Deset mjeseci uoči lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini, opozicioni birači u Republici Srpskoj ne moraju da brinu. Jer, Milan Miličević, predsjednik Srpske demokratske stranke, najveće partije na toj strani političkog spektra, poslao je relaksirajuću poruku. I što je najvažnije – istinitu. Naime, Miličević je rekao da će opozicija u RS imati zajedničke kandidate za načelnike u 90 odsto slučajeva.
Međutim, taj broj se, po svemu sudeći, odnosi na procenat lokalnih zajednica, što podrazmijeva bar 57 od ukupno 64 grada i opštine u Srpskoj. Očito, nema načina da Miličević garantuje da se među preostalim sredinama neće naći upravo one sa najvećim brojem stanovnika – Banjaluka i Bijeljina. Takav rasplet Miličevićevim ciframa daje duhovitu notu, budući da je posegnuo za sličnim statističkim egzibicijama kakve odavno koristi vladajući blok dok pokušava da sumornu ekonomsku situaciju u RS predstavi kao furiozni uspon.
Ne može se reći da se lider SDS-a ne trudi kako bi proklamovano jedinstvo bilo dostignuto. U proteklim danima i sedmicama najavio je razgovore sa kolegama iz drugih stranaka, što je i učinio, a iz šturih objava nakon tih susreta moglo se shvatiti da je u fokusu bilo stanje u Banjaluci. Međutim, pomaka još nema, pa se ispostavilo da je prva runda opozicionih predizbornih pregovora za posljedicu imala sistem „jedan korak naprijed, dva koraka nazad“.
Tvrđenje pazara
Kako sada stoje stvari, raspored kandidatura u Banjaluci biće potpuno sumanut. Nikakva logika koja važi na republičkom nivou neće imati značaja u koordinatama najvećeg grada u Srpskoj. O ukrupnjavanju u ovoj fazi nema ni riječi, pri čemu je zanimljivo da odsustvo takvog trenda ne karakteriše samo opozicione redove, već i vladajući blok. Svako ko pokuša da podvuče crtu ispod liste sa potencijalnim učesnicima u trci za gradonačelnika Banjaluke, suočiće se sa paradoksom – najveće šanse za pobjedu imaće opcija koja bude najmanje izložena fragmentaciji. Jer, o homogenizaciji nema ni govora, na oba pola, a jedina dilema je ko će biti više imun na usitnjavanje.
Unutar opozicije, do prve polovine februara nagoviješteno je bar pet kandidatura. Od ranije, Draško Stanivuković i Jelena Trivić potenciraju vlastiti sigurni izlazak pred birače, pri čemu duel za tu funkciju tretiraju kao neminovni rasplet već dugog perioda međusobne netrpeljivosti. Suočeni sa intenzitetom ovog personalnog sukoba, i ostali predvodnici opozicije okreću se sopstvenim interesima. Iako je prvi pokrenuo priču o kompromisu, Miličević je uporedo s takvom retorikom ostavio otvorenom mogućnost soliranja SDS-a u Banjaluci. “Ja nisam ranije govorio slučajno u prethodnom periodu, a o tome se govorilo i na sastanku Gradskog odbora u Banjaluci, da SDS ozbiljno razmišlja da imamo svog kandidata. Mnogi su razlozi za to”, rekao je Miličević posljednjeg dana januara, ignorišući rašireno uvjerenje da je ta stranka u gotovo čitavoj Krajini na putu potpune marginalizacije.
I Nebojša Vukanović se uključio u svojevrsno licitiranje, pošto je nedugo nakon Miličevića dao do znanja da i on razmatra varijantu sa kandidatom njegovog pokreta. „Imali smo skoro osam odsto podrške na prvim izborima i ne isključuje se mogućnost da mi nađemo kandidata, koji ne bi bio samo kandidat Liste za pravdu i red, nego ličnost koja bi mogla da dobije širu podršku i pomrsi konce ovim tajkunima i SNSD-u“, rekao je Vukanović.
Trenutno, teško je reći da su Miličevićeve i Vukanovićeve izjave nešto više od „tvrđenja pazara“ u komunikaciji sa sadašnjim i bivšim PDP-ovcima. Ipak, ako se ispostavi da u tom miljeu ne postoji ni minimum sluha za nastojanja SDS-a i LPR-a, onda će atomizacija opozicije u Banjaluci biti potpuna. Pri tome, SDS je do te mjere ruiniran da zaista više ne raspolaže nijednim kadrovskim rješenjem iole prepoznatljivim u široj gradskoj populaciji. Dakle, njihova hipotetička kandidatura bila bi puki hir, odnosno dokazivanje „partnerima“ da neće igrati po njihovim notama čak ni na terenu gdje su potpuni autsajderi.
Takođe, ni Lista za pravdu i red ne raspolaže posebno uvjerljivim adutima za ovu trku. LPR u Banjaluci, kao pokret, sasvim dobro kotira i jeste u usponu, ali, prije svega, zahvaljujući Vukanoviću lično. Budući da će se on, naravno, nadmetati u matičnom Trebinju, neminovan je, ako se krene u pravcu banjalučkog samostalnog nastupa, pogled u sopstveno dvorište. Tu ima niz dobronamjernih, pa i kompetentnih, ali ne i harizmatičnih osoba, što je procjena koja važi i za jedinog banjalučkog poslanika LPR Milana Savanovića.
Imajući u vidu određene ranije kontakte, nije isključeno da dođe do Vukanovićevog zbližavanja sa Sašom Lazićem – Medom. Takva kombinacija se ranije već nazirala, ali je došlo do izvjesnih „šumova u vezi“. Ukoliko se pauza u ovoj komunikaciji prevaziđe, jedini odbornik i jedan od tri prvobitna osnivača pokreta „Banjaluka zove“ imao bi predispozicije da bude favorit temperamentnog Hercegovca uoči izbora za gradonačelnika.
(In)direktna simbioza
Jasno je da su aktuelni potezi SDS-a i LPR-a u funkciji „nadgornjavanja“ sa najuticajnijom opozicionom strukturom u Banjaluci, PDP-om. Međutim, ostaje nedokučiv fanatizam sa kojim Jelena Trivić i Draško Stanivuković vjeruju u odanost većinskog dijela glasača u Banjaluci, nesklonih SNSD-u. To je posebno naglašeno u slučaju Trivićeve, jer njen entuzijazam počiva na potpuno proizvoljnim osnovama. Nedavno je šefica Narodnog fronta poručila da ona lično ima bar 30 odsto prednosti nad Draškom Stanivukovićem i Vladom Đajićem u zbiru, uz dodatnu „provokaciju“ – da se nada da će Milorad Dodik dozvoliti obojici da se kandiduju, kako bi, valjda, mogla da dokaže da je u pravu sa takvim projekcijama. Pošto joj ovakva narcisoidnost nije bila dovoljna, par dana kasnije dodala je da NF kao stranka ima dvostruko veću podršku od PDP-a.
Očito je da Trivićeva u prvoj polovini 2024. do te mjere živi u političkom „paralelnom univerzumu“ da uopšte ne primjećuje da se više apsolutno ne može pozivati na broj glasova dobijenih krajem 2022. godine, kada je bila kandidat kompletne opozicije za predsjednika RS. Šta se desilo u međuvremenu? Pa, i ona je postala kandidat „simbioze“. Stanivuković je takav status dosegao direktno, kroz lične aranžmane sa Dodikom, dok je Jelena Trivić ovaj predznak zaslužila na indirektan način, predstavljajući se, od osnivanja NF-a, kao povjerenik Aleksandra Vučića za RS. Pri tome, potpuno je ignorisala činjenicu da se, u rezonima većine opozicionih glasača u RS, Vučić uopšte ne tretira kao Dodikov rival, već saveznik, istina – nepouzdani, ali u svim prelomnim situacijama – nesporan.
S druge strane, u Stanivukovićevom slučaju bar ima konkretnih brojeva sa kojim može da se upusti u lakrdiju iracionalnog uzvikivanja „hop“ prije nego što je startni pištolj izbornih komisija uopšte dao signal za „skok“. Jer, krajem prošle godine, javnosti su predočeni rezultati istraživanja javnog mnenja koje je realizovala beogradska podružnica „Ipsosa“. Od sličnih „analiza“ te vrste u RS, ova anketa se razlikuje po tome što je zaista realizovana, što može da potvrdi niz osoba u Banjaluci, različitih političkih uvjerenja, pozvanih iz prestonice Srbije upravo sa takvim povodom.
