Miljenko Jergović: Njegoš je mjera cjeline našega jezika

Razgovor za podgoričku Pobjedu, koji je u povodu Njegoševe nagrade vodio Vlatko Simunović, objavljen 29. septembra 

Miljenko Jergović (Foto: NoviList.hr
Miljenko Jergović (Foto: NoviList.hr)

Nagrađeni pisci često govore da nagrade stvaraju neki tip obaveze prema onome šta pisac radi i obaveze prema čitaocu. Da li i Vas na sličan način obavezuje „Njegoševa nagrada“?

– Imam obavezu prema onom što radim, ali nisam siguran da imam obavezu prema čitatelju. Mislim da loša književnost počinje onog trenutka kada pisac počinje razmišljati o svojim obavezama prema čitateljima. Ovo govorim s punim uvjerenjem, i to prije svega kao – čitatelj. Izbjegavam pisce koji umišljaju neku obavezu prema meni. Volim one koji za mene niti ne znaju. Ali naravno, Njegoševa nagrada me višestruko obavezuje: zbog crnogorske države koja ju dodjeljuje, zbog veličanstvenog niza prethodnih dobitnika (takav niz ne postoji ni kod jedne nagrade, a ni na jednoj drugoj listi niti spisku u južnoslavenskim književnostima), zbog članova žirija, ali prije svega i iznad svega drugog, obavezuje me Njegoševim imenom. On je taj pjesnik nad ovim jezikom, kao što je Dante nad talijanskim, Goethe nad njemačkim ili Shakespeare nad engleskim. Pritom, ne govorim o Njegoševom mitu, nego govorim o jeziku i o poeziji.

Sjećate li se prvog susreta sa Njegoševom poezijom? Ili nekog stiha…

– Moj prvi, i to vrlo bliski susret, s Njegošem išao je ovako: Nakon što smo u Osnovnoj školi Silvije Strahimir Kranjčević u Sarajevu, uz majčinsku brigu učiteljice, završili četvrti razred, slijedio je prvi susret s nastavnicima, a na neki način i s odraslim dobom. Bili smo V-2 razred, i kao za nevolju dopalo nas je da nam srpskohrvatski jezik predaje Abdulah Šahmanović, strahotni Šahman. Djevojčice su plakale, mi muški pokunjeni smo, kao pred strijeljanje, sjedili u zadnjim klupama. Dobro nam je bila poznata legenda o Šahmanu i o njegovoj strogosti, koja nije bila tek nastavnička strogost, nego neka mitska pojava i osobina. Pričalo se da kod njega nije najstrašnije to što cijelom razredu podijeli jedinice, nego je još mnogo gore kad ti se obrati. Sretni su oni kojima da jedinicu, a ne obrati im se. E, on nam je, i to vrlo rano, u petom razredu, počeo govoriti o Njegošu. Izgovarao bi naizust stihove iz Gorskog vijenca, pa ih odmah zatim tumačio, tako da se preda mnom i u meni rastvarala poezija, njezin pojam i smisao, i prvi sam put doživio stih kao cjelinu i smisao jezika, i shvatio što je to višeznačnost. Abdulah Šahmanović bio je iz Plava, Crnogorac iz uvjerenja i iz osjećaja, koji je bio još i štošta drugo – recimo, imao je već u ono doba malu kameru, pa bi okolo snimao svijet – i njemu je Njegoš bio mjera cjeline našega jezika. Predavao je kao da smo odrasli ljudi, i doista smo za njegove časove i bili takvi – odrasli, pa bi smo kasnije nanovo podjetinjili. Ako mi dozvolite tu vrstu sentimentalnosti: ali kada su mi javili za Njegoševu nagradu, a dogodilo se to dok sam bio u Bugarskoj, u Sofiji, prvo sam se sjetio svog nastavnika srpskohrvatskog Abdulaha Šahmanovića, i pomislio sam da bi on, možda, sad bio ponosan na mene. Umro je onoga ljeta kada smo završavali osmi razred. Stalo mu je srce dok je plivao morem ispred Zaostroga.

U istoriji „Njegoševe nagrade“ prvi put se dogodilo da je to priznanje dobio najčitaniji i najomiljeniji živi pisac u Crnoj Gori. Osjećate li se na Cetinju ili u Podgorici kao svoj na svome?

– Zar takav kakvog ste ga opisali nije bio upravo prvi dobitnik u historiji nagrade, Mihailo Lalić? Najčitaniji je svakako bio, a o omiljenosti bi se još i moglo govoriti, pošto su mu oni koje bi, navodno, „upisao“ u svoje knjige zamjerali što ih, navodno, nije tačno „opisao“. O Laliću je u posljednje vrijeme maestralno pisao Božo Koprivica, pa se nadam da je nekoga i naveo da se vrati ovome velikom, zadnjih godina nečitanom piscu. Osjećam li se na Cetinju i u Podgorici kao svoj na svome? Prije svega, osjećam se kao na najdragocjenijem vrelu svoga jezika. Volim sjedati sa strane i prisluškivati Crnogorce kako razgovaraju. Osim toga, volim Crnu Goru zato što nije samo visoka, nego je i široka. Već i sama činjenica da ova država ima Njegoševu nagradu, kojom obuhvaća sav imaginarni prostor od Karavanki i Ljubelja, preko dinarskih planina, Bosne i Srbije, sve do Crnog mora, Varne i Burgasa, govori o širini Crne Gore. Naše male državice imaju tu nevolju što su na imaginarnoj i kulturnoj mapi još manje i uže nego što ustvari jesu. Crna Gora tome se opire. Ona se širi, i biva sve veća. Recimo, ugodno me iznenadilo kada je film Ivone Juke „Ti mene nosiš“ izabran za crnogorskog kandidata za Oscara. Takvo što bi, ali bez ikakvog krzmanje i snebivanja, učinila i neka velika zemlja i kultura: njemačka, francuska, argentinska, meksička, ali uske i u se zagledane balkanske zemlje odbile bi na takav način postupiti, ama i da im netko garantira da će tako dobiti Oscara i Nobelovu nagradu zajedno. Ivonin film je sjajan, jedan od nekoliko najboljih naših, južnoslavenskih filmova otkako smo se 1991. razišli, crnogorski kreativni i producentski ulog u njemu nije mali, ali od svega toga je veća crnogorska odluka da o tom ulogu povede računa na takav način da film i prihvati kao svoj. Volio bih kada bi se Balkan malo pomalo počeo voditi za ovom vrstom crnogorskih primjera.

Što danas vidite kada se osvrnete na svoj roman „Rod“? Da li je moguće promišljati sudbinu bez istorije?

– “Rod“ je pripovijest o porodici pod tretmanom historije. To je ono što me i inače fascinira: naše porodične priče u historijskim kontekstima i žrvnjima. Kad ljudi započnu priču o sebi i svojima, ja se obično ušutim i slušam. Prije nekoliko dana, dok smo se vozili iz Plovdiva prema sofijskom aerodromu, jedan mi je plovdivski profesor pričao priču svog ujaka, koji je nakon 1945, i povlačenja novih granica, ostao sa svojim zavičajem u Jugoslaviji, i njegovog rođenog brata, drugog ujaka, koji je u to vrijeme već živio u Sofiji. Nakon 1948, i našeg razlaza sa Staljinom, onaj ujak u Sofiji optužen je kao Titov špijun i završio je na dugogodišnjoj robiji, dok je onaj drugi nastradao kao bugarski špijun. A njihovoj su majci iz rodne kuće na dvorište iznosili knjige na bugarskom, polijevalih ih benzinom i spaljivali. Sve mi je to profesor pričao dok smo putovali, i ja sam ga s najvećom pažnjom slušao, sve misleći kako bi se moralo pisati, pisati, pisati… Jer kakvog smisla ima sva ta nesreća ako od nje ne nastane književnost? Pritom, nije nevažno niti to: čovjek je sve vrijeme govorio na bugarskom, meni stranom jeziku, koji po prirodi stvari ne bih trebao razumjeti, ali ga razumijem preko staroslavenskog i kroz dubinsko razumijevanje svog vlastitog jezika. To je zanimljivo, kada razgovaramo s Bugarima, ili s Makedoncima i Slovencima, pa dalje sa Slovacima, Česima, Poljacima, Rusima… i kada oni govore na svom, a mi na svom jeziku, ponekad se učini kao da zalazimo u podsvijest vlastitih jezika i jezičnih iskustava.

