjige. Pročitajte Šinda, Ćata, Markića, Miha i Vukana, da bi saznali Likićeve gene. Najviše obratite pažnju na đeda Đoka, jer je on čuvao karpuzu. Priča o Radomiru, Milivoju, Mladenu u prvi plan izbacuju na svjetlost dana njegove istinske heroje i dječije idole stečene na ljetnjem raspustu u ljubinjskom kraju. Te priče presjecaju priče iz onog drugog dijela djetinjstva provedenog u Sarajevu. U ovim pričama kao dobri duh provejava Radov otac, Vladislav. Njegova ruka je sinovljev ispravan put. Put vaspitanja, poštenja, čovjekoljublja. Rade Likić nije nikoga odbacio u Ljubinju, jer prostranstvo njegovog srca i daljina do koje seže njegov pogled su toliko veliki da je u svakom ljudskom biću pod Radovinjom pronašao nešto dobro, vrijedno i pošteno. Značajan dio knjige autor je posvetio svojim najbližim, đedu i babi. Autor ne krije da je baba Persa nebrojeno puta bila inspiracija za priču i još više puta mu nenadano dala originalan materijal za sjajne priče. U ovoj knjizi, na kraju ovog kratkog osvrta, moram primjetiti da osim dijela o autoru, fali još jedna priča, priča čiji bi naslov bio Voja. To je ime nedavno preminule autorove majke. Pominjem je u možda ne baš najboljem trenutku, ali ja ovaj svoj dio ne želim završiti bez pominjanja teta Voje koja bi u ovom trenutku bila ponosna na sve nas, na svog sina. U to sam potpuno sigurna kao što sam sigurna da ćete svi u jednom dahu pročitati 22 priče Rada Likića i spoznati sebe, ovu čaršiju i Hercegovinu. Rade, od srca hvala.” – rekla je Jelena Danilović u uvodu u priču koja će slijediti.

A uslijedili su osvrti dvojice recenzenata – Vuka Bačanovića i Veselina Gatala.

FOTO: Radovan Dangubić / Moja Hercegovina

Nikada do sad kada sam negdje govorio nisam imao ovoliku tremu. Htio sam nešto i da napišem za ovu priliku i onda sam shvatio da ne mogu da napišem jer ću morati govoriti iz srca, da ne mogu drugačije večeras da pišem. A zašto je to tako? Zato što dok sam čitao ovu knjigu, kao da sam čitao nešto što sam već puno puta pročitao , to je zato što je ovaj čovjek već gotovo 10 godina otkad se znamo, taj čovjek je za mene bio knjiga, jedan svojevrsan prozor u svijet. Rade je bio moj prozor i živa veza sa Hercegovinom. Ja sam o Hercegovini jako malo znao tada, iako sam porijeklom iz Hercegovine, iz Sutorine. Hercegovina je bila dio mene koji je nedostajao. Pričajući sa Radom pronalazio sam taj dio sebe. To je moja ogromna zahvalnost, sada kada putujem Hercegovinom, baš kao da se taj osjećaj dobrote, iskona, kao da se vratio i osjećam se zaista upotpunjeno i sretno ovdje. Ne mogu više da pričam, sve što bih rekao preko ovoga bilo bi previše pričanja, mogu samo da kažem hvala ti Rade, od srca ti hvala.” – rekao je iskreno jedan od recenzenata Likićevog prvjenca.

Veselin Gatalo je rekao da autora ne poznaje dugo, te da ga je najbolje upoznao kroz njegove priče, koje je upamtio i koje su ga jako dojmile.

Ono što znam o Radu, znam preko ove knjige. Dopisujemo se od nedavno. Uglavnom, još jedna neosporna činjenica je to da je Rade objavio knjigu. I to jednu časnu i poštenu knjigu. Ja razumijem odnos svih vas sa Radom i znam da vas Rade sve puno voli i mislim da vas sve i pozna. To sam skontao i kroz ovu knjigu. Rade nevjerovatno voli i poštuje svoje likove. Negativca skoro mazi, štedi ga od svoje kritike. Od desetina knjiga na čijim sam promocijama učestvovao, uglavnom se sjećam samo početka. U Radovoj knjizi sjećam se svake priče. Pročitao sam ih sa zadovoljstvom, to je ono što nađete u knjizi a zove se prepoznavanje. A to je ono kada neko nađe riječi za ono što vi mislite, kada neko opisao nešto što vi niste mogli opisati. Rade ima strašan strah kada piše. Provjeravao je svaku činjenicu. Sigurno sve ono što je napisano u ovoj knjizi ima potvrdu iz više izvora. Znači, Rade ima strašan strah i strašno poštovanje prema vama koji ćete čitati ovu knjigu i prema svim likovima koji će kroz nju nastaviti živjeti. Ova knjiga je jako važna za Ljubinje. Jer ovo je dio stvarnosti koji će nadživjeti većinu nas, autora i nadam se, ne i Ljubinje. Rade ne boluje od viška riječi, nema suvišnih opisa, onih vratolimija koje pisci misle da smiju sebi dozvoliti. Nastoji sa što manje riječi reći što više. Čini mi se da je uspio reći, ako ne sve što treba, onda sve što se može. Nadam se da nećemo dugo čekati novu knjigu ili bar prošireno izdanje ove knjige. Hvala vam.” – govorio je sa posebnim pijetetom prema Likićevom književnom ”čedu” Veselin Gatalo.