Naravno, „Ipsos“ nije nikakvo savršenstvo bez mane, ali je ipak riječ o segmentu internacionalne mreže, rasprostranjene u skoro 90 država, sa blizu 20.000 zaposlenih, pa bi bilo deplasirano očekivati da su spremni na potpunu kompromitaciju zbog jednokratne koristi, makar i obilne, od prekodrinskih lokalnih „moćnika“. Iako je, prema dostupnim saznanjima, vrlo izvjesno da je Stanivuković naručilac ovog istraživanja, malo je vjerovatno da je tu bilo „dvojnog knjigovodstva“, sa realnim rezultatima namijenjenim internoj upotrebi i friziranim podacima kanalisanim prema javnosti.
Ne, ovdje je sporan suptilniji detalj, a to je svođenje broja kandidata za koje su učesnici ankete mogli da se opredijele na tri osobe – Stanivukovića, Trivićevu i Srđana Amidžića. Dok se u prva dva slučaja odluka kreatora istraživanja i mogla protumačiti kao posljedica fanatične spremnosti drastično posvađanog dueta da se ide do kraja u jagmi za gradonačelničku funkciju, Amidžić kao treći akter ovog zatvorenog „kluba“ dolazi sa terena kuloarskih pretpostavki, bez ikakvih egzaktnih temelja u odlukama vrha SNSD-a ili bar izjavama plasiranim iz tog miljea.
Nulta tačka
Kada ispitanicima ponudite isključivo ova tri imena i prezimena, bez mogućnosti da sami sugerišu eventualnu četvrtu opciju, onda ne treba da šokiraju čak ni inače iznenađujuće cifre o Stanivukovićevoj komotnoj prednosti. Jer, prema nalazima „Ipsosa“, 47 odsto ispitanika izabralo je Stanivukovića, njih 29 odsto glasalo bi za Amidžića, a 24 odsto za Trivićevu. Kada je riječ o strankama u Banjaluci, 35 odsto svoj glas dalo bi SNSD-u, na drugom mjestu je PDP sa 26 odsto glasova, zatim slijedi lista Nebojše Vukanovića sa 11 odsto, te SDS i Narodni front sa po šest odsto glasova.
Nema potrebe osporavati profesionalizam beogradske agencije. Ipak, i ako se odustane od takvog insistiranja, nije na odmet ukazati na dvije činjenice. Prije svega, ovi procenti su zabilježeni kao „nulta tačka“ u procesu podložnom brzim i drastičnim promjenama u rejtingu aktera, jer su u kratkom periodu napravili zaokrete koji ih čine sve manje prihvatljivim za inicijalni široki krug simpatizera. Osim toga, zbir potencijalnih glasova za Stanivukovića i Trivićevu, pa i Amidžića, inače vrlo upitnog kao učesnika te trke, kontinuirano se sužava. Zato Stanivukovićeva stvarna ili navodna prednost nad dvoje konkurenata iz „Ipsosovog“ istraživanja nema naročitu težinu, ukoliko se kompletna ova „bura u čaši vode“ između činilaca „Bermudskog trougla“, u suštini, odvija unutar četvrtine ili petine od ukupnog broja glasača u Banjaluci, a uopšte nije isključeno da je trenutna „specifična težina“ Stanivukovića, Trivićeve, sa Amidžićem u paketu, upravo tolika, sa tendencijom daljeg zajedničkog pada.
I dok se Stanivuković i Trivićeva – suprotstavljeni samo personalno, ali ne i vrijednosno – profilišu kao kandidati direktne i indirektne simbioze, moraju se imati u vidu i određeni unutrašnji procesi unutar PDP-a i SNSD-a. U prvom slučaju, sve ide ka tome da će uz Stanivukovića do kraja ostati samo Branislav Borenović, a formalni predsjednik PDP-a to čini sa upornošću koja zaista potvrđuje sumnje u motive lojalnosti, sada već tako postavljene da u njoj, osim „duhovne nadgradnje“, ne treba baš isključiti ni „materijalnu bazu“.
S druge strane, posljednji istupi osnivača partije Mladena Ivanića i potpredsjednika Igora Crnatka nisu na fonu istrajavanja na Stanivukoviću. Iako ga nisu pominjali ni u jednoj rečenici, jasno je da nisu skloni zamisli da se aktuelnom gradonačelniku izdejstvuje još jedan mandat. Kada i Ivanić i Crnadak kao imperativ pominju to da opozicija u Banjaluci treba da se okupi oko jednog kandidata, jasno je da se Stanivuković ne uklapa u ovu koncepciju, jer je iza njega ostalo previše srušenih političkih mostova, da bi bio u stanju da u 2024. godini okupi takvu podršku. Nesumnjivo, Ivanićevi rijetki, a Crnatkovi sve češći istupi, trenutno su kompatibilni sa pozicioniranjem Milka Grmuše.
Prestrojavanje u hodu
Ako se sve ovo ima u vidu, u nekoj drugoj partiji imalo bi smisla predviđati rasplet u kojem Ivanić i Crnadak promovišu Grmušu u novog „keca iz rukava“, dok Borenović i Stanivuković disciplinovano prihvataju odluku. Ili, obrnuto. Ali, ne i u PDP-u, jer za skoro dvije i po decenije postojanja ova partija gotovo nikada nije izlazila iz kriza opredjeljujući se za kristalno jasna rješenja. Skoro uvijek, to su bile razne maglovite kalkulacije, pa nije isključeno da se i sada talasi unutar PDP-a naprasno primire, uz bezvoljnu homogenizaciju oko Stanivukovića, garniranu njegovim obećanjima da će se „prestrojiti u hodu“. To za posljedicu može imati tek soliranje Milka Grmuše, uz eventualno okretanje banjalučkim organizacijama SDS-a i LPR-a, pa i ponudu tim adresama da podrže njegovu kandidaturu za gradonačelnika, u nedostatku sopstvenih prepoznatljivijih kadrovskih rješenja.
Dakle, opozicija sa republičkog nivoa u Banjaluci u ovom momentu barata sa čak pet mogućih kandidatura, po jednom iz NF-a, SDS-a i Vukanovićeve liste, te dvije iz PDP-a. Za utjehu, SNSD je tek u malo povoljnijoj poziciji, jer su kod njih na horizontu vidljive „samo“ tri varijante. Prva je najočiglednija, pošto Vlado Đajić, vođen ličnim interesima i gorljivim personalnim animozitetom prema Stanivukoviću, uporno remeti koncept „simbioze“, ignorišući čak i Milorada Dodika kao nespornog kreatora takvog modela. Finiš Đajićevog „partibrejkerskog“ stila može biti samo jedan – u vidu njegove kandidature za gradonačelnika.
Naravno, niko osim njega, čak i u vrhu SNSD-a, neće biti oduševljen tim „driblingom“. Pogotovo ako je praćen otvorenim provokacijama usmjerenim ka Dodiku. Jer, kako se drugačije može shvatiti Đajićev „demanti“ medijskih najava da će se okrenuti formiranju sopstvene liste ili stranke, formulisan u rečenici: „Biću posljednji član koji će napustiti SNSD“, nego kao poruka Dodiku da ne pokušava da ga odvrati od kandidadture, da ne bi on bio pretposljednji „putnik“ iz ove partije?
Nema sumnje da je Dodik skloniji statusu kvo i nakon lokalnih izbora krajem ove godine. Naravno, nivo lukavstva s kojim je uvijek raspolagao podrazumijeva i formaciju u kojoj neće direktno podržati Stanivukovića, mada će učiniti sve da mu omogući još jedan mandat. Prvobitno je bila u opticaju mogućnost da Srđan Amidžić, ličnost iz „Ipsosovog“ istraživanja i unutarstranačkih zakulisnih igara, bude formalni kandidat SNSD-a za gradonačelnika, ali bez stvarne podrške. Međutim, to u ovom momentu ne bi bilo izvodljivo bez krupnih potresa i lomova u banjalučkom SNSD-u, usljed vrlo predvidive burne Đajićeve reakcije, a to je posljednje što je Dodiku trenutno potrebno.
Amidžić jeste vjerovatni naredni predsjednik Gradskog odbora SNSD-a u Banjaluci, ali kao karta koja će biti izvučena iz špila tek nakon lokalnih izbora. O tome svjedoči i „unapređenje“ u vidu izbora na funkciju generalnog sekretara SNSD-a, uz sve očigledniju podršku „prvog sina“, Igora Dodika. S druge strane, politička sudbina Luke Petrovića je znak šta čeka Đajića iza prve krivine. Jer, Petrović je platio cijenu pokušaja da sjedi na dvije stolice – Dodikovoj, banjalučkoj, te Vučićevoj, beogradskoj – pa je na kraju sankcionisan oduzimanjem stvarnog uticaja koji je imao kao generalni sekretar i „unapređenjem“ u protokolarnu ulogu potpredsjednika. I Đajić ima mnogo razloga da iščekuje sličnu „ponudu koju neće moći da odbije“.
