Sigurne kuće u Bosni i Hercegovini već godinama predstavljaju jednu od ključnih karika u sistemu zaštite žrtava porodičnog nasilja – mjesta gdje se ne pruža samo privremeni smještaj, nego i psihosocijalna podrška, pravna pomoć i pokušaj novog početka. Iako pravni okvir postoji i formalno obavezuje institucije da osiguraju njihovo funkcionisanje, praksa pokazuje da taj sistem i dalje ima ozbiljne pukotine, posebno kada je riječ o finansiranju.
U Republici Srpskoj, kao i u ostatku zemlje, problem nije nužno u potpunom izostanku sredstava, već u njihovoj nepredvidivosti, kašnjenju i nedovoljnoj jasnoći obaveza između različitih nivoa vlasti. Sigurne kuće često zavise od kombinacije budžetskih izdvajanja, projekata i donacija, što njihov rad čini nesigurnim i dugoročno teško održivim. Iako zakoni predviđaju finansiranje, izostanak precizno definisanih procenata i mehanizama raspodjele sredstava dovodi do situacije u kojoj se ove ustanove nalaze između formalnih nadležnosti i stvarne finansijske neizvjesnosti.
Istovremeno, troškovi rada – od stručnog osoblja do svakodnevnih potreba korisnica – ostaju visoki i kontinuirani, što dodatno opterećuje organizacije koje upravljaju sigurnim kućama. U takvom ambijentu, pitanje finansiranja prerasta iz administrativnog u suštinsko pitanje zaštite žrtava nasilja. Stabilnost sigurnih kuća ne određuje samo kvalitet usluge, nego i samu dostupnost pomoći onima kojima je najpotrebnija. Upravo zato, analiza načina finansiranja i institucionalne podrške sigurnim kućama u Republici Srpskoj otvara šire pitanje – da li sistem zaštite postoji samo na papiru ili funkcioniše i u praksi.
Direktor Udruženja građana „Budućnost“ iz Modriče Gordana Vidović za MojuHercegovinu kaže da je jedan od najvećih problema upravo finansiranje sigurnih kuća. U Republici Srpskoj je, dodaje ona, na snazi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici u kojem je precizirano da lokalne zajednice finansiraju 30, a Vlada Srpske 70 odsto troškova sigurnih kuća.
„Problem je u kašnjenju. Od Vlade Srpske smo tek nedavno dobili sredstva za prošlu godinu. Sami smo finansirali rad sigurne kuće, a onda smo tek dobili sredstva. Pojedine lokalne zajednice uopšte ne plaćaju ono što treba da plate, a to su veliki iznosi za nas koje je nekad nemoguće nadoknaditi“, kazala je Vidović.
Najviše se, dodaje ona, zbrinjavaju djeca koja su žrtve nasilja. Ponekad se desi da iz jedne porodice bude zbrinuto petoro djece, a da sigurna kuća ne dobije nijednu jedinu marku. To je, pojašnjava naša sagovornica, izuzetno veliki problem.
„Djeci trebaju osnovne stvari, od pelena do vakcina. Poseban problem je zdravstvena zaštita. U zakonu stoji da je ona besplatna, ali to u praksi nije tako. U domovima zdravlja često ne postoje specijalisti, pa djeca moraju da idu u privatne ambulante ili klinike. A i najbenigniji pregled, poput onog za uho, grlo i nos, i te kako košta. Sve je poskupjelo – od goriva do hrane“, istakla je Vidović.
Drugi problem je, navodi ona, što lokalne zajednice posljedjih godina sve manje zbrinjavaju odrasle žrtve nasilja. Mnoge žene ostaju bez zbrinjavanja zato što nisu dobile saglasnost nadležnog centra za socijalni rad.
„Kada i budu zbrinute, to je isuviše kratko. Oporavak je dugotrajan proces i ne rješava se nakon što žrtva izađe iz kruga nasilja. Njima je potrebna psihološka podrška, socijalna pomoć, povezivanje sa primarnom porodicom, zatim na red dolazi zapošljavanje. Nije nikakvo čudo da se mnoge žrtve vraćaju počiniocu kada vide da je sistem zakazao i da im ne pomaže“, kazala je naša sagovornica.
Pojedine opštine i gradove koji kasne sa uplatama, dodaje ona, ne vrijedi opominjati, niti im vrijedi slati opomene pred pokretanje upravnog spora. Sa druge strane, djeca ne smiju da ostanu na cjedilu i zbog svega im se dešava ono najgore: jednom su bili žrtva porodičnog nasilja, drugi put su žrtve nasilja sistema.