Na kraju promocije, prisutnima se obratio i autor, koji se zahvalio svim prisutnim, ali i onima bez čije pomoći ne bi bilo ovog izdanja.

FOTO: Radovan Dangubić / Moja Hercegovina

”Poslije ovako lijepih riječi umnih glava, na kojima se moram zahvaliti Jeleni, Vuku i Vesu, ja mogu samo reći da se zahvaljujem svima vama, Ljubinjcima i želim vam da ne budete likovi neke moje buduće knjige jer junaci mojih priča uglavnom nisu više sa nama. Desetak godina sam se bavio izučavanjem nekih Amerikanaca sa naših prostora, skupio neki grdni materijal o tome, mislio sam da će to biti neka moja prva knjiga ali desilo se da za vrlo kratko vrijeme budem suočen sa smrću majke i bake. Premišljajući o tim gubicima, razmišljao sam o smrti, o tom nekom hrišćanskom pogledu bez straha od smrti. Tako su i nastale ove priče, uglavnom o ljudima koji su tako gledali, koji su bez straha i zadnje premisli išli u tu smrt. Imam dužnost da se zahvalim svima koji su pomogli da ova knjiga izađe, a mnogi su pomogli, prije svega moram se zahvaliti ljudima koji su radili na njoj, mojim recenzentima Vuku i Veselinu, Dragiši Sikimiću koji je uspio isposlovati dobar ugovor sa štamparijom što je znatno olakšalo objavljivanje ove zbirke, zatim njegovom bratu Drašku koji je napravio ovu naslovnicu koja je fantastična, Milici Kovačević za lekturu, Vitomiru Vojčiću, prijatelju koji je napravio slog i prelom i Radovanu Dangubiću koji je snimio ovu naslovnicu i koji je uvijek tu šta god da treba. Ne smijem zaboraviti ni one koji su finansijski podržali izdavanje ove knjige, a to je u prvom redu opština Ljubinje, zatim ljubinjska biblioteka, porodična ambulanta ”Dr Savo”, preduzeće ”Agrar” i mesnica ”Ćorović”. Tu su još i moji prijatelji Slaviša Janjić, Boris Orbović, Velemir Budinčić, Milan Mičeta, svima vama zahvaljujem, a vas sve pozdravljam.” – rekao je Likić, čime je i završena promocija, nakon čega je uslijedilo potpisivanje primjeraka zbirke od strane autora.

Priče o običnim, malim ljudima su zaboravljene, novijim generacijama nisu ni toliko interesantne, djeluju im nestvarno, gotovo kao epska fantastika, jednostavno teško se vjeruje u svu tu jednostavnost, dobrotu, humanost i, na kraju krajeva, sav taj jednostavan a sjajan život koji su živjeli naši preci.

Nakon promocije, autor Rade Likić je za internet magazin Moja Hercegovina govorio o utiscima sa promocije, mislima koje su ga vodile i dovele do ove zbirke, likovima i budućim planovima.

Pa utisci su fantastični, još se nisu slegli, dirnut sam posjetom i riječima ljudi koji su sjedili sa mnom. Divno je bilo, ne mogu ništa drugo reći.” – rekao je Likić u uvodu razgovora za MH.

Rade Likić, FOTO: Radovan Dangubić / Moja Hercegovina

O ideji vodilji kao i tematici same zbirke, Rade sa najprije našalio, pa nastavio u ozbiljnom tonu.

Ovako ću se malo našaliti, stari novinarski lisac Žarko Janjić mi je to pričao. Na nekoj književnoj večeri u Stocu, Ivo Andrić je zamolio da ga ne pitaju i da djecu ne uče u školi šta je pisac htio reći. Govorio sam i na promociji da sam imao neke drge planove sa tim Amerikancima koje proučavam, a ova knjiga je nastala uslijed razmišljanja o smrti, radi gubitaka koje sam imao protekle 2-3 godine. Počeo sam bilježiti te stvari, na nagovor jedne prijateljice koja je u tome vidjela neku cjelinu, nastala je ova zbirka priča. Da sam se malo više potrudio i malo više uobličio, to je mogao možda biti neki hronični roman a ovako je jedna zbirka pripovijedaka. Ovo je neki i genetski i duhovni rodoslov, znači oni koji su vas stvorili ali i oni koji su vas duhovno učili, njih sam htio da upišem u ovoj knjizi.”