Generacije stasale poslije rata nemaju pojma o južnoslovenskoj duhovnoj susptanci. Zbog istorijskih omraza nijesu čitali Prešerna, Njegoša, Selimovića, Krležu, Lalića, Sijarića, Ćopića… Slažete li se da je je u rasulu južnoslovenske države i duhovne supstance naroda koje je okupljala najužasniji taj sablasni, trogloditski način na koji je razbucana?

– Rekli smo to već: kada započinju i kada svršavaju ratovi spaljuju se neprijateljske knjige. Na žalost, našim su elitama ponekad neprijateljske sve knjige, osim one jedne – konfesionalne.

Šta Vas tjera da izmišljate priče, da pripovijedate nešto što se nije dogodilo, da stvarate utvare, oživljavate mrtve ili opisujete događaje kojih nikada nije bilo, niti je ikada moglo biti?

– Ne znam što me tjera. Ne vidim drugog smisla osim pripovijedanja. To opet govorim prvenstveno kao čitatelj ili kao onaj koji priču sluša, a tek onda kao pisac. Nisam naročito šutljiv čovjek, ali uvijek mi je draže slušati tuđu priču nego pričati svoju. I da, zaista, volim oživljavati mrtve, a među utvarama svakodnevno i živim, kao i većina ljudi s kojima se razumijem. Razgovaram s pokojnicima, boravim u nekim prošlim vremenima, to je moj književni svijet. Budućnost mi nikada nije bila književno inspirativna.

U svojim romanima bavili ste se i rasvjetljivanjem ljudske potrebe za zločinom. Da li je za veliko zlo više nego dovoljan mali čovjek?

– Da, nema ništa opasnije od malog čovjeka, niti od načelno dobrih ljudi. Takvi će u prvoj nenačelnoj prilici da kolju. A mali čovjek će im asistirati, uz opravdanje da su takva vremena. Uvijek su takva vremena da je lakše biti na strani rulje, nego na strani onoga jednog koji ide mimo rulje. Časno je, međutim, ali i teško, ostati uz manjinu progonjenih.

Mile Stojić u jednoj svojoj melanholičnoj pjesmi kaže da bi, da je to moguće, mijenjao jezik i zanimanje. Pada li vama nekada nešto slično na um? Da li je za Vas pisanje posao ili stanje duha?

– Ja svoj jezik volim, i svakodnevno ga učim. Jasno mi je o čemu govori Amos Oz kada kaže da je u svemu antinacionalist, i da mu se nacionalizam gadi, ali da postaje nacionalist kada je riječ o jeziku. To što svoj jezik volim priječi me da se odričem ijednoga njegovog dijela, ijedne jedincate riječi. Ne zanima me kako će tko to politički ili nacionalno konotirati. Meni jezik nije političko sredstvo, a nacionalna mi je pripadnost neusporedivo manje važna od jezične. Naciju ću rado i spremno izdati, ali jezik ne mogu i neću. A što se zanimanja tiče, njega ne bih mijenjao čak ni kada bi to bilo moguće, jer bi time morao promijeniti i sebe. Morao bih si „našarafiti“ neku drugu glavu umjesto ove, a to, također, ne bih učinio ni da je moguće. Sretan sam što mogu čitati, i zašto onda kvariti tu sreću.

Izvor: Jergovic.com

Autor