„U posljednje vrijeme institucijama je najlakše da djecu iz sigurne kuće zbrinu u domove za nezbrinutu djecu. To je najgore moguće rješenje. Niko ni ne pokušava da pronađe hraniteljsku porodicu ili neko slično rješenje. Nedavno su brat i sestra, oboje žrtve nasilja u porodici, ‘prebačeni’ u Dom za nezbrinutu djecu ‘Rada Vranješević’ u kojem su potom razdvojeni. Tako su izgubili jedini oslonac koji su imali- jedno u drugome“, rekla je Vidović.
Koordinator sigurne kuće u Banjoj Luci Amela Bašić Tomić kaže za MojuHercegovinu kako je finansiranje najveći problem sigurnih kuća. Zakon je u tom smislu jasan, ali problem je što se slovo zakona ne poštuje. Ona tvrdi da se problem sa finansiranjem pojavio kada su se pojavile i sigurne kuće.
„Prije mjesec dana su nam izmirene obaveze za prethodnu godinu. Prije toga sredstva su kasnila godinu dana. To je problem u funkcionisanju, jer je teško raditi kada tranše kasne. Potrebe su svakodnevne – kako za korisnike, tako i za održavanje objekata. Drugi problem je finansiranje sa lokalnog nivoa. Svega par lokalnih zajednica u budžetima imaju predviđenu stavku za sigurne kuće“, tvrdi Bašić Tomić.
Najveći broj lokalnih zajednica, dodaje ona, nasilje u porodici ne prepoznaje kao problem i nemaju u budžetima planirane stavke za finansiranje sigurnih kuća. Bez obzira na to, kaže ona, zbrinjavanje se odvija.
„Drugi problem predstavlja neadekvatna primjena zakonskih rješenja, odnosno izricanje hitnih i zaštitinih mjera. Sankcije koje bi trebalo da se dešavaju u slučaju kršenja zaštitnih mjera se ne provode. Pritvor ne postoji iako je određen. U gotovo svim slučajevima se ta mjera ne primjenjuje, nego se podnosi nova prijava, a to ne može preventivno da utiče na počinioce djela“, kazala je naša sagovornica.
Kapacitet sigurne kuće u Banjoj Luci ograničen je na 21 osobu. Tokom godine ova ustanova ima 60 odsto ispunjenih kapaciteta. U jednom periodu je, kaže Bašić Tomić, imala potpuno ispunjen kapacitet, što znači da se pojavila i potreba za povećanjem kapaciteta, posebno u Banjoj Luci, Bijeljini i Modriči.
„Iskustva saradnje sa centrima za socijalni rad su podijeljena. Pojedini centri adekvatno rade svoj posao i prepoznaju žrtve kao svoje savezenike. Ali postoje i nesavjesni profesionalnci koji ne ukazuju adekvatnu podršku žrtvama, pogotovo u trenutku akutnog nasilja. Dodatna zaštita je neophodna, a to podrazumijeva sigurno i bezbjedno mjesto, udaljavanje iz nasilnog okruženja, psihološku i pravnu podršku“, navodi Bašić Tomić.
Slični problemi se javljaju i u Federaciji BiH. Izmjenama zakona koje je FBiH usvojila prije sedam mjeseci predviđa se da sigurne kuće obezbijede sredstva iz vlastite djelatnosti, te iz budžeta Federacije, kantona, jedinica lokalne samouprave, ličnog udjela korisnika usluge ili njihovih srodnika, donacija, poklona i drugih izvora. Ranije je bio određen procenat u iznosu od 70 odsto sredstava iz budžeta Federacije, a 30 odsto iz kantona.
„Zakon je donesen, ali svaki nivo vlasti smatra da to nije njihova obaveza i da ne znaju koliko treba da plaćaju za sufinansiranje sigurne kuće. Centri za socijalni rad ističu da ne mogu tražiti od lokalnih zajednica da sufinansiraju sigurne kuće. Početkom godine imali smo 16 novih žrtava nasilja koje smo primili u sigurnu kuću“, rekla je direktor Udruženja „Medica“ iz Zenice Sabiha Husić.
Sigurna kuća kojom u Kantonu Sarajevo upravlja Fondacija lokalne demokratije, s kapacitetom od 35 mjesta, ima obezbijeđeno finansiranje boravka korisnica od strane Kantonalnog ministarstva za rad i socijalnu politiku, Grada Sarajeva te iz opštinskih sredstava.
Menadžer Sigurne kuće Mubera Hodžić Lemeš smatra da bi jedan od ključnih prioriteta u društvu trebala biti prevencija nasilja, jer se, kako kaže, najteži oblici nasilja nad ženama mogu spriječiti ukoliko se prepoznaju na vrijeme.
„Femicid je gotovo uvijek krajnji ishod dugotrajne izloženosti nasilju, zbog čega je izuzetno važno reagovati već pri prvim pojavama nasilja u partnerskim i porodičnim odnosima te sistemski raditi na njegovom suzbijanju i eliminaciji“, istakla je Hodžić Lemeš.