Električni zečevi
Dok se to ne desi, ne bi bilo iznenađenje da ga Dodik „zaskoči“, ali ne tako što će spriječiti Đajićevu kandidaturu Amidžićevom, već što će, „ničim izazvan“, simulirati da je širokogrud prema ostalim partnerima iz vladajuće koalicije sa republičkog nivoa. Konkretno, to znači da bi zadatak kakav u atletici obično imaju trkači poznati kao „električni zečevi“, umjesto bilo kakvog „anti-Đajića“ iz SNSD-a, mogao da preuzme, recimo, DEMOS. Jer, neobičnu najavu Borana Bosančića da „ne isključuje mogućnost“ da njegova partija lansira svog kandidata za gradonačelnika treba tumačiti upravo na takav način – kao uvod u scenario gdje čitav blok oko SNSD-a glumi podršku „zajedničkom“ kandidatu iz DEMOS-a, možda baš i Bosančiću, suštinski pokašavajući da sačuva Stanivukovića, ali i da istovremeno ućutka Đajića.
Dok traju sumanuti procesi na političkoj sceni Banjaluke, jedino dešavanja u koordinatama Bijeljine mogu da im pariraju po bizarnosti. Jer, dok banjalučki „veliki stratezi“ barataju sa pet opozicionih i tri do četiri „režimska“ kandidata, u dugom po veličini gradu RS situacija je „tehnički“ drugačija, mada obiluje sličnom količinom apsurda. Jer, tamo je gradonačelnik Ljubiša Petrović, nakon neuspješnog referenduma u opozivu, učvrstio ličnu poziciju u dovoljnoj mjeri da može da računa na komotnu većinu koja će mu omogućiti još jedan mandat na toj funkciji.
Ali, njegovi odnosi sa skoro svim partijama, od formalno matičnog SDS-a, preko nekada bliskog LPR-a, a da se ne govori o bloku oko SNSD-a, toliko su distancirani da sve ide kao tome da će kao izvjesni gradonačelnik u naredne četiri godine raspolagati najizrazitijom odborničkom manjinom u RS. Nju bi, prema sadašnjim relacijama, činio tek NF, ali, imajući u vidu Petrovićevo, blago rečeno, „nekonvencionalno“ shvatanje odnosa sa strankama, Jelena Trivić bi podigla sopstveni politički amaterizam na još viši nivo ako bi računala na aranžman sa bijeljinskim gradonačelnikom kao na „sigurnu“ predizbornu, a pogotovo postizbornu šemu.
Pometnju u dva „čuda neviđena“, što će, po svemu sudeći, biti glasački listići u Banjaluci i Bijeljini, može da unese tek – Kristijan Šmit. I to ukoliko uskoro nametne izmjene Izbornog zakona, a pri tom usvoji određene ideje koje su lideri stranaka većine sa nivoa BiH pominjali prilikom nedavnog sastanka u Laktašima. Najzanimljivija inicijativa sa tog okupljanja jeste uvođenje obaveznog glasanja za sve punoljetne građane, uz novčane kazne za pasivnost bez uvjerljivog opravdanja. Jedino bi ova „novotarija“ izazvala priličan potres unutar postojećeg odnosa snaga. Ali, vrlo je moguće da bi, u tom slučaju, od skeptika, više razloga za šok i nevjericu imali višedecenijski zagovornici teze da su apstinenti bog zna kakva neiskorištena „progresivna snaga“ u ovdašnjim društvenim tokovima.
Naravno, oni jesu heterogeni i nemaju svi iste motive za odsustvo sa birališta, ali, zakonska prinuda bi mogla da otkrije neprijatnu isitinu da u toj populaciji dominiraju individue savršeno nezainteresovane za kategorije poput „opšteg dobra“. A tamo gdje je solidarnost povod za sprdnju, a samoživost lajtmotiv, mogu da trijumfuju samo lideri u ovoj disciplini. Ko je pomenuo SNSD? Mada, gdje ima dima, ima i vatre – njima se svašta može zamjeriti, ali im titulu šampiona egoizma malo ko može osporiti i ugroziti.