O tome da li i danas postoje ti tragovi dobrote, humanosti i ljepote življenja, Rade kaže:

Šta ja znam, nekako je to danas drugačije, ali ima toga i danas, iako nije to ono isto. Ponekad i danas vidimo djecu koja odrastaju uz đeda i babu, nazivamo ih starmali, što nije nikako pogrdno, volim tu djecu, zanimljivi su mi, inspirativni. To su tragovi onoga što su nekadašnja djeca učila i naučila uz svoje stare, najčešće uz djedove i babe.”

O likovima opisanim u zbirci ”Đed koji je čuvao karpuzu” kao i o nekadašnjim i sadašnjim Hercegovcima, Rade kaže da je njegova baka po majci bila najveća inspiracija za zbirku i pita se da li je slika nekadašnjeg Hercegovca zapravo neka vrsta mitske iluzije.

”Nisam sve likove mogao isto opisati, na primjer, o đedu Đoku, koji je umro 1986. je bilo dosta biografskih podataka, a recimo baba Spasenija, koja je isto davno umrla, možda će se ona pojaviti u nekoj drugoj priči. Baba po majci je bila živa enciklopedija, bila je šaljiva, odlično je pričala, ona je najviše uticala na mene. Uglavnom, kroz cijelu zbirku se ona pojavljuje, jer je ona bila riznica tih priča starih koje bi bile zaboravljene da ih nisam zapisao. Što se tiče Hercegovaca, možda mi svi gajimo neke mitske iluzije da su Hercegovci takvi nekad bili, ja pamtim te stare djedove koji su mnogo starije izgledali nego što danas izgledaju njihovi vršnjaci. Znači, moj đed Đoko, umro je u 86. godini, a izgledao je kao da ima tristo, naspram onih koji danas imaju te godine a izgledaju mnogo mlađe. Sve se promjenilo, ništa više nije isto. Htio sam da oslobodim Hercegovinu onih nekih mitoloških stereotipa, da smo najbolji, najbrži, najjači, ali nismo, mi smo isti kao i svi drugi.To ne znači da ja najviše ne volim Hercegovinu i Hercegovce, mnogo su dobri i Banaćani ljudi, čak mislim da su oni najbolji Srbi.” – govori Likić u dahu i nastavlja na temu ”ublehaša” koji su kao direktni preci ušli u njegov rodoslov.

Jedan moj prijatelj, Slaviša Janjić se našalio, a zaista su u taj moj rodoslov nekako uspjeli da uleti svi najveći, kako mi volimo reći, ublehaši i stvarni i nestvarni, o kojima se pričaju anegdote. To su Markić, Miho Brstina, Šindo i Ćato, lokalne legende, ti likovi koji su zapravo antropološki dio ovih krajeva. Svi ti arhetipski ljubinjski likovi su kao direktni preci ušli u moj rodoslov.”

Za kraj razgovora sa Radom Likićem, autor zbirke ”Đed koji je čuvao karpuzu” je govorio o budućim planovima, za koje kažu da mu nisu jasno definisani, te da obično ne planira unaprijed, kao što i sinoć predstavljenu zbirku nije planirao.

”Zaista ne znam ništa o sljedećim planovima, rano mi je bilo šta da pričam, svježe mi je još uvijek, nisam nikad ni ovo planirao… U Amerikance sam se upetljao, to je more biografija, podataka, teško ću se ispetljati iz toga, ali od toga ne odustajem, vazda o tome razmišljam, pišem, bilježim, istražujem, ali to je jedan posao koji još uvijek ne znam na koji način da izvedem.” – rekao je Likić na kraju razgovora za internet magazin Moja Hercegovina.

FOTO: Radovan Dangubić / Moja Hercegovina

Na kraju valja reći da i danas sigurno postoji i đed Đoko, koji je u badnjevima čuvao karpuzu da bi je u zimskim danima davao onima na samrti koji požele da pred sami kraj životnog puta pojedu komad lubenice, humanost definitivno postoji, ali je nerijetko šikanirana, ponižena i obezvrijeđena. A Hercegovinom sigurno još uvijek hode i hodiće Šindo, Ćato, Vukan, Radomir, Persa i svi oni likovi koje je Likić otrgnuo od zaborava i ostavio budućim naraštajima kao uzor, kao opomenu, kao amanet…

Igor Svrdlin

 

Autor