Međunarodni dan prava na pristup informacijama: Za čestitanje ili za zabrinutost?!

S obzirom na to da je 28. septembar Međunarodni dan prava na pristup informacijama, ova tema zaslužuje poseban prostor u medijima, zato što institucije koje su po zakonu dužne da javnosti dostavljaju informacije od javnog interesa veoma često to ne čine.

Ilustracija

U Bosni i Hercegovini postoje tri zakona o slobodnom pristupu informacijama, jedan na državnom i dva na entitetskim nivou, o čijim dobrim i lošim rješenjima uvijek ima mjesta za diskusiju. Međutim, kakva god bila zakonska rješenja, indikativno je to da se u velikom broju slučajeva ne poštuju, a pravni lijekovi i/ili sankcije zbog nepoštovanja istih, kako praksa pokazuje, neadekvatni su.

Najčešće, direktne žrtve nepoštovanja Zakona o slobodnom pristupu informacijama su mediji koji praktično žive od informacija i kojima su precizne informacije potrebne da bi ih prezentovali javnosti. Iako indirektno, ipak su građani ti koji snose najviše posljedica zbog kršenja Zakona o slobodnom pristupu informacijama od strane onih koji rukovode javnim institucijama, ustanovama i preduzećima.

O razlozima zbog kojih javni službenici krše Zakon o slobodnom pristupu informacijama ne treba previše diskutovati, jer je odgovor jednostavan: Oni koji po zakonu ne dostavljaju informacije od javnog značaja, na taj način najčešće prikrivaju svoje kriminalne aktivnosti!

Primjeri iz prakse internet magazina “Moja Hercegovina”

Kada bi se zbrojili svi zahtjevi za slobodnim pristupom informacijama koje su novinari “Moje Hercegovine” poslali, a na koje nije odgovoreno ili su dobili neadekvatne odgovore, mogle bi se publikovati najmanje dvije pozamašne knjige.

Ovdje ćemo se fokusirati na tri najdrastičnija primjera, a to su Rudnik i Termoelektrana Gacko, Hidroelektrane na Trebišnjici i Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske.

U avgustu 2016. godine dobili smo nezvanična saznanja o zapošljavanju desetak lica u RiTE Gacko kršenjem svih mogućih procedura. Uredno smo poslali Zahtjev za slobodnim pristupom informacijama o tome koliko je lica zaposleno, spisak njihovih imena i radnih mjesta na koja su raspoređeni. Naša “borba za informacije” trajala je jedan i po mjesec i na kraju smo dobili – ništa.

Drugi primjer je odbijanje direktora HET-a Gordana Mišeljića da nam dostavi imena lica koja su zaposlena u tom preduzeću u predizbornoj kampanji u 2016. godini.  Odgovor nismo dobili, a na naše upozorenje da time krši zakon, Mišeljić nam je bez zadrške odgovorio: “Zakon je tu da se krši”.

Direktor HET-a Gordan Mišeljić poručio: Zakon je tu da se krši! (FOTO: Moja Hercegovina)

I, na kraju, možda najdrastičniji primjer kršenja Zakona o slobodnom pristupu informacijama, jeste ono od strane MUP-a RS.  Već punu godinu dana borimo se da saznamo imena oko 50 kadeta 18. klase Policijske akademije koje je ministar Dragan Lukač primio mimo konkursne procedure. Prije nekoliko dana kadeti su završili obuku, a na naš ponovni zahtjev da nam dostave njihova imena, iz MUP-a RS su odgovorili da to neće učiniti. Kao opravdanje upotrijebili su ono najčešće korišteno – da kadete štiti Zakon o zaštiti ličnih podataka. Ni danas, a ni prije nije bilo nikakvog razloga da njihova imena ne budu dostupna javnosti, ali MUP RS očigledno prikriva zloupotrebe prilikom njihovog prijema.

Dakle, trendovi govore da je Zakon o slobodnom pristupu informacijama samo mrtvo slovo na papiru, rijetki ga poštuju, a na one koji ga ne postuju nema se efekta žaliti, jer su sankcije zanemarljive.

Na kraju, dragi čitaoci, ne možemo vam čestitati Međunarodni dan prava na pristup informacijama, jer činjenice govore da nema razloga za sreću. Ali, makar vi budite slobodni da nam dostavite sve informacije do kojih dođete, a koje su u javnom interesu.

Autor

Slobodan Golubović

Diplomirao kriminologiju na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu. Od jula 2016. novinar internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora